Istina po sebi isključuje tolerantnost

Danas se lakše oprašta ako netko kaže neistinu nego ako je intolerantan. To je samo znak da odnos prema pitanju ,,istine" nije u redu. Pilatovo pitanje ,,što je istina“ dobilo je jasni odgovor: ne znamo što je istina ili još radikalnije: istine nema nego ima mnogo istinâ, prema potrebi i želji. Postoji samo istina za mene, za tebe.

Ako je tomu tako, onda je zaista tolerancija najveća „krjepost“ u pluralističkom društvu. U ime slobode, a na nju ima svatko pravo, može svaki čovjek imati svoju istinu; u ime jednakosti moraju se sve istine jednako respektirati. To je stanje našega društva danas. Naravno, onaj koji to stanje kritizira, mora reći za utjehu da ima i on pravo na svoju istinu i na to da se i njega tolerira.

Ova računica zaboravila je najbitnije: da ima zabluda,  laži i da nema više istina o jednoj stvari nego samo jedna. K tome postoji istina da je čovjek po naravi biće koje može pogriješiti i biti u zabludi. Mora li se onda zabluda također tolerirati?

Dakako, ako nema istine, onda nitko ne može odrediti što je zabluda, stoga stvarno ne bismo smjeli govoriti o zabludi. To je apsurd. Naš život bio bi nemoguć.

Kroz stoljeća glasio je odgovor, a on vrijedi i danas: ,,Zabluda nema isto pravo na egzistenciju koje ima istina.“ Država i drugi legalni instituti ne smiju tolerirati zabludu niti na području teorije niti na području morala.

Odatle slijedi teško pitanje: što činiti sa zabludom odnosno s čovjekom koji je u zabludi? Nekada se zabluda uklanjala iz javnog života silom zakona, zabrana, kažnjavanjem, izbacivanjem iz društva. Danas, u doba ljudskih prava, tako nešto nemoguće je u tom obliku.

Demokracija također poznaje dogme: npr. nema tolerancije za neprijatelje tolerancije; ili u ime slobode mišljenja ne smijem iznositi neistinu... Isto tako ne smijem iz velikodušnosti podnašati drugoga u zabludi nadajući se da će i on doći jednom do prave spoznaje. O tome govori metafora – pšenica i kukolj. Pusti neka oboje raste do žetve. Razlog je oportunitet: da ne bi kod iskorjenjivanja kukolja iščupao i pšenicu.

Smijem li biti tolerantan prema neistini? Npr. 2x2=5? Ili liječnik smatra da je normalna temperatura za čovjeka 41°C? To ne ide. Zvuči paradoksalno: tolerantan zapravo može biti onaj koji vjeruje da postoji istina ili koji vjeruje da ima istinu.

Indeferentan, skeptik, neutralan ne može biti ozbiljno tolerantan. On nije sposoban podnositi neprestano kolebanje između različitih mišljenja i zato nije u stanju suočiti se s drugima i tako doprinijeti putu do istine. Stoga stoji: tolerancija je moguća pod uvjetom da postoji objektivna istina, da postoji sposobnost čovjeka da spozna istinu.

Onog časa kada smo upoznali apsolutnu istinu, potpunu istinu, tolerancija je izgubila razlog postojanja. Apsolutno, naime, isključuje drugog ili drukčije. Takvu situaciju imademo gdje se radi o praktičnoj izvjesnosti jedne istine, npr. kod inženjera (2x2=4) ili liječnika (37°C). Tamo gdje se radi o pitanjima vrjednota, npr. pravedno uređenje društva..., nitko ne može s izvjesnošću pokazati i dokazati njegovu istinu. Kad bi on to mogao, morao bi biti intolerantan prema svakom drugom mišljenju.

Formalno rečeno: apsolutistička metafizička pozicija nužno vodi k intoleranciji. Moramo li se svake metafizike odreći? Nemoguće, jer antimetafizička pozicija jest također metafizika,tj. stav kojeg ne mogu s izvjesnošću dokazati.

Tolerancija ne vodi u relativizam

Iz iznjetog slijedi da apsolutnog relativizma u pitanju istine ne može biti. Tolerantan čovjek nije proglasio sve istine jednakim, još manje da objektivne istine nema. On je tolerantan jer znade kako je teško doći do istine pod uvjetima današnjeg života, kako je teško doći do zadnje istine u pitanjima vrjednota. Stoga su vrijednosni sudovi o sadašnjoj i prošloj stvarnosti teški ili nemogući… Za ovo područje vrijede hipotetički sudovi, dakle dozvoljen je relativni relativizam, apsolutni relativizam proturječnost je u sebi. Egzistencija vrjednota i prihvaćanje metafizičkih stavova (religija, ideologija) ne mogu se opovrći.

Tolerancija  – krjepost ili slabost? Istina ne može biti tolerantna

Samo onaj čovjek može biti tolerantan koji ima saznanja o ljudskoj naravi i koji ju uzima ozbiljno. Etički rečeno: tolerantan može biti čovjek koji je skroman, jednostavan, ponizan i mudar. On, naime znade da ništa ne zna. Ljudska spoznaja je ograničena, i to dvostruko: ona je inadekvatna, i ona je nesavršena (sv. Pavao). U svakoj spoznaji se krije dobar dio nespoznaje.

Biti relativist i agnostik  – znak umišljenosti

Mudrost i intelektualna skromnost zapravo nas osposobljuju da tražimo istinu, da budemo otvoreni prema njoj, da ne budemo indiferentni prema njoj i da ne budemo relativisti. Biti relativist i agnostik zapravo  je znak oholosti i umišljenosti. Mudar i skroman čovjek ne ostaje kod svojih sumnja, nego se daje na put traženja.

Na području duhovnih znanosti i filozofije to znači: stupiti u komunikaciju s drugim tražiteljima istine; s njima stupiti u kritički dijalog,  u razmjenu misli i spoznaja što se tiče spoznaje istine, u mom traženju istine.

Stoga uzimam ljude, koji imaju drukčija mišljenja, jako ozbiljno. Ja ih ne toleriram samo, nego im prilazim s poštovanjem i zahvalnošću znajući da od njih mogu profitirati, imajući na umu da s „dvojicom počinje istina“ (Nietzsche),  najprije s preispitivanjem vlastitih pozicija o njima, pa čišćenje uz pomoć drugoga i konačno dolazak do prosvjetljenja jednog i drugog s priznanjem: to je istina.

Konvergencija većine spoznaja – svaki je došao neovisno od drugog do svoje spoznaje – različitih osoba o istom predmetu iznimno je važan, iako ne jedini i najsigurniji kriterij istine. Ne zato jer se radi o većini kao u demokraciji koja ima uvijek ,,pravo“ makar je i krivo, nego zbog toga jer je opravdano poći od uvjerenja da različitost spoznaja o istom predmetu ima izvor u subjektvnom momentu svake spoznaje, dok objektivni moment dolazi iz samog predmeta o kojem razmišljamo.

Zabluda – korisni put do istine?

Subjektivni momenti spoznaje, ako ih stavim jednog pokraj drugog, obično se naizmjenično oslabljuju ili čak poništavaju. No, oni nisu dokaz samovolje, nego samo pokazatelj da svaki čovjek po naravi teži za istinom, i da je kod toga upućen na druge sutražitelje istine. Ovaj pluralizam, ispravno shvaćen, uvjet je otkrivanja istine, a ne zlo. U povijesti ima primjera: preko zablude do Istine.

                                                                                   dr.  Josip Sabol