Kip domovine

 

Zgodan naslov. Pod njim je Pavao Štoos napisao pjesmu Kip Domovine vu početku leta 1831., a pedesetak godina poslije Antun Gustav Matoš priču Kip Domovine leta 188*.

U hrvatskomu kajkavsko-štokavskom jezičnom amalgamu ti su kipovi - slike. Slike književne. U Štoosovoj elegiji Domovina bugari nad nejakim narodnim identitetom: Narod se drugi sebi raduje,/ A z menum sinko moj se sramuje:/ Vre i svoj jezik zabit Horvati/ Hote, ter drugi narod postati. A Matoševa crtica crta junačku smrt piljarice Pepice, supruge purgara Jože Pogačića. God. 1883. vlast pozove vojsku da uguši zagrebačku bunu protiv madžarskih grbova na zgradi državnih financija. Zagrepčani se razbježe pred madžarskim husarima. Pobjegne i Pogačić. Pepica ga, dok on bježi, nagrdi: Fuj te budi, pajcek vušivi! Pljune za njim i ostane sama na Jelačićevu trgu. Madžarski husari na konjima ispreskaču piljaricu. Kada Pogačić poslije ženu nađe mrtvu, otruje se rakijom, te umre u bolnici. I pokopaju ih: krišom – krišom, dragi čitaoče, krišom...

Ivo-Josipovic1.jpg-vvŠtoos i Matoš, svaki na svoj način, dijelom osvjetljuju cjelinu. Tom metodom lako bi se složio ne manje strašan Kip Domovine leta 2010. A takvih je dijelova koji osvjetljuju cjelinu na žalost nepregledno mnoštvo.

Račan je prije desetak godina, odbacivši Tuđmanov Oltar Domovine na Medvedgradu, obećao podignuti Spomenik Domovini. Nitko ne pita što bî s mjestom na kojemu se časti Domovina. Vlast danas tuđom zastavom kiti zgrade svojih ustanova. Nitko se ne buni. Još nisu uređene granice ni sa Slovenijom, ni s Bosnom i Hercegovinom, ni s Crnom Gorom, ni sa Srbijom. Nitko ne pita zašto. Vlast, na poticaj iz Bruxellesa, mijenja Ustav i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Tim promjenama ona s jedne strane omogućuje jednoj četvrtini ukupnoga broja državljana prijenos dijela (nedjeljivoga) hrvatskog suvereniteta na Europsku uniju, a s druge produbljuje razlike među državljanima opskrbljujući ih različitim biračkim pravom: za tuzemne Hrvate, za inozemne Hrvate, za srpsku narodnu manjinu, za nesrpske narodne manjine. Time se u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda ustavnopravno ozakonjuje i potiče pravljenje političkih karijera na protivljenju političkomu hrvatstvu. I nitko se tomu ne protivi. Takvu skrb o općem dobru nužno prati bujanje državnoga inozemnog duga, povećavanje broja nekretnina u vlasništvu tuđinaca, neplaćanje rada po više mjeseci, nezaposlenost, strah od budućnosti, opadanje broja pučanstva.

Tko to ima na umu, ne će, gledajući Ivu Josipovića kako preko rijeke braniteljske krvi pliva u Beograd, kliktati od veselja, poput Branimira Pofuka u Morgenblattu. Niti će se žestiti, kao Tihomir Dujmović u Abendblattu. Prvi, iz perspektive jutra, telali u ime „ljevice" da je hrvatska kultura bila u Beogradu prije politike i tvrdi da je Hrvatska zato što joj je Josipović predsjednik postala predmetom zavisti u kulturnim krugovima Beograda i – Beča! Drugi, iz perspektive večeri, zaboravlja u ime „desnice" da je bivši predsjednik sadašnje hrvatske Vlade, metanišući oko Milorada Pupovca, otvorio ovaj treći put u Beograd, pa zamjera Josipoviću što je, premda agnostik, ostao vjeran Sanaderovu povijesnom Hristos se rodi! i opetovanom HDZ-ovu savezu s SDSS-om.

A, ruku na srce, sve da je i htio, Josipović nije mogao u takvim okolnostima u Beogradu isticati ozbiljne zahtjeve. Čaršija ga je dočekala srdačno, prijatelj mu je Boris Tadić, kao predsjedniku Republike Hrvatske, simbolično vratio restauriranu ikonu Bogorodice, vlasništvo pravoslavne crkve sv. Dimitrija u Dalju, a obećao je i pohoditi Vukovar. Ne može se u takvu ozračju ustrajati na tužbi zbog genocida, ne može se tragati za nestalima, ne može se zahtijevati plaćanje ratne štete, ne može se poticati povrat okupiranih dijelova državnoga teritorija, ne može se zanovijetati o pravima hrvatske narodne manjine u Srbiji. I Josipović je u gostima doista ponizno posrtao.

Na obostrano zadovoljstvo. Jer, tako je Genius Patriae dormiens super Praesidente spasio slavlje 27. srpnja u ličkomu selu Srbu. Tamo srpska i hrvatska Vlada ove godine – o hrvatskomu trošku – slave uspomenu na dane kada su god. 1941. srpski antifašisti, partizani i četnici, klali hrvatske seljake i žive na ražnju pekli njihove župnike.

Benjamin Tolić
dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska

Ned, 19-05-2024, 03:09:22

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.