Odakle to zlo
Cijelu ovu godinu, koja polako izmiče, državna vlast ratuje protiv korupcije i organiziranoga kriminala.
Tijela kaznenoga progona idu iz bitke u bitku. Žestoku bojnu buku raspiruju WAZ-ov Morgenblatt i Styrijin Abendblatt, Globus i Nacional, Hrvatski radio i sve televizije - javna nesretnica HTV i komercijalne sretnice u tuđinskomu vlasništvu RTL i Nova. Odasvud trešte pravedničke parole: Nulta tolerancija prema korupciji! Nema nedodirljivih! Pravna država funkcionira!
Pošten čovjek ne može imati ništa protiv tih poruka. Ali bojna buka – a napose lov na odbjegloga Ivu Sanadera – odviše podsjeća na negdašnje komunističke kampanje.
Građani uglavnom ne znaju što je posrijedi. Pogdjekoji, obrazovaniji i imućniji, sumnjičavo vrte glavom. No golemo mnoštvo, napose onih više od 300.000 nezaposlenih i 70.000 nesretnika koji rade a ne primaju plaću, odaje se žalosnu užitku što ga u duši prezrena siromaha izazivaju lisičine na rukama bogataša i javno sramoćenje uglednika i njegove obitelji.
Ministarstvo je unutarnjih poslova svjesno delikatnosti toga posla. Stoga ono na svojoj internetskoj stranici lijepo tumači što je korupcija, tko može biti korumpiran, gdje se pojavljuje korupcija, kako se treba boriti protiv korupcije, koje su zakonske osnove i okviri te borbe, te poziva građane na suradnju s policijom.
Zadržimo se na opisu pojave. Korupcija je, veli bezimeni MUP-ov teoretičar, u najširem smislu svaki oblik zlorabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, kako u javnom tako i u privatnom sektoru. Korumpirana je, tumači dalje, svaka službena ili odgovorna osoba koja radi osobne koristi ili koristi skupine kojoj pripada zanemari opći interes koji je dužna štititi. U korupciju se ubraja i ponuda ili pristanak na davanje zatraženog mita. A korupcija se, zaključuje MUP-ov mudrac, pojavljuje u gotovo svim područjima života i djelovanja, od javnih institucija, preko politike, do gospodarstva i poslovanja s inozemstvom.
Lekcija dobro zvuči. Dapače, sjajno. Ipak, ne bi škodila još jedna sitnica - uvid u izvorna značenja internacionalizma „korupcija". Ta imenica - u latinskomu jeziku corruptio – izvedena je od glagola corrumpere, pa znači: uništavanje, upropaštavanje, razaranje, kvarenje, slabljenje; oskvrnjivanje, obeščašćivanje, kaljanje; zavođenje, podmićivanje, potkupljivanje.
Etimologija nije ovdje nikakav luksuz. Ona s jedne strane snažno osvjetljuje pogubni sadržaj pojma, a s druge jasno pokazuje u kako su se „široke gaće" obukla hrvatska tijela kaznenoga progona. Ili, jednostavnije rečeno, upozorava da je antikorupcijska legislativa, premda to zvuči paradoksalno, širom otvorila vrata zlorabama ovlasti u DORH-u, USKOK-u i MUP-u.
To što su u borbi protiv korupcije dosad radila i što sada rade tijela kaznenoga progona težak je, ali u biti bijedan posao. To je suzbijanje banalnoga kriminala: hvatanje varalica, lupeža i razbojnika. Spektakularan je u svemu tomu bio samo bijeg Ive Sanadera. A i toga su bjegunca ulovili Austrijanci. Nemamo dakle čemu pljeskati.
U takvim okolnostima, ničim izazvano, kriči pitanje: Odakle to zlo?
Nije to metafizičko pitanje. Ono se ne obraća nikakvu umu, nego zdravomu razumu. Koruptivni je čin najvišega reda – veleizdaja. To će reći: prelazak na stranu suparnika, protivnika, neprijatelja svoje države. Takve stvari dijelom su sustavno ugrađene u hrvatski politički život. Drastičan je primjer apsolutna trgovina tzv. manjinskih narodnih zastupnika: osmero nehrvata više nego upitne zastupničke legitimnosti može određivati i određuje kakvoću vlasti u Hrvatskoj. Što to znači, pokazuje enormna - ne samo financijska, nego i politička - cijena HDZ-ove koalicije s SDSS-om. Tu sustavnu manu obilno dopunjuju veleizdajničke improvizacije visokih državnih dužnosnika i naša beskrajna tolerancija prema veleizdaji. Nismo li i drugi put na Pantovčak uzvisili Stjepana Mesića? A znali smo što je sve odanle činio punih pet godina. Nismo li i drugi put Mesićeva ortaka Ivu Sanadera uzdignuli u Banske dvore? A nije nam tajio da nas je spreman prodati za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.
Zato će, sve dotle dok nacija bude tolerirala korupciju najvišega reda, a glavni državni odvjetnik podnosio izvješća stranom veleposlaniku, u Hrvatskoj funkcionirati kolonijalna pravna država. Tijela kaznenoga progona mogu u takvoj državi samo loviti muhe na smetlištu sramotne političke povijesti.
Benjamin Tolić