Hrvatska i telekomunikacije

Hrvatska je danas u razdoblju kada operatori u najvećoj mjeri koriste postojeće resurse, bez izgradnje novih, stvarajući maksimalno moguću dobit, temeljeno na, danas zastarjeloj, ADSL tehnologiji. U isto vrijeme razvijeni „zapad" obavlja golema ulaganja u širokopojasni Internet, što se može usporediti sa golemim ulaganjima u željezničku infrastrukturu krajem 19 st. ili auto ceste sredinom 20 st.

Proteklih je tjedana pozornost javnosti privukla inicijativa Vlade Republike Hrvatske i medijske interpretacije danih pojašnjenja ministra prometa i veza, Siniše Hajdaš Dončića, o aktivaciji, sada „mrtvih kapitala" u vlasništvu države, resursa optičke telekomunikacijske infrastrukture i možebitno osnivanje, kako su mediji pogrešno izvijestili, „novog telekoma". Interes građana, korisnika telekomunikacijskih usluga na tržištu sa 20-ak telekomunikacijskih operatora koji te usluge na području Hrvatske nude, sasvim je razumljiv.

Naime, telekomunikacije i prateća industrija, neodvojivo je povezana sa praktičnom primjenom najnovijih i brzo zamjenjivih još usavršenijih produkata, na informatici baziranoj tehnologiji, proteklih je desetljeća korisnicima širom svijeta „izmijenila život", kako pojedincima, tako i kompanijama, mijenjajući način obavljanja poslovanja. Također, i laicima je jasno kako se u telekomunikacijama svih zemalja „okreće" ogroman novac, pri čemu i Hrvatska nije izuzetak.

A ako se ova činjenica poveže sa svjetskim procesom, privatizacije do pred dvadesetak godina svugdje monopolne djelatnosti, ne treba posebna lucidnost u zaključku kako su širom svijeta telekomunikacijski procesi i poslovanje, magnet za „privatne ulagače", firme i pojedince.

Zašto je najava Vlade RH izazvala pozornost, ali i brojne reakcije i komentare, kako stručnjaka tako i građana? Vlada je i na svojim WEB stranicama (www.vlada.hr) objavila prezentaciju o projektu objedinjavanja svjetlovodne infrastrukture u vlasništvu državnih firmi poput HEP-a, HAC-a, željeznice. Posebnu je pozornost privukla informacija i o supertajnom projektu „druga Tita" kojim je tadašnja JNA izgradila kroz supertajni projekt „Neptun", kabelsku, podmorsku infrastrukturu upravljanja raketnim sustavima od Brijuna do Prevlake.

Instalacija je na hrvatskom dijelu dugačka oko 700 kilometara - na dubini od razine plićaka do 100 metara. O samom se projektu malo zna jer je velik dio dokumentacije uništen, a „tko zna zbog čega" tek je ovih dana „netko" odlučio „otkriti" ovaj „zaboravljeni" infrastrukturno resursni nekorišteni dragulj. Kako se smatra da su instalacije u dosta dobrom stanju „Neptun" bi mogao biti dobra konkurencija „HT-ovim" podmorskim svjetlovodnim kablovima ADRIA, položenim u 90im godinama (a tko je danas njihov „gruntovni" vlasnik?).

Desetljećima su se bacali ogromni novci

Naime, žalosna je činjenica kako su se desetljećima doslovno bacali ogromni novci, u izgradnju prijenosnih komunikacijskih kapaciteta, nekorištenih i višestruko većih od dugoročnih potreba navedenih državnih firmi. Činilo se to iz brojnih razloga ili interesa i sada se ne valja vraćati na otkrivanje razloga takvog desetljetnog „neodgovornog ponašanja uprava", ali i bivših Vlada, koje nisu imale niti znanja, niti volje, spriječiti ovo ponašanje, niti hrabrosti zaštite nacionalnog interesa, a suprotstavljanja interesu „globalizma".

Put zaštiteRuku na srce, već desetljećima, stručnjaci su poticali racionalno korištenje već izgrađenih državnih prijenosnih kapaciteta, što je u telekomunikacijsko-monopolnom zakonodavnom okviru bilo teško provedivo. No, od privatizacije HT-a, upravo ovaj koncept, stvaranja zasebne državne firme za upravljanje vrijednom, postojećom bakarnom, ali i svjetlovodnom infrastrukturom, telekomunikacijete njenu daljnju izgradnju i iznajmljivanje svim operatorima u ravnopravnoj tržnoj utakmici, trebao je biti put zaštite nacionalnih interesa u polju telekomunikacijske infrastrukture.Ruku na srce, već desetljećima, stručnjaci su poticali racionalno korištenje već izgrađenih državnih prijenosnih kapaciteta, što je u telekomunikacijsko-monopolnom zakonodavnom okviru bilo teško provedivo. No, od privatizacije HT-a, upravo ovaj koncept, stvaranja zasebne državne firme za upravljanje vrijednom, postojećom bakarnom, ali i svjetlovodnom infrastrukturom, te njenu daljnju izgradnju i iznajmljivanje svim operatorima u ravnopravnoj tržnoj utakmici, trebao je biti put zaštite nacionalnih interesa u polju telekomunikacijske infrastrukture. Tajnoviti privatizacijski ugovor HT-a, njegova (ne)preciznost vezana uz prijenosnu nepokretnu mrežu, još i danas uzrok je prijepora oko „gruntovnog" vlasništva i „prava korištenja" (služnosti), iza čega se krije mogućnost „iznajmljivanja" drugim operatorima.

No, kako se to popularno kaže, u politici nije bilo „političke volje" da se i krene prema „državnoj firmi" telekomunikacijskih prijenosnih kapaciteta, a nije teško pogoditi tko je od „status quo", neracionalnog gospodarenja države ovim resursima, među operatorima imao najviše koristi. Što se građana, korisnika „širokopojasnih telekomunikacijskih usluga" tiče, oni su i te kako osjetili logiku „profita", bolje rečeno, sasvim razumljivog stava „privatnog vlasnika" da investira samo tamo gdje će najbrže ostvariti najveću dobit.

Jasno je i laiku, koja zemljopisna područja zato ostaju „bez telekomunikacijskih usluga", što sasvim sigurno na tim mjestima ne stimulira „život i gospodarsku aktivnost", već potiče daljnju depopulaciju. Je li to „nacionalni dugoročni interes" ove države?

Iako su se građani, korisnici telekomunikacijskih usluga pokretne i nepokretne mreže, poveselili nepreciznim medijskim natpisima, kako Vlada osniva „državni telekom", jasno je kako se buduća državna firma neće baviti operacijama maloprodaje, već isključivo izgradnjom, održavanjem i iznajmljivanjem svjetlovodne i bakarne infrastrukture, odnosno gospodarenja tzv. DTK (distributivna telekomunikacijska kanalizacija).

Mreža kablova gradila se novcem građana

Pojam DTK najlakše je pojasniti kao šuplje cijevi položene u zemlji, kroz koje se provlače bakarni ili optički kabeli. Privatizacijskim Ugovorom Vlade RH i HT-a, koji je još uvijek gotovo nedostupan, stoga i tajnovit, čini se kako nije, zbog ovih ili onih razloga, najpreciznije definirano što je to DT „kupnjom" vlasnički preuzeo. Prijepori i različita, dijametralno suprotna, tumačenja o „vlasništvu" nad DTK i u njima položenih kabela, traju od samog početka važnosti HT-DT privatizacijskog ugovora, no odlučniji stav prema jednoj od najmoćnijih globalnih kompanija, u zaštiti jednog od najvažnijeg nacionalnog interesa, u ovom slučaju značajnog dijela telekomunikacijske infrastrukture, nije se usudila izraziti niti jedna politička garnitura.

A poznato je kako se mreža kablova, u najvećoj mjeri gradila sredstvima lokalne uprave, financiranjem samih građana i sl., što nije omelo HT da danas prema cjeniku i pravilima HAKOM (državne agencije) iznajmljuje te „kapacitete" drugim operatorima u RH. Ove, tek medijski promovirane najave osnivanja nove državne firme izazvala su već burne HT reakcije, jer bi njen početak rada predstavljao za Vladu značajnu uštedu dosadašnjih telekomunikacijskih troškova, uz dugoročno, nezanemariv prihod od iznajmljivanja kapaciteta svim zainteresiranim operatorima.

To je bitka koju već neko vrijeme vodi i tvrtka Zagrebačkog holdinga, Digitalni grad, izgleda „presedanskom postupku" kojeg „svi zainteresirani" u RH budno prate, pod vodstvom Tatjane Holjevac, dobivši i prvostupanjske sudske (nepravomoćne) presude.

I tako dok već dvije-tri godine traje „tihi rat" na telekomunikacijskom tržištu Hrvatske, na kojem HAKOM regulatornim okvirom sprečava HT da, snagom novca multinacionalne kompanije, uspostavi (očuva) gotovo monopolni položaj nad infrastrukturom optičkog prijenosa, „politika" je konačno razumjela, kako „veliki igrači", privatne telekom kompanije, nemaju nikakav interes graditi mrežne kapacitete izvan velikih gradova. Time su stanovnici ruralnih područja, uglavnom rjeđe naseljenih, prisiljeni živjeti bez „interneta" i usluga baziranih na „internetu".

Naravno, Vlada je razumjela, kako u tom slučaju „država" tim stanovnicima ne omogućuje ravnopravne uvjete života, ali i rada, u poduzetničkim tržnim okvirima, usporedivši sa istim uvjetima za poslovne subjekte u gradovima i zonama dostupnog interneta.

Daleko od razvijenog Zapada

InternetI tako dok već dvije-tri godine traje „tihi rat" na telekomunikacijskom tržištu Hrvatske, na kojem HAKOM regulatornim okvirom sprečava HT da, snagom novca multinacionalne kompanije, uspostavi (očuva) gotovo monopolni položaj nad infrastrukturom optičkog prijenosa, „politika" je konačno razumjela, kako „veliki igrači", privatne telekom kompanije, nemaju nikakav interes graditi mrežne kapacitete izvan velikih gradova. Time su stanovnici ruralnih područja, uglavnom rjeđe naseljenih, prisiljeni živjeti bez „interneta" i usluga baziranih na „internetu".Ipak, Hrvatska je daleko od zakonodavnog okvira razvijenog „zapada", posebno nekih nordijskih zemalja, gdje je pristup internetu, ustavna kategorija u rangu, na pr. prava na vodu. Hrvatska je danas u razdoblju kada operatori u najvećoj mjeri koriste postojeće resurse, bez izgradnje novih, stvarajući maksimalno moguću dobit, temeljeno na, danas zastarjeloj, ADSL tehnologiji. U isto vrijeme razvijeni „zapad" obavlja golema ulaganja u širokopojasni Internet, što se može usporediti sa golemim ulaganjima u željezničku infrastrukturu krajem 19 st. ili auto ceste sredinom 20 st.

Tako na pr. Deutsche Telekom upravo izdaje obveznice, dvije tranše sa rokom povrata od 8 i 15 godina, kojima bi trebao pokriti planiranu investiciju suvremene pokretne i nepokretne mreže, od 30 milijardi eura u iduće 3 godine, uglavnom u Njemačkoj i USA. Nesumnjivo, ta infrastruktura, osim neposrednog investicijskog poticaja privredi Njemačke, dat će dugoročnu kompetitivnu prednost cjelokupnom njemačkom gospodarstvu, a malim, privatnim korisnicima omogućiti uistinu „budućnost XXI. st." u njihovim domovima. HT, kao dio DT-a, svojom ostvarenom dobiti, sigurno doprinosi rečenim dugoročnim, nacionalnim ciljevima „Njemačke države" !

Pa, u čemu je prijepor oko najavljene nove, državne telekomunikacijske firme u RH? Osim što se cijelo desetljeće kasni s realizacijom i što je ovih dana Vlada zapravo učinila samo „medijski spin", vrlo je izvjesno kako ova ideja neće brzo saživjeti, a da bi dala plod: „informacijske širokopojasne autoceste" za budućnost. Zašto?

Pored postojećih resursa državnih firmi, potrebno je i BRZO i VELIKO ulaganje, vjerojatno minimalnih 50ak milijuna eura (usporedite to sa cifrom koju DT ulaže u Njemačkoj!), za što država, u ovim općepoznatim gospodarskim okolnostima, naprosto nema „snage". Uz to, HT (DT) je poslao „poruku" i u svom priopćenju istaknuo:

'Što se osnivanja nove državne tvrtke tiče, stav kompanije je da unaprjeđivanje upravljanja državnom imovinom u smislu objedinjavanja i stavljanja u funkciju postojećih kapaciteta predstavlja pozitivnu inicijativu Vlade. No zabrinjavajuće je ukoliko će država ulagati ionako ograničena javna sredstva u infrastrukturu u koju je HT-u onemogućeno ulagati zbog neadekvatnog regulatornog okvira. Takvo bi konkuriranje privatnom sektoru bilo protivno svim načelima poduzetničkih i tržišnih sloboda za koja smo se kao država opredijelili. Ipak, preuranjeno je donositi sud o budućoj državnoj tvrtci dok ne vidimo kako će se ponašati na tržištu, a neprihvatljivim smatramo svako nelojalno konkuriranje privatnom sektoru'.

Nacionalni interes ili sredstvo krpanja proračuna?

Prema godišnjem revizorskom izvješću za 2011. koje je za HT radila revizijska kuća Pricewaterhouse Coopers, navodi se da je cjelokupna knjigovodstvena neto vrijednost distribucijsko telekomunikacijske infrastrukture (DTI) unutar koje je DTK samo jedan dio vrijedi 885 milijuna kuna. Usporedbe radi, optička infrastruktura u vlasništvu Države i javnih tvrtki HEP, HŽ, Janaf, Plinacro, HAC-a i ARZ-a, a koja za sada pokriva 75 posto Hrvatske, ugrubo vrijedi 1,5 milijardi kuna, a u tom izvješću PWC-a stoji i da HT još uvijek prikuplja dokumentaciju za utvrđivanje vlasništva nad tom infrastrukturom.

Dakako, kod spomenutih cifri, odmah se vraćamo u 2001 g. i Ugovor kojim je Račanova Vlada prodala „telekomunikacije" i pitanje, je li novac koji je uprihodila, bio adekvatan pojmu telekomunikacija kao „nacionalnog interesa", ili ga jednostavno takvim nisu niti doživljavali. Nisam siguran da SDP i danas doživljava telekomunikacije državnim infrastrukturnim interesom, već da je glavni motiv stvaranja državne „telekom firme", logika Linićevskog (budžetskog) kratkoročnog-mandatnog, smanjenja troška države.

Dodajmo, kako će Projekt izgradnje državne svjetlovodne EK mreže, operativno voditi CEI (Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija). Pažljivijim čitateljima dnevnog tiska u posljednje vrijeme pri spomenu CEI, padaju na pamet tekstovi koji govore o „Čačićevoj paralelnoj, onoj za investicije, agenciji", koja je od ljeta 2012. utrošila 14 mil. kuna na plaće, a koja će se od sada, izgleda, financirati iz „Vrdoljakova ministarstva".

Naime, HEP, Plinacro, JANAF odbili su, nakon odlaska Čačića iz Vlade, dalje financirati ovu ustanovu (samo HEP mjesečno 1,67 mil. kuna) zbog „nepostojećih usluga i koristi". Uz to, u sklopu „zakulisnih poteza", možda treba, kao „mali Vladin pritisak", promotriti i sada, odjednom „otkriveno", bespravno građenje čelnika HTa na „privatnom kornatskom otočiću" Žuti, te građevinsku inspekciju ovog „poljoprivrednog dobra" za uzgoj maslina i vinove loze.

Kako će se završiti ova telekomunikacijska hrvatska saga, ostaje nam da sačekamo, vjerojatne „kompromisne" dogovore sadašnjih aktera, kojima će „država" smanjiti svoj trošak, a „globalni" igrači telekomunikacijskog tržišta nastaviti „profitirati" u poslovanju..... I tako, opet se vraćamo na osnovno pitanje: što je nacionalni dugoročni interes Hrvatske kada se govori o telekomunikacijama i koja je to politička opcija, u Hrvatskoj danas, spremna služiti tom cilju ?

Damir Tučkar, dip. ing