Obračun s komunističkim naslijeđem kao preduvjet
Gotovo da nema tjedna bez vijesti koja potvrđuje činjenicu da su Hrvati poput glinenih golubova na kojima svatko može vježbati gađanje bez ikakve odgovornosti. Ubiti Hrvata ili nanijeti mu zlo po međunarodnom pravu ne predstavlja nikakav problem, niti se za tako nešto snose ikakve posljedice. Ako su kojim slučajem ipak sankcionirane osobe koje su nanijele zlo nekom Hrvatu, onda se kasnije najčešće utvrdi da je riječ o grubom kršenju ljudskih prava nad onima koji su počinili to zlo. Dapače, maltretiranje Hrvata spada u vrstu zadovoljstva.
I kako živimo u svijetu gdje je nasilje vrlina ne bi me čudilo da vlada to zadovoljstvo uvrsti u gospodarsku ponudu (možda turističku) i počne naplaćivati za svakog odstreljenog Hrvata, po uzoru na, na primjer, cjenik trofeja za ubijenog muflona. Naime, imali smo prilike vidjeti tijekom Domovinskog rata i nakon njega koliko se cijeni život i patnja Hrvata, a o zločinima nad Hrvatima tijekom komunizma za koje nitko nije ozbiljno kažnjen da i ne govorimo. Takav odnos prema Hrvatima nije slučajan i posljedica je svega što se događalo tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.
Svjedoci tog vremena koji su na prekrajanju povijesnih činjenica žigosali Hrvate i stekli visok društveni status, kako doma tako i u svijetu, još uvijek mogu štošta reći. Za sada o sudbini Hrvata jedino svjedoče i to jezivom tišinom 'Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina' kako je profesor Josip Jurčević naslovio jednu od svojih knjiga povijesne tematike.
Kad jedna država ulaže sve svoje snage u očuvanje totalitarnog sustava temeljenog na lažima i obmanama onda osim propasti ta država druge budućnosti nema. Umjesto da je glavni državni interes gospodarski razvoj zemlje koji svakom čovjeku pruža mogućnost kvalitetnijeg života, goleme se svote novca troše u represivni aparat bolesne države gdje svatko svakog nadzire. 'Djelovodnik' koji su priredili vrijedni Božo Vukušić i gospodin Vice Vukojević daje odgovore na pitanje zašto se mnogi ljudi boje svoje prošlosti. I da niste bili suradnik 'tajne policije' tijekom komunističkog režima vaše se ime moglo naći na njihovu spisku. Svi su imali 'svoje sjene' kako bi rekao doktor Anto Kovačević.
Vrijeme duhovnih nakaza
Drugim riječima, u totalitarnom režimu svatko je mogao biti kompromitiran od strane 'tajne komunističke policije' u svrhu zaštite totalitarnog režima. Zbog toga bi mnogi najradije zaboravili prošlost, što se da i razumjeti. No hrvatsko društvo bez kvalitetnog istraživanja povijesti dvadesetog stoljeća ostat će zarobljeno u 1945., tj. u vremenu u kojem danas živimo, gdje trenutni sabor ne doživljavamo hrvatskim, gdje režimsku televiziju ne gledamo, gdje su državni dvori zaposjednuti na lažnim obećanjima. U prenesenom smislu, živimo u vremenu duhovnih nakaza.
Svako istraživanje je bitno, no glavni naglasak istraživanja povijesti koja nas drži sve skupa zarobljene ne smije se temeljiti isključivo na tome tko je bio suradnik 'tajne komunističke policije' (Uprave državne bezbjednosti-UDBE) i Kontraobavještajne službe (KOS-a), niti tko je bio komunist a tko ne, premda je tema vrlo zanimljiva i korisna za istraživanje, no može se i zloupotrijebiti, već kako je došlo do toga da komunistička partija preuzme glavnu ulogu u oslobađanju zemlje od okupatora tijekom Drugog svjetskog rata i tko su bili glavni progonitelji hrvatskog naroda do osamostaljenja. Upravo je komunistička partija svojim nacističkim metodama diskreditirala Hrvatsku i Hrvate, a posljedice tog zločinačkog čina još i dan danas osjećamo, pa ne čudi što u svijetu 1990. praktično nismo imali prijatelja.
Zanimljivo je pročitati knjigu Neve Mihalić 'Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha' urednika Zvonimira Despota koja može potaknuti i druge KomunistiOni se u svom životu nisu osposobili da bi služili svom narodu i svojoj državi. Naime, kad je ljudima jedini smisao života kako prevariti narod i državu onda na ljude odgojene u takvom duhu ne možete računati. Oni bi bili kadri dati izgrađene autoceste u koncesiju za nekoliko bijednih milijardi eura koje ćemo za godinu dana pojesti. To je kriminal za koji će se jednog dana najozbiljnije odgovarati.autore u traženju mnogih odgovora iz tog vremena. Istraživanje svih podvala komunističke partije svakako zaslužuje pozornost ozbiljnih povjesničara. Kad kažem ozbiljnih onda mislim da svi koji su veličali komunističku partiju nemaju kredibilitet povjesničara. I mi koji nismo povjesničari, a pročitali smo stotine knjiga iz hrvatske povijesti meritorniji smo govoriti o povijesti od njih.
Od demokratskih promjena već je prošlo više od dvadeset godina, a političari (vlade) uporno nameću ideološke podijele, jer im je to u njihovoj nesposobnosti za učiniti išta korisnoga za narod i državu jedini način kako osvojiti i zadržati vlast.
Oni se u svom životu nisu osposobili da bi služili svom narodu i svojoj državi. Naime, kad je ljudima jedini smisao života kako prevariti narod i državu onda na ljude odgojene u takvom duhu ne možete računati. Oni bi bili kadri dati izgrađene autoceste u koncesiju za nekoliko bijednih milijardi eura koje ćemo za godinu dana pojesti. To je kriminal za koji će se jednog dana najozbiljnije odgovarati.
Prema tome, kad se zabrani bavljenje politikom svima koji su bili članovi komunističke partije, stvorit će se uvjeti da se obračunamo s rasprostranjenom kriminalnom zajednicom koja je pod zaštitom komunističke mafije, a koja od osamostaljenja sustavno uništava Hrvatsku. To će biti tek prvi korak k rješavanju naših brojnih problema. Ako su već postojali razlozi (pomirba i agresija na Hrvatsku) da se bivši komunisti bave politikom početkom 90., ti su razlozi definitivno nestali početkom 2000. Bez eliminacije bivših komunista iz političkog života Hrvatske nemamo nikakvu budućnost i bit ćemo uvijek zarobljeni u 1945.
Dr.sc. Ivica Tijardović