Medijska priča o nadzoru telekomunikacija

Posljednjih su dana pozornost svjetske javnosti privukli medijski natpisi i izjave političara, posebno iz Njemačke i Francuske, u kojima su se, direktno ili indirektno, osuđivale USA zbog kontrole, političkog nadzora i neovlaštenog snimanja „svjetskog" telekomunikacijskog prometa, glasovnog i podatkovnog. Naravno, dvije spomenute najsnažnije EU zemlje, kroz kritike USA iz ustiju njihovih čelnika, prvenstveno su mislile o sebi, građanima koje reprezentiraju i gospodarstvu o kojem brinu, u svjetlu obavještajne sigurnosti, dok o „ostalom" svijetu iz EU zajednice mislile su nešto manje, a o zemljama ostatka svijeta i nadzoru njihova telekomunikacijskog prometa, političari u Europi zapravo „nemaju ništa protiv", ali to ne smiju javno izreći.

Deklarativno se zalažući za „tajnost i povjerljivost komunikacijskog sadržaja", sve bi se vlade ovog svijeta moglo prozivati glede pravosudnog nadzora i korektnosti postupanja represivnog aparata, bar nad njihovim građanima. Ne tako davno, u vremenima i zemljama „diktature proletarijata", bilo je „samo po sebi razumljivo" da je „ustavima zagarantirana" povjerljivost komunikacija, neovisno o mediju koji ih prenosi, nekako „prilagodljiva" formulacija u skladu sa interesima „državne sigurnosti".

Svim građanima tih zemalja je bilo jasno kako se razgovori telefonom, kod malobrojnih posjednika tog aparata, prisluškuju TajnostDeklarativno se zalažući za „tajnost i povjerljivost komunikacijskog sadržaja", sve bi se vlade ovog svijeta moglo prozivati glede pravosudnog nadzora i korektnosti postupanja represivnog aparata, bar nad njihovim građanima.redovno ili po potrebi, posebno kod onih zanimljivijih osoba za svaki režim. Pisma i pošiljke pregledavane su i čitane od „nadležnih", posebno one iz inozemstva, a obvezno iz zemalja, iako su se svi režimski aparatčici kleli kako se to ne čini, koje su političkom logikom pripadale u „neprijateljski tabor". U 90-ima, tranzicijske zemlje u Europi, koje su provele istinsku i dubinsku lustraciju, stvarno su izašle iz tog kruga pravosudnog sustava, gdje se „suci baš ne drže uvijek zakona kao pijan plota"!

Hrvatska je naravno bila i ostala poseban slučaj, prvenstveno zbog neposrednog ratnog ozračja, što je trajalo gotovo puno desetljeće od prvih demokratskih izbora, ali i zbog neprovedene lustracije, koja je zadržala mnoge ljude „bivšeg sustava" ili „ljude sa mentalnim sklopom bivšeg sustava".

Pa i ovih dana se napokon zakonom utvrđuje kako se „izlisti telefonske komunikacije" mogu pribaviti samo temeljem sudskog naloga, dok je povjerljivost tj. sadržaj komunikacije i od ranije notorna zakonodavna činjenica. Jesu li se pripadnici obavještajne zajednice i represivnog aparata Hrvatske oduvijek pridržavali pravila igre, kako u ratno i poratno doba, tako i danas ? Nadležni će se zakleti da jesu .

Priče iz davnine

Do 1990. i propasti mrskog nam imperija zla, za koju doduše „neki" imaju nostalgična sjećanja i danas, u zgradi „pošte" u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici postojala je uz tadašnju prvu lokaciju telefonske centrale desetljećima jedna soba, u koju zaposlenici tadašnjeg PTT-a nikada nisu smjeli ući, niti su smjeli znati ili govoriti o njenom postojanju. Tu su ulazili i „radili" drugovi „bezbednjaci", a namjena joj je bila da se, u skladu s tadašnjom tehikom, ovdje „nadležni i odgovorni" mogu „priključiti" bilo kojoj telefonskoj konverzaciji, što iz Zagreba izlazi/ulazi „bilo kuda".

Samo „odgovorni i bezbedonosnom proverom" detektirani stručni zaposlenici mogli su dobiti i „radne naloge" za aktivnosti „bezbednjaka" što su se, tehnički, morali uraditi na „terenu". Nekako krajem 80-ih, kada je „bilo jasno" što će se ubrzo dogodti u Hrvatskoj, ova se „kontrolna soba" premjestila u „Maršalku", danas sagledano, sasvim iz jasnih i KOS razumljivih razloga. No, sve je to dio neke druge priče o ratu za državnu neovisnost Hrvatske, koju bi danas ipak neki od aktera trebali ispričati da se otrgne od zaborava taj dio mozaika stvaranja Hrvatske.

Ovih dana u Njemačkoj i Francuskoj

Kada se o danas govori o mogućnostima nadzora telekomunikacijskih sustava, političari će govoriti o zakonodavstvu, stručnjaci pak o tehničkim mogućnostima, no i laicima je jasno kako je to izuzetno složen zadatak, pa ga shodno tome mogu, na globalnoj razini, činiti samo gospodarski najsnažnije zemlje. S tehničke strane i načina kako je organiziran „svjetski internet" mreža koja omogućuje telekomunikacijski svjetski sustav, glasovne i podatkovne komunikacije, postavljen je od samih početaka tako da je „ishodište interneta u USA".

Od registracija i poslovanja sa tzv. internetskim domenama do poslužitelja koji tehnički omogućuju kolanje paketa informacija fizičkom mrežom vodova. Izjave Angele Merkel kako će Njemačka izgraditi „internet" neovisan od USA, misli se nenadziran od USA, iskazuju zapravo duboku svjesnost ostvarenja orwelovskog „Big brother is watching you" koncepta. Bitka za globalnu ekonomsku nadmoć gospodarstava, kontinentalnih razina ili gospodarskih alijansa, definira završnu fazu globalizacijskog modela kapitalizma kao sustava.

NjemačkaJasno je i Njemačkoj i Francuskoj kako „globalni rat demokratskog zapadnog svijeta protiv globalnog terorizma" jest dobar izgovor da se politički nadzire i „svijet gospodarstva", najljućih gospodarskih konkurenata, makar oni bili i politički, vojni, gospodarski saveznici. Hoće li Njemačka i Francuska biti u stanju izgraditi „lokalnu mrežu svih mreža", integriranu u globalni internet sustav, ali opet zaštićenu od neovlaštenog nadzora, teško je reći.Jasno je i Njemačkoj i Francuskoj kako „globalni rat demokratskog zapadnog svijeta protiv globalnog terorizma" jest dobar izgovor da se politički nadzire i „svijet gospodarstva", najljućih gospodarskih konkurenata, makar oni bili i politički, vojni, gospodarski saveznici.

Hoće li Njemačka i Francuska biti u stanju izgraditi „lokalnu mrežu svih mreža", integriranu u globalni internet sustav, ali opet zaštićenu od neovlaštenog nadzora, teško je reći. Tehnički, to je moguće, naravno ne na način kako to rade „demokracije" Sjeverne Koreje, Kine ili Irana, a kao i uvijek postoje samo dva faktora: vrijeme i raspoloživi novac.

Uz nezaobilazni treći faktor koji će se javiti, kako to uvijek biva kod svih „neprobojnih sustava" zaštite, hackersko umijeće zainteresiranih, koje će ipak omogućiti „proboj zaštite". Ovih je dana i predsjednik Obama morao javno demantirati medijske tvrdnje o „špijuniranju" građana drugih zemalja i to je naprosto točno. Naime, USA ne „sprema" podatke o komunikaciji svjetskim sustavima telekomunikacija zato da svakog pojedinog stanovnika kugle zemaljske permanentno nadzire.

No, prometni se podaci, neovisno o običnom čovjeku nezamislivim količinama, uz dovoljno novca što ga USA imaju tehnički mogu pohranjivati na prikladne medije, čuvati i po potrebi koristiti. Potrebu korištenja prikupljenih podataka pak definira i nadzire politika najmoćnije zemlje svijeta, a ono što zapravo demokratski svijet brine jest, kako spriječiti zlouporabe od strane te politike, na razini svijeta?

Hrvatska i strategija telekomunikacija (koje naravo – nema)!

Hrvatska je svoj telekomunikacijski sutav, koji je po ostvarenju neovisnosti tako mukotrpno i s velikm odricanjima izgradila i dovela na tehnički svjetsku razinu, SDP-ovskom privatizacijskom pričom 2002.g. predala na upravljanje i korištenje, u raznim razdobljima i postocima dioničkog vlasništva, telekomu države Njemačke do konačnih 51%. Ako se izuzmu hrvatski branitelji i manjinski dioničari, te neki od fondova ulagača hrvatskih „korijena", vlasnička struktura skrivena iza nekih od fondova što trguju dionicama HT-a na burzama Zagreba, Londona, New Yorka, vidljivo je kako je država Hrvatska, još za prvog SDP vladajućeg mandata, „digla ruke" od brige za jedan od inače najvažnijih i najvitalnijih sustava svake države.

Poklopilo se to i s brojnim „unutarhrvatskim" poduzetničkim interesima, koji su se kroz proteklu dekadu kristalizirali u živosti telekomunikacijskog sektora hrvatskog gospodarstva, slijedeći telekomunikacijske trendove u EU. Kao malo tržište, Hrvatska nije bila predmet posebnog investicijskog interesa velikih telko kompanija, a Deutsche telekom preuzima HT na krilima politike, sagledava Hrvatsku i HT prije svega kroz EU globalno preslagivanje telekom tržišta i kompanijska preuzimanja unutar EU.

Kako su „zlatna vremena" telekomunikacijskih operatora što su nastupila krajem 90-ih, privatizacijama do tada monopolnih operatora država i globalnim širenjem GSM mobilne telefonije, završila pred 4-5 godina, na globalnoj je razini započeo proces koji je i posljednju godinu-dvije zahvatio i Hrvatsku. Naime, profitabilnost usluga telekomunikacija više nije kao prije, pa se operatori nastoje okrupniti da bi pružili „cjelovitu uslugu" korisniku. Stoga i predviđanja kako će ubrzo nestati operatori što nude isključivo mobilne ili isključivo usluge nepokretne mreže.

HrvatskaAko se izuzmu hrvatski branitelji i manjinski dioničari, te neki od fondova ulagača hrvatskih „korijena", vlasnička struktura skrivena iza nekih od fondova što trguju dionicama HT-a na burzama Zagreba, Londona, New Yorka, vidljivo je kako je država Hrvatska, još za prvog SDP vladajućeg mandata, „digla ruke" od brige za jedan od inače najvažnijih i najvitalnijih sustava svake države.Također, na rascjepkanom EU telekomunikacijskom tržištu sa stotinama operatora traje bespoštedna bitka za preuzimanja i okrupnjavanja. Upravo je i američki telekomunikacijski div AT&T procijenio kako je pravo vrijeme za ekspanziju, u ratu za globalno tržište telekomunikacija, te će vjerojatno ući u EU tržište preuzimanjem španjolske Telefonice i mobilnog operatora EE (u vlasništvu VODAFON-a). Neki europski analitičari predviđaju kako će ubrzo, u par godina, u EU jedinstvenom tržnom prostoru djelovati samo do desetak najvećih telekom operatora današnjice.

Sada se možemo osvrnuti i na situaciju u Hrvatskoj, gdje posljednjih desetak godina niti jedna od vlada nije razumjela što znači telekomunikacijski sustav zemlje, s aspekta političke neovisnosti, sigurnosti, ali i gospodarske stabilnosti i cjelokupnog teritorijalnog razvoja. Svi telekomunikacijski operatori Hrvatske, osim Deutsche telekoma, nalaze se u velikim financijskim problemima, predmet su interesa preuzimanja, ali i stoga pod posebnom paskom AZTN (Agencije za tržni nadzor) koja bi trebala spriječiti ponovnu monopolizaciju hrvatskog tržišta.

Nakaradni model „tržne utakmice" koji je implementiran privatizacijom HT-a, prepuštanjem cjelokupnog telekomunikacijskog sustava države u vlasnički portfeljom uz 6-7 godišnje odsustvo regulative korištenja i operatorskog dijeljenja mrežnih resursa, stvorili su nenadoknadivu tržnu prednost najvećem operatoru. Iako je Vlada ovog ljeta, u nedostatku bilo kojih „dobrih vijesti" za podizanje gospodarskog optimizma, lansirala spin o osnivanju novog, „državnog" telekom operatora, koji bi objedinio kapacitete telekomunikacija „državnih" firmi, jasno je kako je to danas nemoguća misija, pa je i Vlada zašutjela o toj temi.

Plivanje Hrvatskog telekoma u močvari hrvatskog gospodarstva

Hrvatsko je gospodarstvo na najnižim granama, pa je Hrvatski telekom još jedan od rijetkih subjekata gospodarstva što posluje zdravo, zarađuje i uredno više od desetljeća svakog travnja-svibnja uveseljava dioničare, posebno one iz Berlina. Ostvariti dobit i podjeliti dividendu, raskošno i rastrošno kreirati usluge za korisnike, posebno uz pomoć bezbrojnih konzultanata svih svjetskih konzultantskih kuća, ali i uz pomoć brojnih hrvatskih kompanija što su preuzimale „outsourcing" poslove, do pred koju godinu i nije bila neka managerska mudrost ili problem. Problem su bili samo zaposlenici, čije je poslove trebalo dati u ruke firmama „efikasnijim i jeftinijim po HT", te koje je trebalo „zbrinuti sa socijalnom osjetljivošću".

Godinama su otpuštani zaposlenici, tempom od približno 500 van, te koja desetina neophodnih stručnjaka unutra, pri čemu su se i izredali, za kraće ili dulje razdoblje, mnogobrojni kvazi „manageri i stručnjaci", ubrzavši „transformaciju HT-a" u današnju organizacijsku formu permanentne reorganizacije, s trenutno oko 4000 zaposlenih. Posljednja zbivanja govore o novom valu otpuštanja što će zapljusnuti HT polovicom 2014. uz sve oštrije mjere štednje na svim „osim najviših" razina.

Posebno je zabrinjavajuće, sagledano iz interesa države kao nove EU članice, obveznice realizacije tzv. Digitalne agende do 2020 g., potpuno odsustvo smislene strategije i provedbe investicija u optičku infrastrukturu, posebno na razinama tzv. pristupne mreže prema korisnicima. Čelni čovjek ove kompanije, kornatski maslinar i vinogradar, g. Ivica Mudrinić, već više od desetljeća upravlja HT-om, na veliku radost upravljačkih struktura, ali i dioničara u Berlinu (Bonnu). Hrvatska politika sve je vrijeme nekako zaboravila na svoje „vlasničke udjele" u ovoj kompaniji, „brinući" prije svega o drugim djelatnostima, kao što su npr. poljoprivreda i poticaji.

Za svoje „kornatsko gospodarstvo" g. Ivica Mudrinić je možda od bivšeg ministra, danas na dobrovoljnom, volonterskom radu za opće dobro, i dobio koji državni poticaj za procvat malog kornatskog otočića, no, istovremeno, od vlada nije dobio baš nikakav „poticaj" da njegova firma, investicijskim impulsom potakne gospodarstvo Hrvatske. A zašto i bi? Godišnja je dobit redovno i u zadovoljavajućim količinama stizala u Berlin svake godine, no ove je godine malo zakasnila, isplaćena je tek u srpnju!

Dakako, gazde u Berlinu su tako i odlučile, jer je Hrvatska od srpnja u EU, pa su „Linićeve porezne škare" zbog međudržavnog sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja prepustile porezno rezanje transferirane dobiti ministru financija Njemačke. Investicije HT-a kojima se čelništvo HT-a u proteklom razdoblju zna hvaliti usmjerene su prije svega u kupnju opreme što je značajan poticaj gospodarstvu, doduše, pretežno onom Njemačkom, a koja će HT-u donijeti daljnje uštede u poslovnim procesima.

PoticajiZa svoje „kornatsko gospodarstvo" g. Ivica Mudrinić je možda od bivšeg ministra, danas na dobrovoljnom, volonterskom radu za opće dobro, i dobio koji državni poticaj za procvat malog kornatskog otočića, no, istovremeno, od vlada nije dobio baš nikakav „poticaj" da njegova firma, investicijskim impulsom potakne gospodarstvo Hrvatske. A zašto i bi? Godišnja je dobit redovno i u zadovoljavajućim količinama stizala u Berlin svake godine, no ove je godine malo zakasnila, isplaćena je tek u srpnju!Primarni je trend izbacivanja postojećih „telefonskih centrala" i prebacivanja glasovnog prometa u novu tehnološku osnovicu ove usluge: internet. Time se vraćamo na početak ove današnje priče o ulozi USA u nadzoru svjetskih komunikacijskih tijekova i mogućim sigurnosnim problemima s kojom se susreću, očito je, sve države svijeta. Tehnički sagledano, cjelokupna telekomunikacijska mreža Hrvatske, prema broju korisnika, predstavlja kapacitet jednog većeg svjetskog grada u Europi ili USA.

Dakle, upravljanje i nadzor nad sustavom telekomunikacija države Hrvatske u tehničkom je smislu vrlo lako organizirati iz, gospodarski racionalno, centraliziranog središta nadzora, bilo na razini regije ili cijele EU, velikog EU telekomunikacijskog operatora.

A i planovi DT-a o „racionalizaciji" tehnike i resursa, su već par godina jasni i prisutni u HT-u, te će se predvidivo i ubrzati s ovogodišnjim ulaskom Hrvatske u EU, koji je eliminirao neke dosadašnje zakonodavne prepreke tom scenariju.

Nekako nisam siguran razumije li ova današnja vladajuća garnitura „internetski" sigurnosni problem kontrole i nadzora komunikacijskih tijekova i mogućih, po Hrvatsku i njene političke predstavnike, pojedince ili gospodarske subjekte, zlouporabnih posljedica. Možda „vladajući" misle da tu problema uopće nema, a za ministra Hajdaš-Dončića vjerujem da je sklon eventualni problem „internetske sigurnosti telekomunikacijskog prometa" riješiti outsourcing ugovorom s dobrom zaštitarskom službom.

Damir Tučkar, dipl. ing