Zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije nada u Hrvata ne umire nikad

Nogomet smo svi igrali, ako ne amaterski ili profesionalno, onda svakako barem u školi tijekom tjelesnog odgoja. To znači da svi o nogometu mogu iznositi svoje mišljenje, bilo ono objektivno ili ne, jer svatko doživljava nogomet na svoj način.

Hrvati nisu nogomet izmislili, no igra vrlo slična nogometu igrala se na prostoru Hrvatske još u starom Dubrovniku, i to već u 15. stoljeću. To je važno spomenuti jer uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije nisu slučajni, ni čudom ostvareni. Čudo se možda dogodilo 1998. u Francuskoj, no ne u Rusiji 2018., a svakako ne nekidan u Kataru.

Da ne idem u daleku povijest, zadržao bih se na uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije od godine 1998. kad su nas prvi put priznali nogometnom velesilom, tj. kad smo osvojili prvo odličje pobijedivši Nizozemsku u borbi za treće mjesto. Od svjetskog nogometnog prvenstva 1998. do danas (nakon Katara 2022.) održalo se 7 svjetskih nogometnih prvenstava. Hrvatska je bila tri puta među tri najbolje svjetske nogometne reprezentacije. Više puta od nas, tj. četiri puta, na pobjednička postolja popeli su se samo Francuzi i Nijemci. Kad jedna nesređena država kao Republika Hrvatska u kojoj politika određuje ama baš sve, pa i što će se pjevati na dočeku naše nogometne reprezentacije, uspije biti treća velesila u najpoznatijem i najutjecajnijem športu, to je u kategoriji čuda, no samo za one neupućene. Naime, živimo u državi u kojoj nitko ne zna koliko RH ima stanovnika, pa je mogućnost manipulacija izbornih rezultata uz oligarhijski izborni zakon zastrašujuća, tako da je za neupućene Hrvatska (s manje od 4 milijuna stanovnika) u kategoriji čuda. U prilog tome ide i podatak da je od 211 nogometnih reprezentacija (FIFA), Hrvatska treća u svijetu, a na 2000 stanovnika Zemlje, dolazi samo jedan stanovnik Hrvatske.

U posljednjih sedam svjetskih nogometnih prvenstava 6 država osvajalo je prvo mjesto, 6 drugo mjesto, a 5 treće mjesto, dok je samo 10 država osvajalo jedno od tri prva mjesta. Ako za osvojeno prvo mjesto dodijelimo 3 boda, za drugo 2, a za treće jedan bod, ispred Hrvatske (ukupno 4 boda) samo su Francuska (10 bodova), Njemačka (7 bodova), Argentina i Brazil s po 5 bodova. Prema tome, jedna mala zemlja u svakom pogledu (od površine, broja stanovnika, gospodarske (ne)moći, itd.), a bori se ravnopravno s divovima, zahtjeva ozbiljna znanstvena istraživanja, prije svega stranaca, kako bi bolje upoznali hrvatski golemi potencijal, i to ne samo u ljudima. Hrvatska je u nogometu iskoristila priliku i pokazala što možemo. Sad se treba dokazati i u gospodarstvu koje će utjecati na porast kvalitete života hrvatskih građana. Malo se koja zemlja može pohvaliti da može sve, no za takvo što treba iskreno voljeti svoju Domovinu i skloniti se s puta ljudima koji to 'sve' mogu i ostvariti.

Hrvatska nogometna reprezentacija ne igra uvijek najbolje, i česte su oscilacije u kvaliteti igre, no ponekad kad zaista zatreba, pokažu svoju veličinu na radost sviju nas. Teško je uvijek biti na razini zadatka, to znaju Talijani, koji se nisu kvalificirali na Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru, ni Nijemci koji su ispali na početku prvenstva, ni odlični Brazilci koji su uz dobru igru ispali od sretnijeg i u ovom trenutku boljeg protivnika. Na taj, prije svega, psihološki moment oscilacija u kvaliteti igre mogu donekle utjecati i novinari, a u Hrvatskoj znamo da medijskim prostorom gospodare mrzitelji svega što je u vezi s Hrvatskom. Razlog tomu je promašena pomirba, gdje se zločinci nisu pokajali, već dobili priliku da se ponovno iživljavaju nad Hrvatima jer njihovo pravosuđe štiti samo oligarhe, a u korist europeizma, tako da zbog Bruxellesa u RH nikako ne uspijevamo  sastaviti Vladu i Sabor te izabrati hrvatskog predsjednika koji bi svi zajedno zastupali prije svega hrvatske interese, a zatim interese Europske unije kojoj pripadamo.

Kako većina nogometaša hrvatske nogometne reprezentacije ima izrazitu međunarodnu reputaciju, a neki od njih zaista i uspješnu, naše se nogometaše može usporediti s hrvatskom dijasporom, i to onom uspješnom, koja se dokazala u svom profesionalnom životu i koja je cijenjena među običnim ljudima u državama u kojima žive. Ta je velika emigracija golem neiskorišteni potencijal, visoko je motivirana, jer bez snažne motivacije (želje za dokazivanjem), stručne kvalitete i poštovanja sredine u kojoj sada žive, ne bi mogla uspjeti. No kod svih njih i dalje tinja ljubav za Domovinom i nostalgija za svojim zavičajem. Strah vladajućih od te tihe, motivirane velike većine je razumljiv jer s povratkom profesionalne, dokazane i financijski neovisne emigracije, smjena mentaliteta vladanja u Hrvatskoj bila bi neizbježna.  

Prema tome hrvatska nogometna reprezentacija po treći je put pokazala Domovini i svijetu na koji se način brane interesi Hrvatske: stručnošću, motivacijom, poštovanjem protivnika, vjerom u Boga i ljubavlju prema Domovini. Kad imate pravog izbornika, Hrvatskoj je nebo granica.

I na kraju, nije mi namjera čestitati čitateljima telekomski (europejski) sretne blagdane, nego poželjeti hrvatski 'Blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu'.

dr. Ivica Tijardović