Sanaderov vidikovac

 

SanaderHrvatska je od prošloga tjedna članica NATO-a. To se, ako je vjerovati novinama, već široko osjeća. Hrvati puno mirnije spavaju. Više ih ne čuva samo 16.000, nego 4.000.000 vojnika. Otkad nemaju svoje vojske, o njihovoj sigurnosti skrbi NATO. Svakoga Hrvata, slikovito rečeno, čuva jedan vojnik. I to profesionalni - ružno rečeno: plaćenik. Takav je vojnik pouzdaniji od ročnoga obveznika. Bolje je uvježban, suvremenije opremljen, nije opterećen domom ni domoljubljem. Zbog toga je Hrvatska - koja nema vojsku, a ima vojnike - odlučila 8 posto svojih vojnika angažirati ili držati pripravnima za angažiranje u međunarodnim vojnim operacijama, a 40 posto osposobiti za sudjelovanje u operacijama izvan svoga teritorija. Hrvatska će dakle malo manje od polovice svoga vojnog kontingenta uzorno uvježbati, dobro opremiti, platiti i staviti na raspolaganje inozemstvu. Takva je kolektivna sigurnost - sigurna. Kao u zatvoru. Ona je, istina, znatno skuplja od individualne sigurnosti. Ali posve isključuje tradicionalne pogibelji. Nema samovoljnih poteza vrhovnoga zapovjednika, nema pukovničkih huncutarija. Takva, dakle, sigurnost jamči zdrav san svim Hrvatima.

Napose hrvatskim oligarsima. Tko je zaslužan za ulazak Hrvatske u NATO? Političke elite nastoje te zasluge podijeliti s cijelim narodom. To je međutim gola laž. Državni je vrh znao da se hrvatskomu narodu ne mili takva sigurnost. Zbog toga je izbjegao ustavnu obvezu da se o udruživanju u saveze s drugim državama odlučuje na referendumu (čl. 141.). O tomu se 18. ožujka 2009., kada je Vlada Saboru poslala prijedlog potvrde Sjevernoatlantskoga ugovora, Ivo Sanader milostivo očitovao: "Zaboravit ću pritom da su neki htjeli referendum. Da smo išli u tu avanturu, ne bismo ovo ostvarili." Tako su Hrvatima njihove odmetničke elite opet nametnule staru obvezu. Kako su nekoć, dok su bili nesuvereni, pod austrijskom, francuskom i njemačkom zastavom za tuđe interese palili i žarili diljem Europe, tako će sada, kada su suvereni, u okviru NATO-a za tuđe interese ratovati po drugim kontinentima.

Ali nije NATO, tumači im državni vrh, samo vojni savez. On je i politička i gospodarska organizacija. On štiti demokratske vrjednote i socijalno tržišno gospodarstvo. Hrvatsko članstvo u NATO-u potvrđuje da je Hrvatska razvila i da brani visoke demokratske standarde. Ušavši u taj savez, Hrvatska je ušla u krug gospodarski razvijenih zemalja. Ona će sada s tim zemljama moći jače razvijati gospodarske odnose. To će pokrenuti njezino gospodarstvo. Ulaskom u NATO, zaokružuje priču predsjednik Vlade, Hrvatska je ostvarila polovicu svojih strateških vanjskopolitičkih ciljeva. To je ojačalo njezin položaj u pregovorima s Bruxellesom. Hrvatska će sada, usprkos slovenskim smutnjama, lakše ući u Europsku uniju. Tako će uskoro ostvariti i drugu polovicu svojih strateških vanjskopolitičkih ciljeva.

naato

Kada čovjek sluša tu priču, dođe mu da klikne: Blago Hrvatima! Ali nešto ga u zadnji čas suspregne. Priča strukturno odviše sliči priči koja se u Hrvatskoj pričala gotovo pola stoljeća. Pohvale su NATO-u, blago rečeno, pretjerane. Očekivanja su od članstva u Europskoj uniji, još blaže rečeno, djetinjasta. Uz to, takve tlapnje šire ordinarni lažljivci i prevrtljivci. A oni, bez sumnje, dobro znaju što su učinili svomu narodu utjeravši ga u NATO kao stoku u tor. Stoga nije čudno što njihovoj promidžbi malo tko vjeruje. NATO je uglavnom vojni savez. Ali, u pravu su hrvatski pripovjedači, nije samo to. NATO je i politička i gospodarska organizacija. On je od svoga osnutka u proljeće 1949. do bombardiranja Srbije u proljeće 1999., nepunih 50 godina, doista štitio demokratske vrjednote na području svojih članica. Bio je dakle obrambeni vojni savez. Nakon konačne propasti dvostožernoga svjetskog poretka NATO se prometnuo u obrambeno-navalni vojni savez. Otada vojno djeluje i izvan svoga područja (out of area).

Tamo oružanom silom nameće „demokratske vrjednote“ (Srbija, Afganistan). To nužno potiče krivovjerno pitanje: Koliko ljudska pohlepa ima imena? Ono odmah doziva krupne vijesti iz povijesti. Tako su konkvistadori u Srednjoj i Južnoj Americi širili kršćanstvo, a slično i Sovjeti u Europi i Aziji komunizam. Te uspomene vode ravno u neutješan zaključak: U povijesnoj perspektivi malo se što promijenilo. Ali, vratimo se NATO-u. Kako taj savez štiti „socijalno“ tržišno gospodarstvo? To, na žalost, odveć zorno pokazuju socijalne posljedice aktualne financijske i gospodarske krize u Sjevernoj Americi i Europskoj uniji. A visoki demokratski standardi u Hrvatskoj koje državnomu vrhu ovjerovljuje hrvatsko članstvo u NATO-u? Ti standardi pakosno se ogledaju u Rončevićevoj nabavi vojnih kamiona i brutalnomu kršenju hrvatskoga Ustava kojim je Lijepa Naša ružno ostvarila svoje članstvo u NATO-u. Tko od hrvatskoga ulaska u krug gospodarski razvijenih zemalja očekuje blagotvorne učinke u gospodarstvu? Samo opsjenari i neznalice. Mnogo su vjerojatniji obratni učinci. Poučan primjer pruža susjedna Madžarska. Ona je u taj krug ušla prije 10 godina, a danas je na koljenima.

S takva vidikovca predsjednik hrvatske Vlade jasno vidi buduću sreću svoga naroda. Tvrdi da će Hrvatska sama vrlo skoro ući u Europsku uniju, i to unatoč svim smetnjama. Na stranu to kakvu bi sreću ulazak Hrvatske u Europsku uniju donio hrvatskomu čovjeku, ovdje se nameće pitanje: Može li se Sanaderu vjerovati? Mislim da ne može. Ne samo stoga što se Sanader dosad pokazao kao lažljivac i prevrtljivac, nego i stoga što se drži kao da nema onoga o čemu on ne govori. Nemoguće je naime da Sanader ništa ne zna o međunarodnim inicijativama za političku reintegraciju prostora što su ga razdrli srpski ratovi. O tomu je Sanader još kao zamjenik ministra vanjskih poslova i predstojnik Ureda predsjednika Republike morao biti i te kako obaviješten, od početne britanske zamisli o Zapadnomu Balkanu iz god. 1993. do Završne deklaracije zagrebačkoga Zapadnobalkanskog summita Europske unije iz god. 2000., koja tu zamisao formulira kao bruxellesku političku strategiju prema državama u prostoru označenom kao Zapadni Balkan: Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji. Uostalom, upravo se Sanader zdušno angažirao na provedbi te strategije. Uspostavio je tzv. Novu CEFTA-u, tobožnje Srednjoeuropsko područje slobodne trgovine na Zapadnomu Balkanu, koje je, da bude manje zazorno, protegnuo i na jednu istočnobalkansku državu – Moldaviju.

Znakovito je i njegovo lansiranje jedne europske usporedbe za nedavnoga posjeta Beogradu. Tamo je Sanader Borisu Tadiću tumačio kako su Francuska i Njemačka stoljećima međusobno ratovale, a danas su okosnica ujedinjene Europe. Njihova međusobna suradnja jamstvo je europske sigurnosti i stabilnosti. To je, rekao je Sanader, povećana slika Srbije i Hrvatske. One su okosnica Zapadnoga Balkana, a njihova je međusobna suradnja jamstvo zapadnobalkanske sigurnosti i stabilnosti. To je okvir u kojemu treba promatrati i hrvatsko-slovenske odnose. Zvuči nevjerojatno, ali slovenski su atlantičari doista bili podjednako „nalegli“ na Sjeverni Jadran i na Sjeverni Atlantik. Naš je parlament, govorili su njihovi vođe, doduše potvrdio protokol o hrvatskomu pristupu NATO-u. To međutim ne znači mnogo. Dok Hrvatska na Sjevernomu Jadranu ne daruje Sloveniji teritorijalni izhod na odprto morje, mi Hrvatsku ne ćemo pustiti u sjevernoatlantski savez. To se doima ružno. Nalikuje na ucjenu. Ali mi tako štitimo svoj nacionalni interes. Odbiju li Hrvati naš zahtjev, Slovenci će na referendumu odbaciti odluku svoga Državnog zbora.

Bilo je to vrlo nezgodno. Da su slovenski atlantičari državni probitak pokušali ostvariti „tihom diplomacijom“, možda bi i bilo kakva „ćara“. Tako govori iskustvo. Tiha diplomacija proizvela je Račanov i Drnovšekov sporazum o hrvatsko-slovenskomu razgraničenju na moru. Prva vlada Ive Sanadera postigla je, po svjedočanstvu Vladimira Šeksa, tihom diplomacijom „dobar aranžman“ s Carlom del Ponte. Tiha diplomacija pretvorila je tzv. bruxelleski non paper potpisom Hidajeta Biščevića u valjanu osmrtnicu hrvatskoga ZERP-a na Jadranu. Olli Rehn danas traži da se tihom diplomacijom riješi hrvatsko-slovenski granični prijepor i deblokiraju hrvatski „pregovori“ o pristupu Europskoj uniji. Zašto? Vidi čovjek s Baltika da tiha diplomacija čuda čini na Jadranu. Slovenski su atlantičari međutim htjeli buku. Stoga su svoje teritorijalne zahtjeve, na koje hrvatska vlast nije mogla javno pristati, udarili na velika zvona. Tako su raspirili slovensko-hrvatski medijski rat. Bukači su na objema stranama poticali sve dublje diplomatsko ukopavanje. Ali Slovenci su ipak više atlantičari nego adrijatičari.

Na posljetku su - s neznanih razloga - odustali od referenduma. Tako su Sanader i Jandroković, ni krivi ni dužni, iz toga diplomatskog „boja žaba i miševa“ (batrachomyomachia) izašli kao pobjednici nad Borutom Pahorom i Samuelom Žbogarom. No, Slovenci i dalje ustrajavaju na blokadi hrvatskih pristupnih „pregovora“ s Bruxellesom, dok se ne riješi granični prijepor s Hrvatskom. To bi moglo potrajati. Sanader se nada da će NATO prisiliti Slovence na prihvaćanje striktne primjene međunarodnoga prava?! Predstava je obostrano zgodna. Predsjednici vlada, Pahor i Sanader, odlučno brane nacionalne interese. Ali predstava se, na žalost, može gledati i drukčije: kao obostrana vjernost Zapadnomu Balkanu i potajna potpora zajedničkom pristupu njegove okosnice - Hrvatske i Srbije - Europskoj uniji.

Benjamin Tolić

{mxc}

Sub, 18-05-2024, 18:48:34

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.