Udbaška posla

Jučer sam, kao i svake večeri u 19.30 sati stavio svoje, u mnogim medijskim bitkama oprobane „naočale za gledanje između redova" i pripremio se za gledanje središnjeg dnevnika televizije, koja se trenutno bez ikakvog legitimiteta naziva „hrvatskom" i „javnom". Na početku dnevnika udarna vijest o paketu s bombom, kojeg su navodno poslali „belosvetski neprijatelji" i „ustaški emigranti", a s ciljem prijetnje najomiljenijem predsjedniku na ovim prostorima, još od vremena pokojnog Jože Broza.

Pošiljka je vremenski logično tempirana, jer predsjednik Josipović u srijedu putuje na „njemački susret visokog rizika", gdje će se, osim s njemačkim predsjednikom Wulfom i premijerkom Merkel, morati naći i s predstavnicima hrvatskih udruga u iseljeništvu, a jasno je da će se u oba slučaja, visoko na listi prioritetnih tema naći i ona o izručenju bivšeg agenta zloglasne Udbe – Josipa Perkovića.

Ivo Josipović iz razumljivih razloga ne voli takve tematike i novinarske upite o njima, a njegov najčešći odgovor je da takva pitanja nisu u njegovoj ovlasti te da se moramo okrenuti budućnosti, završavanju pristupnih pregovora s EU i pokušaju ostvarenja gospodarskog prosperiteta u „zemlji nezaposlenih". Predsjednik time očito želi reći kako Udba više ne postoji i kako je riječ o pričama „u pluskvamperfektu", u čemu je Josipović samo djelomično u pravu.

Naime, ne trebamo se zavaravati da su danas vremena bitno drukčija, mada su udbaške metode malo modernizirane i prilagođene "EU standardima", pa se sada ljudi uglavnom ne ubijaju, već se njihove egzistencije i obitelji uništavaju medijskim lažima i poreznim obmanama.

Prava istina, koju će vam potvrditi svatko tko se ozbiljnije bavi tom tematikom, sasvim je suprotna ovom Josipovićevim demagoškom stereotipu. Udba nažalost još uvijek ima ogroman utjecaj na hrvatsku politiku, a nemojte se začuditi ako ustvrdim da se pauza u takvoj praksi nije desila niti za vrijeme Domovinskog rata.

Uostalom, zar ključni Tuđmanovi suradnici nisu bili upravo bivši Udbaši - Boljkovac i Manolić. Ako netko misli da dotična gospoda nemaju ništa s likvidacijama hrvatskih domoljuba tijekom Domovinskog rata (Paradžik, Barešić, Kraljević, Udiljak i niz drugih slučajeva), onda mu preporučam da se počne baviti „naivnim slikarstvom" i ostavi ozbiljnog novinarsko-istraživačkog rada. U kontekstu ovih navedenih činjenica, pametnom čovjeku je "kristalno jasno" da niti dr. Franjo Tuđman nije bio svetac, mada se mora priznati da je podnio veliku žrtvu pokušavajući "izmiriti nepomirljivo".

Kraljevstvo Udbe se po plemićkom principu uvijek ostavlja potomcima, pa nas ne treba čuditi da je aktualni savjetnik predsjednika Josipovića za nacionalnu sigurnost, Saša Perković, rođeni sin za ubojstvo hrvatskog emigranta Đurekovića osumnjičenog agenta Josipa Perkovića, koji je pak godinama figurirao kao savjetnik Josipovićevog državničkog uzora – Stjepana Mesića. Eto, kako je to jednostavno i lako povezati, ali treba kao prvo malo čitati i istraživati, a to je većini novinara danas preveliki luksuz. Lakše je prepisivati iz „bukvara za 1. razred novinarske škole u Bruxellesu", gdje jasno piše da moderni novinari trebaju naučiti lagati, izmišljati, manipulirati masama i izokretati istinu....

No, vratimo se na početak ovog osvrta i spomenutu vijest o prijetnji bombom, kojom je započeo spomenuti dnevnik „katedrale hrvatskog zloduha" i povežimo cijeli taj događaj s nedavno organiziranim braniteljskim prosvjedima u Zagrebu i Splitu, s kojih je poslana jasna poruka da se daljnja praksa progona hrvatskih branitelja više neće tolerirati. Površni analitičari koji život provode u „kraljevstvu Lakonije", odmah će reći da je prijetnja Josipoviću naravno povezana s ovim braniteljskim prosvjedima i predstavlja njihovu „logičnu gradaciju". Oni koji tako razmišljaju vjerovatno nisu nikad čitali romane Agate Christie te im baš ne predviđam blistavu karijeru na polju istraživačkog novinarstva.

Radije se pridružujem onoj „šutljivoj manjini" i progovaram u njeno ime govoreći: Svjedoci smo tipične akcije tajnih službi, koja se odvija upravo po matrici kojom je operirala ondašnja Udba, a cilj je prikazivanje hrvatskog iseljeništva kao „legla radikalnih nacionalista i fanatika" te tendenciozno dovođenje svega toga u kontekst s nedavnim skupovima branitelja. Kako drukčije objasniti činjenicu da je odmah nakon priloga o bombi u Berlinu, u jučerašnjem Dnevniku prikazan i vapaj Josipovićevog „savjetnika iz sjene" Drage Pilsela, čiji je privatni mail u kojem mu je navodno smrću prijetio tajnik zagrebačke organizacije HČSP-a Ivan Škrlec – pretvoren u jednu od glavnih tema Dnevnika. Poručujem ovim putem gospodinu Pilselu da se malo „skulira", jer ako ja jednom objavim privatnu prepisku između mene i dotičnog gospodina, više ga nitko u ovoj državi neće uzimati ozbiljno. Stoga Drago bolje šuti i poklopi se ušima....

Summa summarum, i u 21. stoljeću će se hrvatski iseljenici morati boriti protiv etiketiranja kao „belosvetskih neprijatelja", „ustaške bande", „rušitelja bratstva, jedinstva i tekovina revolucije", „neprijatelja narodne vlasti" i sl. Dijelom smo tome mi iseljenici i sami krivi, jer je domoljubni angažman nove generacije Hrvata u dijaspori nedovoljno koordiniran i konkretan, a da bi se ozbiljnije moglo ugroziti ova tipična – udbaška posla. Neka stoga ovaj moj osvrt bude jedna mala i dostojanstvena kap, u velikom moru njihove laži i medijske obmane....

Romano Sole

PRILOZI

Kako je počelo u predsjednikovom Uredu: Predsjednik primio izaslanstvo HČSP-a nakon najave prosvjeda po Njemačkoj

A kako je završilo u Dnevniku Zorana - ne libim se montirati ni Papine čestitke - Šprajca:

{flowplayer}http://www.hrt.hr:81/v/2011/sijecanj/17/dnevnik17012011.flv{/flowplayer}

Dnevnik HRT-a, 17. siječnja 2011.