'Ubojice mira'
Osvrt na knjigu 'Ubojice mira – Agonija balkanske anarhije', autor Konrad Hans Klaser, prvi put objavljena 1942. izvorno na njemačkom jeziku. S njemačkog na hrvatski jezik knjigu je prevela Ivana Konjevod Pintarec, a 2020. izdavači za Hrvatsku bili su Naklada Benedikta i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini.
Gledajući uvijek interesantnu emisiju Moja Hrvatska na Laudato TV, koju vodi gospođa Nada Prkačin, u kojoj su gostovali naš Igor Vukić i gospodin Pero Šola, a tema je bila 'Zločini partizana na području NDH', zapazio sam knjigu 'Ubojice mira'. Knjigu su spominjali autori knjiga koje sam prije pročitao, no sad sam je i sam pročitao. Drugu knjigu iz 1942. koja je spomenuta u emisiji pročitao sam čim je izašla ponovo iz tiska u RH, u vrijeme kad sam počeo pomalo shvaćati da nam je povijest dvadesetog stoljeća obrađena i prezentirana na način da se Hrvate drži pokorene zbog njihove 'genocidnosti' kako bi ideja o Jugoslaviji bila vječna. Riječ je o knjizi naslova 'Odmetnička zvjerstva i pustošenja u NDH'.
Ovom bih se prilikom htio zadržati na prvoj knjizi 'Ubojice mira' koju je napisao Kurt Koppel 1942. (pod pseudonimom Konrad Hans Klaser) rođeni bečanin, inače austrijski dužnosnik Asocijacije mladih Austrijske komunističke partije. S obzirom da sam već više od 200 knjiga pročitao koje se na neki način tiču hrvatske povijesti, u svakoj novoj pročitanoj knjizi nađem meni zanimljive detalje koje mogu uspoređivati sa sadržajem kojeg već od prije znam. No i dalje ne smatram sebe povjesničarem, već osobom koja ima dostatno znanje da s pravom posumnja u povijesne falsifikate.
Prošli rujan Hrvatsko slovo je objavilo moja dva osvrta na knjige 'Grad mrtvih' i 'U mučilištu – paklu Jasenovac', u izdanju Naklade Pavičić. Premda je uredništvo Hrvatskog slova napomenulo da 'Uredništvo ne mora dijeliti stajališta iznesena u rubrici Jeka', uvjeren sam da Ministarstvo kulture nije moglo 'prožvakati' taj moj 'uradak', tako da sam zajedno s ostalim autorima koji također sumnjaju u 'antifašističku' i komunističku 'istinu' na neki način suodgovoran za gašenje Hrvatskog slova. Razlog zašto spominjem te dvije knjige je u tome što su neljudska iživljavanja četnika, komunista ili partizana prikazana u knjizi 'Ubojice mira' vrlo slična mučenjima i ubojstvima koje opisuje pokojni Riffer (1946.), a posebno pokojni Miliša (1945.). A ako znamo kako su na Križnom putu stradavali Hrvati, onda nije teško zaključiti da su spomenute zločine, tj. načine neljudskog iživljavanja radile osobe istog mentalnog sklopa, a ponegdje možda čak i iste osobe. Da bi se prikrili komunistički, partizanski ili 'antifašistički', pa i četnički zločini, ustašama su često pripisani i zločini upravo spomenutih. Prisjetimo se samo brojnih komemoracija gdje prisutni na njima nemaju pojma tko je tu stradao ili je li itko tu zaista stradao.
Prema onom što danas znamo, četnici su daleko prije proglašenja NDH 1941. bili spremni suprotstaviti se svakoj ideji o hrvatskoj samostalnosti, tako da su 'balvan revolucije' bile poznate možda stoljeće prije 1990. Važno je spomenuti da su nakon svake 'balvan revolucije', bez obzira u kojem se vremenskom periodu dogodile, slijedili organizirani zločini četnika nad hrvatskim civilima, a tijekom NDH ustaše četnicima nisu mogle parirati u zlodjelima, tako da je danas taj odnos zločina, slikovito rečeno, možda 9 prema 1 u korist četnika. Uvijek treba naglasiti da je ustaška reakcija bila samo odgovor na četničku akciju. Ako uključimo zločine 'antifašista', komunista i partizana nad Hrvatima onda je broj zločina ustaša tijekom NDH još manji. 'Mit o Jasenovcu' je četnike spasio, tako da se danas četnici slave (pa i u RH), a ustaše i dalje progone, premda je zadnji ustaša umro davno s propašću NDH. No iz vremena komunizma (koje kod nas još traje), kad neprijatelja nema, treba ga izmisliti. U prilog toj tvrdnji dokaz su 'teroristi' koji prijete vladi s pokvarenim jajima.
U knjizi 'Ubojice mira' spominje se podatak da je s proglašenjem NDH 10. travnja 1941. bilo zadovoljno 98% Hrvata. Čak i pravoslavno stanovništvo koje nije bilo pod kontrolom četnika prihvatilo je NDH svojom državom. Međutim četnicima to nije bilo po volji i gotovo redovito su pravoslavci pod četničkom prijetnjom smrću morali prihvatiti četnički bijeg u brda i šume iz kojih su kasnije sa četnicima činili zločine nad civilnim stanovništvom NDH kroz terorističke akcije (podmetanje bombi, dizanje u zrak željezničkih pruga, itd.), pljačkanja, silovanja, mučenja i ubijanja. Pravoslavci koji su se četnicima suprotstavili, umirali su u najgorim mukama za primjer ostaloj pravoslavnoj braći. Sa drugim riječima, većina pravoslavaca u NDH nije imala izbora zbog straha od nemilosrdnog velikosrpstva, tako da je četništvo teroriziranjem držalo pravoslavce pokorne. U knjizi se također spominje činjenica da su četnici za svoja zvjerstva bili nagrađivani od Srbije, a od SPC imali su blagoslov.
Zločini partizana, komunista, 'antifašista' i četnika nad Hrvatima tijekom postojanja NDH bili su uvijek neljudski okrutni, no neuspjesi partizanskog pokreta i četnika kroz ratovanje prvih godina rata bili su više nego očiti. Tek je zahvaljujući Hrvatima s područja pod kontrolom Italije partizanski pokret nakon pada Italije ojačao toliko da je mogao uspješno parirati vojsci NDH.
Zanimljiva je tvrdnja u knjizi da su četnici htjeli pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u glavno područje svojeg djelovanja, a Srbiju držati izvan bitaka. To nas podsjeća na Domovinski rat, kad se Srbiju nije htjelo uvući u rat na prostorima bivše države, premda je logističkom podrškom i tihom diplomacijom omogućavala zločine te je stoga bila odgovorna za genocid nad Muslimanima i Hrvatima. Žalosno je da je Međunarodna zajednica Haškim sudom spasila Srbiju od zaslužene kazne.
Na kraju bih još samo podsjetio čitatelje na 'antifašizam' na djelu u Ukrajini. Protiv sam zabrana, već mislim kako se s objektivnom edukacijom može objasniti što je to 'antifašizam' i koliko je taj 'antifašizam' zla učinio od Hrvatske do Ukrajine. Slava Ukrajini!
Knjigu 'Ubojice mira' preporučam, no i upozoravam na svirepost velikosrpstva koje i dalje prijeti.
dr. Ivica Tijardović