Obrat u mišljenju "naprednih Europljana"

U Europi se ove godine dogodio nevjerojatan obrat u mišljenju i osjećanju. Tako zvani napredni Europljani, kao što se zna, nikada nisu priznavali svoju osobnu ograničenost, a nisu postavljali granice ni općenitomu ljudskom napretku: društvenom, ćudorednom, političkom, gospodarskom, kulturnom, znanstvenom, tehnološkom, športskom, pa i kriminalnom. Ti tzv. napredni Europljani zapravo su „pravi“ Europljani. Europa je u njihovu srcu i umu – Europa bez granica. Što će reći: u biti drugo ime svestrana i ničim neograničena napretka.

Pravi Europljanin možda ne mrzi, ali odlučno odbacuje granicu. U visine takva umovanja u našim se krajevima, koliko je meni znano, vinuo samo Stjepan Mesić. On je još s Pantovčaka znao prosvjetiteljski dovikivati hrvatskoj naciji: „Vodili smo besmisleni rat za granice.“ Ili: „Granice ne razdvajaju, granice spajaju.“ Te su pouke, budući da su odašiljane s politički visoka brda, široko odjekivale. I nitko, s istog razloga, nije propitivao njihovu održivost.

Propitivati je trebalo. Naravno, ne s logičkoga, nego s drugih gledišta, ponajprije političkoga. Metafiziku granice nacija na žalost ima u malom prstu svoga povijesnog iskustva. Granice Hrvatskoga Kraljevstva stoljećima su se skučivale, a kratkotrajna Republika Srpska Krajina (1991. – 1995.) krvavo je osvježila uspomenu na Vojnu Granicu (Militärgrenze), negdašnji austrijski sigurnosni pojas prema Osmanskomu Carstvu, koji je tek 1873. konačno razvojačen i 1881. vraćen pod hrvatsku upravu.

Održivost Mesićeva mudrovanja o granicama nije trebao propitivati ni pojedinac koji nije imao nikakva znanja. Ako je imao zdrav razum, svatko je otprve mogao vidjeti da budući „bivši“ Predsjednik laprda nešto što zavrjeđuje pozornost samo u akademiji koja ga poziva da joj drži predavanja. Rat za granice – besmislen?! Zar tu treba nekakva filozofija? Pa granica ili međa, vidi to svaki bedak, ograničuje, omeđuje, odvaja svaku stvar od svega drugoga! Da bi stvar bila stvar, tj. određeno nešto, ona se mora granicom ili međom ograničiti, omeđiti, odvojiti od neodređenog svega. Tako je i s čovjekom. Granica je čovjeku – koža! Ona ga ograničuje, omeđuje, odvaja od svega što nije on. Ako mu tko odere kožu, čovjek ne će preživjeti. A granice – spajaju?! Da, spajaju. Ali samo ako se otvore, tj. dokinu.

Hrvatska se, kao što rekoh, nije obzirala na takvo vrhovno umovanje o granici. To mnogo govori o njezinoj političkoj OrbanNema pogrde koju mu nisu prilijepili transnacionalni ljepodusi, bilo da je riječ o „ljevičarskim“ naprednjacima ili „desničarskim“ konzervativcima. Nazivali su ga „fašistom“, „nacistom“, „diktatorom“ i razvijali usporedbe s Trećim Reichom. A zašto? Zato što je žičanom ogradom ojačao madžarsku državnu granicu kako bi zaštitio pravni poredak Europske unije, zapadnjački način života, kršćanstvo i interese madžarskoga naroda od nekontrolirana ulaska azijskih, uglavnom islamskih migranata. U toj hajci možda nisu prednjačili, ali nisu ni zaostajali Zoran Milanović i Ranko Ostojić.samosvijesti. Tim propustom uvrijedila je uspomenu na sve ono što je u Domovinskom ratu žrtvovala da bi izašla na svoje granice, ponajprije uspomenu na više od 15 tisuća mrtvih vojnika i policajaca.

Odzvonilo političkoj ludosti

No, mudrost je neuništiva. Trebalo je samo malo pričekati pa vidjeti kako jalovo sjeme bujno klija daleko od Hrvatske – u Bruselju. Tamo se dokidanje granica nacionalnih država koje čine Europsku uniju sve više slavilo kao cvijet europske političke misli XXI. stoljeća. Čak se i Njemačka, snatreći o nacionalnoj eugenici, odricala svojih državnih granica. Savezna kancelarica Angela Merkel i njezin zamjenik Sigmar Gabriel još su prije dva mjeseca vjerovali da mogu u Njemačku primiti milijune azijskih migranata i integrirati ih u njemačko društvo. Pri tomu se moglo čuti da je kancelarica Merkel alergična na žicu jer je živjela s onu stranu žice!

U takvim okolnostima madžarski je predsjednik vlade Viktor Orbán –– jedini čovjek u Europskoj uniji koji pokazuje neprijeporan državnički format –– morao postati političkim strašilom. Nema pogrde koju mu nisu prilijepili transnacionalni ljepodusi, bilo da je riječ o „ljevičarskim“ naprednjacima ili „desničarskim“ konzervativcima. Nazivali su ga „fašistom“, „nacistom“, „diktatorom“ i razvijali usporedbe s Trećim Reichom. A zašto? Zato što je žičanom ogradom ojačao madžarsku državnu granicu kako bi zaštitio pravni poredak Europske unije, zapadnjački način života, kršćanstvo i interese madžarskoga naroda od nekontrolirana ulaska azijskih, uglavnom islamskih migranata. U toj hajci možda nisu prednjačili, ali nisu ni zaostajali Zoran Milanović i Ranko Ostojić.

U međuvremenu je toj političkoj ludosti odzvonilo. Sada, nakon islamističkoga krvoprolića u Parizu, Europljani se malo pomalo osvješćuju i opet ljube granicu. Štoviše, podižu granice i međusobno. Već je dozrjela misao da osobito treba učvrstiti vanjske granice Europske unije. Tu će, ako Europska unija bude htjela biti nešto određeno, drukčije od svega ostalog političkog svijeta, pasti i neizrečena zabrana da se podigne žičana ograda na hrvatskim granicama prema Zapadnomu Balkanu.

Benjamin Tolić
Hrvatsko slovo