Gospodine – tko je moj bližnji?

Katolički socijalni nauk ima važne poruke u vezi s različitim društvenim pitanjima. Migracija je jedno od sudbinskih pitanja današnjega vremena, posebno za države i narode Europe i SAD-a. Nije posve promašeno da kršćanski vjernici u ovu problematiku uključe bijeg Svete Obitelji u Egipat, razmišljajući o migraciji našeg vremena. Dobro će im doći saznanje da bijeg Svete Obitelji u Egipat nije značio emigraciju ili imigraciju u drugu državu jer su i Judeja i Egipat bili dio Rimskog Carstva. Stoga referenca na Svetu Obitelj nije prikladna za opravdanje današnje migracijske agende, konkretno za shvaćanje migracije kao jedne od apsolutnih kategorija suvremenog katoličanstva.

To bi imalo za posljedicu da svaki katolički kršćanski vjernik mora sudjelovati u idejnoj borbi za ostvarenje otvorenih državnih granica kao izraza vjernosti svojoj vjeri, čiji bitni temelj glasi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ To bi značilo: svatko tko zagovara „otvorene granice“ smije se smatrati katolikom. Ne bi li to značilo pretjerivanje katoličkog morala? Time bi se red, zakon i kulturna samopotvrda brzo stavili pod opću sumnju. To ne bi bilo u redu.

Sveta Obitelj – iskrivljena slika

To bi značilo instrumentaliziranje Svete Obitelji kao neupitnog moralnog arhetipa moderne migracije. Implicitna poruka glasi: svatko tko ograničava ili uređuje prijam migranata djeluje protiv Evanđelja.

No, ovo tumačenje ne podnosi povijesnu analizu. Egipat nije bio strana država u vrijeme Isusa, već rimska provincija od 30. pr. Kr. Sv. Josip nije prešao državnu granicu u modernom smislu, već se kretao unutar iste političke sfere moći. Sveta Obitelj bježala je od lokalnog tiranina Heroda, a ne od „kulture“ ili državno-političkog „sustava“. Nije zahtijevala transformaciju društva domaćina niti je postavljala političke zahtjeve.

To je vrijedilo za sve izbjeglice. Oni su kao raseljeni ljudi bili u potrazi za sigurnošću, a ne simboli ideoloških projekata i agenda. Stoga Sveta Obitelj nije prikladna kao simbol za moralni otpor bilo kakvoj legitimnoj graničnoj politici – bilo za otvorene, bilo za zatvorene granice.

Emigranti, imigranti, demigranti – velika zbrka

Važne stavove o našoj tematici nalazimo kod Ivana Pavla II. U svojoj poruci za Svjetski dan migracija 1995. istaknuo je suptilnu, ali značajnu promjenu jezika. Sve češće ljudi govore samo o „imigrantu“ – tj. o problemu u zemlji domaćinu – a ne o „emigrantu“, odnosno o osobi koja je bila prisiljena napustiti svoju domovinu zbog rata, korupcije, progona ili gospodarskog kolapsa. Ova konceptualna promjena prikriva pitanje odgovornosti i otežava rješenja. Emigrant je žrtva uništenog reda i sustava. Imigrant je ista osoba, ali odvojena od uzroka svojega bijega.

To znači da fokus više nije na posrnulim političkim i moralnim elitama zemalja podrijetla, već isključivo na zemljama domaćinima – po mogućnosti zapadnim, kršćanskim društvima. Ivan Pavao II. izričito je upozorio na to skraćivanje. Prava solidarnost ne sastoji se u preraspodjeli ljudi, već u borbi protiv nepravde u njezinim korijenima. Svatko tko zahtijeva neograničen ulaz bez zahtjeva za reformama u zemljama podrijetla odbija odgovoriti na pitanje odgovornosti – to nije milostinja, već moralni bijeg.

Nema katoličke doktrine otvorenih granica

Suprotno nekim crkvenim retorikama, ni Ivan Pavao II. ni Katekizam nikada nisu učili o dužnosti otvaranja granica. Naprotiv, Katekizam Katoličke crkve izričito navodi da države imaju pravo i dužnost regulirati migracije (CCC 2241). Migranti imaju dostojanstvo i prava, ali i dužnosti prema zajednici koja ih prima.

Prava tragedija današnje rasprave leži u pogrješnoj alternativi: ili suosjećanje ili red. Ili milost ili sigurnost. Ova suprotnost strana je kršćanskoj tradiciji.

Augustin i Toma Akvinski: red kao preduvjet za ljubav

Za sv. Augustina mir nije samo nenasilje, već tranquillitas ordinis – mir reda (De civitate Dei, XIX, 13). Politička vlast služi zaštiti tog poretka. Društvo koje se više ne štiti ne će postati milosrdnije, već ranjivije – i na kraju će to pogoditi najslabije.

Toma Akvinski definira ovu ideju pojmom razboritosti (prudentia). Razboritost je „ispravan razum u djelovanju“ (STh II– II, q. 47, a. 2). Ona odlučuje kako se opći moralni principi primjenjuju u konkretnim uvjetima. Ljubav također slijedi red: čovjek ima posebne dužnosti prema onima za koje snosi izravnu odgovornost (STh II–II, q. 26).

Iz toga proizlazi da država može osiguravati granice, da može ograničiti imigraciju, da može zahtijevati asimilaciju i spriječiti opasnosti. To nije kršenje ljubavi prema bližnjemu kao temeljne krjeposti života kršćana katolika – sve dok se to čini bez mržnje i uz poštovanje ljudskog dostojanstva. Niti legalne niti ilegalne migrante katolički vjernik ne će nikada susretati s mržnjom ni prijezirom.

Migracija iz islamskih zemalja – između osobe i povijesti

O migracijama iz muslimanskih društava treba biti posebno osjetljiv. Od 7. stoljeća velika kršćanska središta – Sjeverna Afrika, Bliski istok i Mala Azija – osvojena su od strane islama. Sustav dhimmija degradirao je kršćane na građane drugog reda. Ova priča nije završila u srednjem vijeku. Čak i danas kršćani su najprogonjenija vjerska skupina na svijetu, osobito u državama s muslimanskom većinom. Prema aktualnim izvještajima, više od 380 milijuna kršćana živi pod visokim ili ekstremnim progonima.

Kršćanska katolička alternativa

Na kraju se vratimo Svetoj Obitelji. Ona je tražila zaštitu bez ikakvih zahtjeva. Nije nikome prijetila. Nije zahtijevala kulturnu kapitulaciju ni pokornost. To je put Kristove Crkve.

Katolički društveni nauk i moral ne poznaju ni neograničenu univerzalnost ni hladnu izolaciju. Poznaju red i ljubav, sjećanje i milost, razboritost i suosjećanje kao nerazdvojive snage u ostvarivanju društvenih odnosa. To su jedine duhovne i intelektualne sposobnosti za izgradnju društva dostojnog čovjeka, u kojem se svaki čovjek osjeća „kod kuće“.

To može postati stvarnost onda kada postanemo svjesni da političke ideologije utopijskog moralizma i univerzalizma, stvorene od pojedinih vođa ili elita, nisu u skladu s čovjekom koji zna i vjeruje da ima Stvoritelja. Taj čovjek – stvorenje dobio je odgovor na svoje pitanje: „Gospodine, tko je moj bližnji kojega moram ljubiti?“

Odgovor Krista Gospodina glasi: „Svaki koji je u potrebi... pa i migrant.“

dr. Josip Sabol