Značaj telekomunikacija za društvo

Industrija telekomunikacijske opreme u simbiozi s informatikom okarakterizirala je svjetsko gospodarstvo druge polovice XX.stoljeća, a razvijenost i dostupnost telekomunikacijske infrastrukture građanima i gospodarstvu, bila je proporcionalna mjestu države na rang listi gospodarske uspješnosti na svjetskom tržištu. Danas, ta je činjenica još izraženija, stoga ne čude napori najrazvijenijih država na stvaranje regulatornih okvira poticanja novih investicija na razvoju telekomunikacijske infrastrukture i njene dostupnosti „svima i u svakom trenutku".

Cilj je, dakako, prvenstveno gospodarstvu osigurati kompetitivne prednosti subjekata gospodarstva spram konkurenata, globalno gledano, u odnosu druga tržišta (USA-EU versus „Azija", tj. zasebna gospodarska okruženja Kine, Koreje, Japana, Indije, ali i drugih poput Brazila). Strelovito brz razvoj elektronike, implementiran u produktima telekomunikacijske industrije, potrošaći primarno percipiraju kroz „GADGETE" ili razne vrste korisničkih uređaja, od mobitela, MP3 igračkica, tableta, laptopa i sl. kojima je zajedničko da trebaju priključak na „internet".

A „internet" ili mreža bez koje danas „život" ne funkcionira, kako ga krajnji potrošač razumije, žični ili bežični, zahtjeva infrastrukturu koja tim zahtjevima dostupnosti i brzine, može udovoljiti. Ipak, od konzumerističkih očekivanja građana, za društvo je mnogo važnije ispuniti očekivanja gospodarstva, ne samo s pozicija dot.com, informatičkih ili telekomunikacijskih firmi, već i svih ostalih koji, da banaliziramo, bez WEB stranice ili komunikacijskih mogućnosti, jednostavno ne mogu poslovati.

Hrvatske propuštene telekomunikacijske šanse

Već je bezbroj puta ukazano, a i građani su sami iskusili kroz proteklo desetljeće, kako je privatizacija hrvatskih telekomunikacija, provedena u vrijeme Račanove Vlade 2002. godine, bila, Internet„Internet" ili mreža bez koje danas „život" ne funkcionira, kako ga krajnji potrošač razumije, žični ili bežični, zahtjeva infrastrukturu koja tim zahtjevima dostupnosti i brzine, može udovoljiti. Ipak, od konzumerističkih očekivanja građana, za društvo je mnogo važnije ispuniti očekivanja gospodarstva, ne samo s pozicija dot.com, informatičkih ili telekomunikacijskih firmi, već i svih ostalih koji, da banaliziramo, bez WEB stranice ili komunikacijskih mogućnosti, jednostavno ne mogu poslovati.jednostavno rečeno, loš postupak, a posljedice Hrvatska ima danas i imati će još dugo razdoblje. Kako se Hrvatska danas nalazi u poziciji, da SDP Vlada opet rasprodaje preostale resurse u rukama države Hrvatske, treba se malo osvrnuti i na dosadašnja iskustva takve rasprodaje imovine svih građana Hrvatske, koje pri tim odlukama ionako nitko ništa ne pita!

Osnovna misao vodilja kojom se uvjerava javnost da je prodaja državnih dobara „dobra odluka" jest, kako su te firme „bolje upravljane od privatnika", jer „mi ne znamo i nismo sposobni" uspješno voditi u ime države te kompanije.

Ovo katastrofalno opravdanje, vrlo često izgovarano od našeg Predsjednika Vlade Zorana Milanovića, u potpunosti opravdava njegov nadimak „Paradoksalni Premijer", jer vodstvo tih kompanija imenuje isključivo politika, pa govoreći o „nesposobnosti uspješnog upravljanja" firmi u rukama države, Predsjednik Vlade zapravo provlači tezu o „podobnim i nesposobnim" imenovanjima vodstva državnih firmi. Time zapravo indirekno i optužuje samog sebe, nadležne ministre koji su i imenovali čelnike lošeposlujućih firmi i kojima se, zbog „slušanja politike", zbog loših poslovnih rezultata, ništa ne događa.

Kada se prisjetimo privatizacije telekomunikacija i usporedim sa izjavama Zorana Milanovića o predstojećoj „privatizaciji HŽ-a", ipak se „vidi napredak", jer se želi privatizirati samo HŽ Cargo, dok bi infrastruktura ostala u nadležnosti države. Drugim riječima, ako bi to usporedili s telekomunikacijama, to bi bilo kao da je TELEKOMUNIKACIJSKA mreža ostala u rukama države, a da se privatiziralo samo „pružanje telekomunikacijskih usluga".

Zanemarimo činjenicu kako je ova predstojeća HŽ privatizacija opet loša, jer je željeznička infrastruktura u katastrofalnom stanju i ostaje kao teret i dalje na državi da upumpava stotine milijuna eura na operabilnost, dok se „usluga prijevoza željeznice", koji je nedvojbeno dohodovan, privatizira!

Znači, stranac će u prijevozu zaraditi, a država će i dalje održavati „infrastrukturu" za tog ili za te strance, na račun poreznih obveznika. U telekomunikacijama je pak stanje bilo dijametralno suprotno, jer početkom trećeg milenija, Hrvatska je imala zahvaljujući naprezanjima i velikim odricanjima zaposlenih, ali i učešćima brojnih korisnika telekom usluga, jednu od najrazvijenijih EU telekom infrastruktura. Koja je „badava poklonjena" novom „strateškom partneru" – Deutsche Telekom u vlasništvu države Njemačke!

StranacStranac će u prijevozu zaraditi, a država će i dalje održavati „infrastrukturu" za tog ili za te strance, na račun poreznih obveznika. U telekomunikacijama je pak stanje bilo dijametralno suprotno, jer početkom trećeg milenija, Hrvatska je imala zahvaljujući naprezanjima i velikim odricanjima zaposlenih, ali i učešćima brojnih korisnika telekom usluga, jednu od najrazvijenijih EU telekom infrastruktura. Koja je „badava poklonjena" novom „strateškom partneru" – Deutsche Telekom u vlasništvu države Njemačke!Tim je činom osigurano razdoblje neupitne dominacije telekoma tržištem Hrvatske gotovo puno desetljeće, ali i sporenja do dana današnjeg glede vlasništva nad izgrađenom mrežom, njenim korištenjem i naknadama za iznajmljivanje drugim operatorima. Doduše, slične se dileme javljaju i u drugim EU zemljama, ali uz „malu" ogradu.

Naime, konkurentnost je u njima ipak bila, od početka privatizacije državnih monopolista ili početka liberalizacije tržišta, neusporedivo izraženija, upravo zbog veličine tržišta i zainteresiranosti drugih multinacionalnih globalnih telekomunikacijskih operatora, koji su i bili spremni na ogromne investicijske poduhvate u samu infrastrukturu. Hrvatski telekom operateri, konkurenti HTu, do sada bile su u stvari male firme, usitnjene lokacijski i nespremne financijski biti istinski konkurent s „punim portfoliom usluga" jednom DT-u.

Posljedično, telekom operatori uopće ne investiraju u izgradnju moderne telekomunikacijske infrastrukture, posebno ne prema preporukama EU iz „Digitalne agende", ili bolje rečeno, investiraju jedino „kada moraju". DT, odnosno HT, posebna je priča, jer upravljajući postojećom infrastrukturom, prisiljen zakonskim regulama HAKOM regulatora, dajući u najam konkurentima „svoje" kapacitete, zapravo i drži pod kontrolom tržište Hrvatske.

No, i u takvim konformnim uvjetima, zbog nesposobnog čelništva, podobnog i desetljeće imenovanog u skladu s interesima neformalnih utjecajnih „interesnih skupina", HT je posljednjih godina „gubitnik" tržnih pozicija. Što „interesne skupine" u HT-u rade? Zlonamjerne glasine govore da ove „nepostojeće" skupine utjecajnih, naravno iznalaze načina „poslovanja" HT-a s firmama, ili u njihovom vlasništvu, ili nedokazivo „ortačkim ugovorima" kontroliranim „nominalnim vlasnicima".

Dakako, ove su glasine neistinite i usmjerene na podrivanje vjerodostojnosti čelništva HT-a, usprkos nekih primjera koji bi glasine, eventualno, mogli poduprjeti, poput „suradnje" s firmom što isporučuje sada već čuvene PLATOMAT uređaje samonaplate računa, a čiji je direktor bivši direktor jedne HT organizacijske strukture i suprug jedne od današnje članice Uprave HT-a.

Hrvatski ili Njemački telekom?

Naravno, dileme uopće nema, Hrvatski telekom odavno je izgubio „hrvatski štih firme", njime desetljeće glavnu riječ vode, često nestručni, ali, vlasnički logično, odani i pouzdani upravljački MudrinićG. Mudrinić je svom poslodavcu nesumnjivo osigurao neslućene prihode kroz proteklo desetljeće, zbog čega je i svo vrijeme „uspješnog rukovođenja" i imao njegov „carte blanche" za sve poteze koje je povlačio. U očima javnosti, međutim, Hrvatski telekom je transformirao, posebno zadnjih godina, iz percepcije hrvatskog ponosa, u stranu firmu u Hrvatskoj - Deutsche telekom!„gurui", pod desetljetnim vodstvom neuništivog i politički okretnog za sva vremena, kornatskog „vinara i maslinara", Ivice Mudrinića. Dok dionica HT-a klizi ovih dana na povijesno najniže grane, a dobit iz poslovanja za 2012. g. isplaćena je u srpnju 2013, ne bez razloga, nakon ulaska Hrvatske u EU, izgleda da „glasine" o skoroj smjeni čelnika HTa, nisu tako sigurne.

G. Mudrinić je svom poslodavcu nesumnjivo osigurao neslućene prihode kroz proteklo desetljeće, zbog čega je i svo vrijeme „uspješnog rukovođenja" i imao njegov „carte blanche" za sve poteze koje je povlačio. U očima javnosti, međutim, Hrvatski telekom je transformirao, posebno zadnjih godina, iz percepcije hrvatskog ponosa, u stranu firmu u Hrvatskoj - Deutsche telekom! U novom svijetu globalizma, kada je tržištu ponuđen produkt, cijenom i kvalitetom, raspoloživ krajnjim korisnicima, sama ta činjenica „vlasničke strukture" uopće nije sporan moment!

Sporan je način kako „monopolno" poslovati u „konkurentnom okruženju", a što se dogodilo Hrvatskoj i zbog čega ispaštaju kako građani tako još i više gospodarski subjekti Hrvatske. Zašto je tomu tako odgovor daje državna agencija HAKOM, koja bi kao „regulator", poput sličnih agencija u drugim EU zemljama, trebala osigurati implementaciju nacionalne strategije razvoja telekomunikacija.

Pogled u HAKOM čelniku HT-a je od iduće godine osiguran, budući da se HOTO toranj u Savskoj napušta i seli u drugi od dva tornja, na najviše katove „SKY towera". Na nižim katovima prvog tornja smješten je HAKOM, čijeg je čelnika ova Vlada imenovala s podužim „repom" nabave namještaja po „slobodnoj pogodbi", zbog čega je i dobio sudsku prijavu dotadašnjeg HAKOM čelnika.

Transformacija Hrvatskog telekoma

HT je u proteklom desetljeću pretrpio mnogobrojne reorganizacije i transformirao zbog mnogih razloga u današnji oblik, s oko 4500 uposlenih. Često se puta isticalo kako je 2002. HT imao 12.500 uposlenih, a u današnjoj brojci uposlenih, jedva da ima ima onih sa stažom iz 90-ih. Nije sporno kako je, upravo zbog uvjeta poslovanja, okruženja i svjetskih trendova, transformacija kompanije bila neminovost, kako je bilo nerealno da privatizirana kompanija bude konkurentna uz svo, pa i kadrovsko, naslijeđe prošlosti. Kao i uvijek sporan je način i postupak, posebno prema onima koji su u prošlosti iznijeli najveći teret i odricanje gradeći kompaniju, koja je odjednom, odlukom političkih struktura, izgubila realni epitet hrvatski, ostavivši ga na razini formalnog naziva!

Malo boljem poznavatelju prilika trendova telekomunikacija sasvim je jasno kako i današnja brojka uposlenih u HT-u jest barem dvostruko veća od potrebite, u idućem razdoblju od 2 do 3 godine, pa je jasno što se u narednom razdoblju sprema danas uposlenima. Glavni je prigovor na dosadašnju povijest transformacije kompanije, a koja se, uslijed nesposobnog i nekompetentnog upravljanja procesom, svodila manje na inovativnost, a više na „uštede reduciranjem broja uposlenih", upravo u činjenici da nisu nestali poslovi za koje su se proglašavali „tehnološki viškovi".

No, ti su poslovi otvorili mogućnosti „kooperativne suradnje" s brojnim „privatnim firmama", koje su poslove preuzele. Na račun uposlenih, svih dobnih skupina, koji su „prihvaćali" otpremnine! Drugi model reduciranja uposlenih, koji je malo „kompliciraniji" u provedbi, ali koji je mnogo pravedniji prema zaposlenicima, svodi se na „osnivanja" firmi na tržištu, u djelomičnom ili većinskom HT vlasništvu, u koje bi uposleni „prelazili" s osiguranim poslovima, u nekom vremenskom razdoblju, za HT, ali i potrebom da s tim poslovima konkuriraju drugim subjektima na tržištu. Jasno je kako takav pristup nije bio u interesu postojećih subjekata na hrvatskom tržištu, zainteresiranim da „posluju sa HT-om", na „ovaj ili onaj, transparentni" način.

Transformacija telekomunikacija

Istinska je transformacija telekom operatora pak ona koja prati vrijeme poslovanja i trendove telekomunikacijske industrije, koja primjenom novih tehnologija utječe i na cjelokupno društvo, gdje se na liberaliziranom tržištu novac pokušava zaraditi raznim uslugama, donedavno nespojivim s poimanjem predmetom poslovanja telko operatora. Već se duže vrijeme govori o „mobitelu" u rukama krajnjeg korisnika kao „novčaniku" korisnika koji on stalno nosi sobom, kupuje i plaća usluge, a dobiva i plaća redovni mjesečni račun s izlistima svih učinjenih troškova.

Danas je uobičajeno u Zagrebu kupiti ZET kartu mobitelom, platiti parking, eventualno naručiti brzojav. Dakako, posve su uobičajeni i tzv. smarphone i uređaji mobilnog interneta, što omogućuju kupnje od kuće ili u pokretu, s „ruke i gadgeta u njoj", putem internetskog dostupa, bilo putem kreditne kartice, odnosno putem naplate na telekom računu. Takva kupnja, zbog strogih pravila „financijske industrije", posebno protiv „pranja novca", pod nadzorom je Narodne banke Hrvatske, odnosno ekvivalenta u drugim zemljama, te posebnih zakona kojima je telko operator nužno registriran i kao ustanova financijskog prometa.

Nesumnjivo, provizije od prodaja robe i usluga ograničenih vrijednosti, iako malih iznosa, predstavljat će zbog masovnosti korištenja, svim operatorima značajni izvor prihoda. Vjerojatno i veći od današnjih prihoda distribucije TV kanala, koji jest generator korištenja bazičnih telekom usluga, ali i operatoru prilično skup produkt.

Usluge„Upravljačke strukture" u cilju zadovoljenja vlasnika gube iz vida fokus na primarnu djelatnost, a time i postaju potencijalna opasnost za ključni infrastrukturni sustav države – telekomunikacije! Jer, ne treba gubiti iz vida da telekomunikacije moraju osigurati komparativnu prednost gospodarskim subjektima na EU i svjetskom tržištu, a danas interesi vlasnika telekom operatora mogu biti dijametralno suprotni interesima države u odnosu na potrebe građana i gospodarstva, ali i samih državnih institucija poput vojske ili resora poput npr. zdravstva.Iako je HT implementirao eksperimentalno, u primjeni je došlo do malog zastoja, tzv. NFC (Near Field Communication) tehnologije plaćanja, no ona prema predviđanjima tek očekuje pravi zamah. Ova usluga znači da korisnik svoj mobitel prisloni uz „robu ili uslugu" i odabere opciju kupnje, a NFC kreira račun, što će korisniku biti ispostavljen uz redovni mjesečni račun telekom usluge. Dakle, postupak kupnje npr. kave u kafiću ili dostavljene pizze jest neusporedivo ubrzan i komforniji za krajnjeg korisnika.

Danas, osnovni problem, koji se obećava što skorije riješiti, jest osjetljivost NFC na mogućnosti „neovlaštenog korištenja", za što je vjerojatnost mala, jer tehnologija djeluje na kratkim udaljenostima mjerenim praktično u centimetrima. A NFC i „mobitel plaćanja", već ima široku i masovnu primjenu u Aziji (Koreja, Japan) i u Hrvatskoj bi mogao značajno unaprijediti sektor trgovine, posebno gledano kroz prizmu turizma i potrebe stranih posjetitelja da „posjećuju mjenjačnice" sa „neprikladnim" radnim vremenima.

HT je nedavno najavio i „pružanje usluge" distribucije električne energije i plina, što će se u praksi svesti na „preprodaju" ovih resursa u postojećoj infrastrukturi, resursa koji se kupuju u „veleprodaji" i preprodaju uz proviziju u maloprodaji. Za korisnika to može biti prednost ako očekuje mjesečno jednog datuma jedan račun za sve usluge domaćinstva vezane uz neku infrastrukturu stana/kuće (električna energija, plin, „telekom usluga", možda i voda, ako je Vlada privatizira?).

Svi ovi primjeri govore kako se telekomi transformiraju u „pružatelje raznorodnih usluga", u naporima da zarade novac, kako „upravljačke strukture" u cilju zadovoljenja vlasnika gube iz vida fokus na primarnu djelatnost, a time i postaju potencijalna opasnost za ključni infrastrukturni sustav države – telekomunikacije! Jer, ne treba gubiti iz vida da telekomunikacije moraju osigurati komparativnu prednost gospodarskim subjektima na EU i svjetskom tržištu, a danas interesi vlasnika telekom operatora mogu biti dijametralno suprotni interesima države u odnosu na potrebe građana i gospodarstva, ali i samih državnih institucija poput vojske ili resora poput npr. zdravstva.

Quo vadis telekomunikacije Hrvatske?

Aktualna vladajuća garnitura zaokupljena očuvanjem unosnih fotelja i pritisnuta „nevoljama" koje ju snalaze kao posljedica nesposobnosti, stranačke ideološke idolatrije, operativne bahatosti i proizvedenih posljedica, potpuno je izgubila iz vida „marginalnu granu" – telekomunikacije. Doduše, u jednom su trenu proizveli SPIN kreacije novog operatora što bi aktivirao postojeće telekomunikacijske resurse državnih institucija i firmi, posebno od svih zaboravljenih vojnih telekomunikacijskih resursa (poput bakarnog jadranskog podmorskog kabela od „Brijuna do Dubrovnika").

Kako je za povezivanje „kockica ovog mozaika resursa" potreban veliki novac, za ozbiljnu DT kompetitivnu nacionalnu kompaniju, koji ova Vlada nema, ideja je, očekivano, lagano „stavljena na led" za neka bolja vremena. A nije niti za odbaciti „šaputanja" kako je DT preveliki igrač da mu jedna „mala Hrvatska" ugrozi buduće godišnje planirane dobiti.

Politički utjecajni čelnik HT-aa kroz HUP, blizak „političkoj inicijativi novog trećeg Gabrićevog puta" namijenjenog naivnim hrvatskim biračima, izgleda da je još jednom, osobnim djelovanjem „u sjeni" politike, udovoljio „gazdama" u Bonnu, umirovljujući ovu SDP SPIN ideju. Suštinski, ideja je, ako se malo pomnije promotri, u nekim drugim vremenima i okolnostima, s drugim ljudima i namjerama, za Hrvatsku i kontrolu njenih telekomunikacija, posebno kroz prizmu nacionalne sigurnosti, jedino razumno rješenje.

Uz današnju političku garnituru i poltronsko podilazeće partijsko „rukovođenje", telekomunikacije Hrvatske, strategija razvoja i kontrola subjekata, kozervira status quo na „tržištu", bez nade za bitnija poboljšanja u bliskom razdoblju ili ukazanje neke dugoročnije vizije. Što je tragičnije, time se unazađuju pozicije gospodarskih subjekata na vjetrometini svjetskog tržišta, a „neki" bi se mogli i upitati, koliki je utjecaj takvog stava prema telekomunikacijama u odnosu na „izostanak ulaganja velikih ulagača".

Damir Tučkar, dipl. ing.