Ivan Lučić

Ivana Lučića Luciusa (Trogir 1604 - Rim 1679.), rodom Trogiranina, s pravom i ponosom možemo nazvati ocem hrvatske historiografije, jer je obogatio i utemeljio hrvatsku povijesnu znanost. Treba istaknuti da je Lučić već za života dobio visoka priznanja za svoja djela, te stekao međunarodni ugled kod poznatih europskih znanstvenika.

Ugledna trogirska obitelj Lučić

Potjeće iz stare patricijske i imućne trogirske obitelji Lučići koji su stoljećima uživali veliki ugled. Mnoge časti i dužnosti u Trogiru obnašali su predstavnici Lučićeva roda. U najstarijim obiteljskim dokumentima iz 13.st. kao i u rodoslovlju Ivana Lučića uz latinska su citirana i hrvatska narodna imena članova Lučićeva roda. To svjedoči o hrvatsko-romanskoj simbiozi prisutnoj u toj obitelji, što je opća pojava u dalmatinskim gradovima. Suvremenici su tu obitelj na hrvatskom jeziku zvali „Lučić", dok se u latinskom obliku u najstarijim dokumentima najčešće pojavljuje kao Lucius.

Nedugo nakon smrti majke Klare, Lučić ostaje bez oca Petra 1614.g. Skrbništvo i brigu o desetogodišnjem Lučiću i bratu mu Jerolimu preuzimaju očeva sestra Jakobina i majčin brat Nikola Divnić. Nakon početnog školovanja u tada uglednoj gradskoj školi u Trogiru, Lučić odlazi na daljnje studije u Rim., gdje je boravio od 1618. do 162o.g. Po završetku školovanja u rimskom seminaru, Lučić nastavlja studij crkvenog i civilnog prava na sveučilištu u Padovi. Godine 1628., nakon završenog studija filozofije, matematike, grčkog jezika, politoloških znanosti i književnosti, položio je Lučić doktorat obaju prava, a 163o.g.svečano je promoviran.

Smrt Lučićeva brata Jerolima

Nakon položenog doktorata vratio se Lučić u rodni grad i postaje članom općinskog vijeća, te obavlja službu gradskog suca, a uz to proučava povijesne spise i djela. Željan daljnjih spozanaja i znanstvenog rada, Lučić 1633.g.ponovno odlazi u Rim, gdje se druži s poznatim eruditima onog doba (Luka Holstenije i dr.). U Zboru sv. Jeronima imao je prilike susresti se i družiti sa sunarodnjacima (Bartol Kašić i dr.). To važno razdoblje Lučićeva upoznavanja s znanstvenim i kulturnim zbivanjima na europskoj razini, prekida smrt brata Jerolima. Lučić se 1635.g.vraća u svoj rodni grad da bi preuzeo brigu o bratovoj nedorasloj djeci.

Vrativši se u Trogir Lučić se odmah uključio u javni život grada kao gradski vijećnik i gradski sudac, a uz to obavljao je poslove operarija (crkovinara) trogirske katedrale i bio čuvar groba biskupa sv. Ivana Trogirskog. U razdoblju od 1639. do 1641.g.napisao je kratku kroniku grada Trogira.

Zbog spora nastalog između plemića i građana u Trogiru, gradsko vijeće 1643.g. izabire I. Lučića za poklisara, a posebna misija povjerena mu je 1646, kada je također poslan u Veneciju da ishodi pomoć za svoj rodni grad zbog opasnosti od turskih napada u trenutku izbijanja tzv. kandijskog (tursko-mletačkog) rata. Uza sve ratne nedaće, Lučić je nastavio prikupljati i proučavati povijesnu građu.

Lučićev sukob s mletačkim vlastima

Kao ponosan građanin Trogira, Lučić se sukobio s predstavnicima mletačke vlasti. O tom sukobu postoje različite verzije i SukobKao ponosan građanin Trogira, Lučić se sukobio s predstavnicima mletačke vlasti. O tom sukobu postoje različite verzije i legende. Možda najzanimljiviji prikaz tog nemilog događaja dao je M. Kažotić u životopisu I. Lučića izašlom u Zadru Lucic knjiga1835.g. On navodi da je Pavao Andreis iz zavisti tužio Lučića generalnom providuru zbog pripremanja spisa protiv Venecije i njezine vladavine na Jadranu. Kad je providur posjetio Trogir (najvjerojatnije 165o.g.), Lučić ga je došao pozdraviti u ime grada, ali je bio "bačen u klade". Nakon nekoliko dana Lučića su, poslije intervencije biskupa i grada, ipak oslobodili.legende. Možda najzanimljiviji prikaz tog nemilog događaja dao je M. Kažotić u životopisu I. Lučića izašlom u Zadru 1835.g. On navodi da je Pavao Andreis iz zavisti tužio Lučića generalnom providuru zbog pripremanja spisa protiv Venecije i njezine vladavine na Jadranu. Kad je providur posjetio Trogir (najvjerojatnije 165o.g.), Lučić ga je došao pozdraviti u ime grada, ali je bio "bačen u klade". Nakon nekoliko dana Lučića su, poslije intervencije biskupa i grada, ipak oslobodili. Bez obzira na karakter Lučićeva sukoba, venecijanske spletke bile su jedan od razloga Lučićeva odlaska iz domovine. Isto tako nedostatak suvremenih pomagala i djela pisanih kritičkom znanstvenom metodom, te osobe s kojima bi se mogao posavjetovati presudni su faktori Lučićevog odlaska iz domovine.

Nakon što je uredio obveze prema bratovoj djeci i pranećakinji Marijici, Lučić je krenuo u Rim u jesen 1654.g. Putem se zaustavio u Veneciji gdje se susreo s knezom (kasnijim banom) Petrom Zrinskim, koji je u to vrijeme tamo često boravio obavljajući razne diplomatske misije i dogovarajući se o zajedničkim vojnim akcijama protiv Turaka u jeku kandijskog rata. Taj susret je važan za razumijevanje Lučića kao osobe, jer je trogirski povjesničar upozorio Zrinskog da njegov rod potječe od slavnog starog hrvatskog roda Šubića Bribirskih. Bilo je to važno budući da su dvorski historiografi Zrinskih u to doba tvrdili da Šubići potječu od rimskog roda Sulpicija, što je Lučić kao trijezan povjesničar pobijao smatrajući to legendarno podrijetlo izmišljotinom kakve su tada bile u modi. Lučić je stigao u Rim 1655.g. Tamo sudjeluje pri pokretanju prvog znanstvenog časopisa „Giornale de Letterati."

Prekretnica u hrvatskoj historiografiji

Svoje prvo djelo „Život sv. Ivana Trogirskog" i popratne bilješke ("Notae") Lučić je 1657.g.objavio na latinskom jeziku u Rimu. Kult tog sveca nije se poštivao samo u Lučićevu rodnu gradu već i u ostalim dalmatinskim gradovima, s obzirom da je taj biskup za svog života "rješavao" važna pitanja za cijelu dalmatinsku regiju. Lučić je znanstvenom metodom utvrdio točnu kronologiju događaja, čime je legenda povijesno utemeljena. Kasnija historiografija prihvatila je Lučićeva mišljenja uz manje izmjene ili dopune. Kao što se djela bolandista u povijesri historiografije smatraju "prvim primjerima kritičke metode primjenjene na izvore" tako se i Lučićevo djelo „Život..." nalazi na počecima znanstvene kritičke historiografije kod nas. Isto tako Lučić se svojim prvim djelom svrstao među prve erudite povjesničare onog doba.

Glavno Lučićevo djelo

Godine 1662.dovršio je Lučić djelo „O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske" i predao ga na imprimatur. Iste godine djelo je recenzirano. Za izdavača Lučić odabire Nizozemca HistoriografijaU svom je djelu opisao hrvatsku povijest od najstarijih vremena do potkraj 15.st. Pritom je važne povijesne događaje predočio kroz znanstvene analize, s brojnim citatima isprava i pisaca. Tako je izdao znatan broj isprava važnih za hrvatsku povijest srednjeg vijeka, objavivši time naš prvi diplomatar. Lučić je kritički citirao brojne rimske, bizantske, ugarske, mletačke i hrvatske pisce. Njegova izjava da se neće poslužiti djelom M. Orbina („Il Regno degli Slavi") niti Marulićevim prijevodom „Ljetopisa Popa Dukljanina", čini radikalnu prekretnicu u hrvatskoj historiografiji.J. Blaeua, glasovitog izdavača svjetskih atlasa i ostalih poznatih znanstvenih izdanja u svijetu. Nakon silnih peripetija (u zemlji je izbila kuga i nizozemsko-engleski rat) djelo je objavljeno 1666.g. u Amsterdamu. U predgovoru svog najznačajnijeg djela Lučić ističe: "...Ne pišem naime za obožavatelje duhovita govora, već za ljubitelje istine i za one koji žele saznati o nejasnoj prošlosti Dalmacije..." Smatrao je da su povijesni izvori prvog reda, tj. isprave, vjerodostojnije od bilo kojeg djela povjesničara. Kritički znanstveni pristup povijesnoj građi zahtijevao je dobro poznavanje paleografije, diplomatike, sfragistike, kronologije i ostalih pomoćnih povijesnih znanosti, koje su se tada u svijetu tek formirale.

U svom je djelu opisao hrvatsku povijest od najstarijih vremena do potkraj 15.st. Pritom je važne povijesne događaje predočio kroz znanstvene analize, s brojnim citatima isprava i pisaca. Tako je izdao znatan broj isprava važnih za hrvatsku povijest srednjeg vijeka, objavivši time naš prvi diplomatar. Lučić je kritički citirao brojne rimske, bizantske, ugarske, mletačke i hrvatske pisce. Njegova izjava da se neće poslužiti djelom M. Orbina („Il Regno degli Slavi") niti Marulićevim prijevodom „Ljetopisa Popa Dukljanina", čini radikalnu prekretnicu u hrvatskoj historiografiji. Raspored opisanih povijesnih događaja, njihovo grupiranje u knjige i poglavlja u svemu odgovara danas važećim etapama povijesti Dalmacije i Hrvatske. Još je važno istaknuti da je Lučić u tom djelu radikalno opovrgao tezu da Hrvati i Slaveni vuku podrijetlo od Ilira, što su zastupali Lučićevi prethodnici.

Karta „današnji Ilirik"

Lučićeva karta „Illirycum hodiernum" izašla je u nekoliko izdanja Blaeuova Atlasa s novim granicama, u boji, pri čemu su posebno važni grbovi Hrvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije, urešeni krunama koje ističu status kraljevstva! U ranijim izdanjima karata istog područja bili su otisnuti grbovi Venecije, Austrije i Turske. Politička poruka te Lučićeve karte više je nego razumljiva. Međutim, najvažnije je što se na toj karti rascjepkana hrvatska područja okupljaju pod jedan zajednički naslov "Illirycum hodiernum", čime je izraženo stanje u Zboru sv. Jeronima. Posveta banu Petru Zrinskom na karti „Illirycum hodiernum" izdanoj u djelu „O Kraljevstvu..." stavlja tu kartu u suvremeni politički međuodnos u kojem su Zrinski bili protagonisti borbe protiv Turaka. Kada je riječ o kartografiji, ta karta je bolja od poznatih karata tog područja u ranijim izdanjima. Lučić je uz kartu „Illirycum hodiernum" izradio još pet zemljopisno-povijesnih karata koje su otisnute u djelu „O Kraljevstvu..." Na taj način objavljen je naš prvi povijesni atlas!

Daljnji Lučićev doprinos

Lučićevo djelo Povijesna svjedočanstva o Trogiru izlazi 1673.g. na talijanskom jeziku u Veneciji. Povijesni se događaji u svojoj cjelosti nižu od antike do početka 15.st. Dan je opširan prikaz odnosa hrvatske vlastele prema Trogiru i ostalim dalmatinskim gradovima. Koliko to Lučićevo djelo ima trajnu vrijednost najbolje govore riječi povjesničara Franje Račkog da se "takvim djelom ne može do danas (kraj 19.st.) ni jedan grad Dalmacije i Hrvatske ponositi".

Istodobno je 1673.g.također u Veneciji, objavljena naša prva tiskana zbirka natpisa. Riječ je o Lučićevom djelu „Natpisi Dalmatinski" napisanom na latinskom jeziku. Budući da je znao da se natpisi i isprave ubrajaju u povijesne izvore prvog reda i da su rječit dokument svog doba, on je u svoje djelo uvrstio ne samo rimske već i srednjovjekovne natpise. Treba istaknuti da je ovim djelom potaknut veliki interes u Europi.

Važna je i plodna Lučićeva suradnja pri pisanju poznatog djela „Italia Sacra" F. Ughellija, koji je bio Lučićev učitelj i znanstveni uzor. Ipak, Lučić ga je upozoravao na neke netočne tekstove i nepouzdane izvore kojima se Ughelli koristio pri pisanju. Zbog obilnosti posla kojeg mu je povjerio njegov mentor, Lučić se obratio svom prijatelju, zadarskom arhiđakonu Valeriju Ponteu. Iz tog je proistekla opsežna i sadržajna prepiska, koju možemo smatrati pretečom znanstvenih časopisa u Europi 17.st.

Lučićeva jednostavnost i svestranost

Za vrijeme svog boravka u Rimu, Lučić nije zaboravio svoju domovinu i sunarodnjake u rodnom kraju. O novostima iz kulturnog, znanstvenog i umjetničkog života Vječnog grada, vrijedni trogiranin piše često i opširno, šaljući prijateljima najnovija izdanja knjiga, karata te razne sprave (npr. dalekozor i dr.).

Uz povijest, Lučić se bavio arheologijom i geografijom. Proučavao je matematiku, fiziku i astronomiju, a veliki interes pokazivao je za graditeljstvo, osobito utvrde. Proučavajući starokršćanske spomenike, rimske mozaike i natpise Lučić stjeće ugled vrsnog poznavatelja rimskih starina. Sve to govori o širini njegova duha i interesa. Zanimljivo je spomenuti da Lučić nastoji postići objektivnost sličnu egzaktnim znanostima (tzv. prirodoznanstvena "objektivnost"). Upravo time prekida Lučić s renesansnom historiografijom. Taj se prekid osjeća već kod F. Petrića, ali kod Lučića je to izričito naglašeno.

Njegov smisao za prošlost protkanu osjećajem za sadašnjost, najbolje dolazi do izražaja prilikom objavljivanja „Statuta grada Trogira." Statut je pravno-povijesni spomenik koji predstavlja „magnu kartu" sloboda Trogira, koje ovako zapisane postaju slobode po "tipu trogirskom" i za ostale dalmatinske gradove. Uočivši opasnost u tiskanju „Statuta" venecijanske vlasti spriječile su izdavanje tog Lučićevog djela! Na temelju Lučićeva rukopisa djelo je poslije Lučićeve smrti objavio Jerolim Ćipiko 17o8.g.u Veneciji, a sredstva za izdavanje knjige osigurao je sam Lučić.

Shrvan bolešću Lučić umire 11. siječnja 1679.g. Svojim prijateljima i sunarodnjacima u Rimu i domovini oporučno ostavlja brojne rukopise, knjige, zemljovide, razne instrumente i ukrasne predmete za uspomenu. Prije svega bio je primjer skromnog, radu odanog čovjeka kojeg je na ostvarenje brojnih značajnih djela poticala, kako je sam napisao, "ljubav prema domovini i ljubav prema istini."

Hrvoje Spajić

(Za detaljnije upoznavanje s likom i djelom Ivana Lučića može se vidjeti monografija dr. Miroslava Kurelca IVAN LUČIĆ LUCIUS, otac hrvatske historiografije, ŠK, Zg, 1994.)