Živjeti za razvoj kulture života i za opće dobro

„Ljudi su sposobni služiti se političkom slobodom točno u onom omjeru u kojem su spremni obuzdavati svoje požude; u kojem njihova ljubav k pravednosti nadilazi njihovu žudnju za pljačkanjem; u kojem je ispravnost i trijeznost njihovog prosuđivanja veća nego njihova taština i drskost, i u kojem su spremni više slijediti savjet mudrih i dobrih ljudi nego se ulizivati častohlepnim ljudima… U strukturi vječne stvarnosti je određeno da ljudi s neobuzdanim kaotičnim duhom ne mogu biti slobodni.“  Čini se da ove mudre riječi znamenitog historičara E. Burkea u „Pismu upućenom članovima Nacionalne skupštine u Parizu“ (1791.) zaslužuju da budu velikim slovima ispisane na vratima svakog parlamenta, pa i Hrvatskog sabora.

Možda će po koji kritičan  jezik reći da bi ove riječi trebale krasiti ulazna vrata u Sabor s naređenjem da nijedan zastupnik ne smije stupiti u sabornicu prije nego je glasno pročitao ove riječi i u njihovom svjetlu provjerio momentalno intelektualno-moralno-duševno stanje svoje osobe. Nakon toga bi trebala pasti odluka po savjesti: „ulazim u Sabor“ ili  „vraćam se  kući“.

Ovako misliti nije rođeno u cinizmu, nego u kritičkom praćenju svega što se događa u Saboru, u tom časnom i visokom domu oblikovanja sretne ili nesretne „sudbine“ hrvatskog naroda. Ovako misliti je utemeljeno na iskustvenom saznanju i promatranju javnog života na području znanosti i gospodarstva, na polju politike i kulture.  Ovako misliti je upravo dužnost svakog odgovornog građanina jedne nacije.

  Kako izgleda stvarnost?

Najnovije kampanje nisu fair play sučeljavanja nacrta politike pametnih sadržaja sa samo jednim ciljem: opće dobro društva i nacije. One su zapravo pobuna puna mržnje modela politike „MI ili ONI“. Tu se događa sve ono što je suprotno  spomenutim riječima u citatu i što proturječi cjelokupnoj klasičnoj etici i duhu Ustava RH. Ta spoznaja klasične antropologije nam poručuje da je zapravo konkretni čovjek kao (ne)moralno biće najteži problem društvenog i pojedinačnog života. S time u vezi je obeshrabrujuće ustvrditi da se jedino od čovjeka očekuje rješenje tog problema po modelu: „čovjek-problem“ je pozvan da bude „čovjek-rješenje“. Kako je to moguće i tko od ljudi je zadužen za taj posao, nema odgovora do danas.

 Političar – čovjek specijalnog poslanja ? 

Što nam kaže taj naziv „čovjek-političar“? Možda će netko ironično primijetiti da moramo najprije biti na čisto što je „čovjek“ da bismo mogli odgovoriti na pitanje može li netko biti političar, a da nije „čovjek“? Kako bi zvučalo da reknemo: ti si odličan političar, ali nisi „čovjek“? Ti si znanstvenik, ali nisi čovjek? Općenito možemo za nositelje zvanja  reći isto: ti si dobar liječnik, ti si uspješan arhitekt, ekonom, pjevač,  umjetnik.... ali nisi „čovjek“.

Vjerojatno su nam poznate te izreke, kao i ono što nam one hoće poručiti. One nam poručuju da biti čovjek znači biti pošten, pravedan, suosjećajan, iskren, pomirljiv, spreman pomoći potrebitima, solidaran, jednom riječju: biti čovjek znači imati sposobnost ljubiti bližnjega u svakoj situaciji života. Upravo to se očekuje od političara: da bude čovjek koji posjeduje uz mnoge važne sposobnosti i onu najvažniju sposobnost: ljubiti bližnjega, to će reći: svojim mnogobrojnim sposobnostima omogućiti  ostvarivanje općeg dobra društva i nacije danas i u budućnosti.

Čovjek političar najprije je kao  svaki drugi čovjek: prirodno biće sa svim pozitivnim i negativnim sklonostima. No on je ujedno subjekt, nositelj duhovne stvarnosti sa specifičnim sposobnostima koje se traže za područje politike: određena širina znanja, viši stupanj obrazovanja, kritična svijest, razvijeni moralno-etički osjećaj. Političar je jedna od onih osoba koja zauzima određeni načelni stav prema nekoj stvarnosti: državnim institucijama, kulturi, moralu. On se nalazi uvijek u položaju „nasuprot“ nečega sa svojim sustavom vrijednosti.

 I sada dolazi ono važno: on taj svoj kritički stav i svoju oporbu ne živi privatno, nego ih unosi u javnost pisanom ili govorenom riječju. On se bori za određene ideale i za očuvanje onih temeljnih vrjednota koje je  nacija prigrlila i stvarala na putu svog povijesnog razvoja. Zbog te crte njegove ličnosti, možemo ga nazvati idealistom u ostvarenju napretka.

Po sebi tu se radi o čovjeku koji na neki način reprezentira ideju idealnog čovjeka i idealnog društva. Jednom riječju: on se bori za ostvarivanje općeg dobra svoje domovine, svoga naroda i društva. On to ne čini za volju popularnosti i časti, najmanje sa željom za vladanjem nad drugima. Cilj njegovog zalaganja je uspostavljanje uvjeta života za uspješan i sretan razvoj svakog ljudskog bića od rođenja do smrti. Cilj njegovog angažiranja je opće dobro: mir i sigurnost, pravda i blagostanje, sloboda savjesti po istini moralnog dobra i znanstvene spoznaje. Zar nije sretan narod koji ima mnogo takvih političara?

 Pitanje legitimnosti

Kod čovjeka koji zahvaća u javni život, u strukture institucija s ciljem da ih promjeni, postavlja se važno pitanje: s kojim pravom on to čini? Odakle mu to specijalno „znanje“, koje drugi – većina – ne posjeduju? Jednom riječju: postavlja se pitanje legitimiteta njegovog djelovanja u javnosti. Kod političara i politike je sve jasno od prve. Političar smije javno djelovati, kritizirati sve i svakoga, pa čak i vrijeđati svog političkog protivnika, samo zato jer pripada nekoj političkoj stranci ili partiji, čijom listom je bio izabran za zastupnika u saboru. To daje, doduše, legalnost njegovim nastupima u javnosti, ali nikako ne i legitimnost načinu i  sadržaju njegove aktivnosti. Jednom riječju: time što političar legalno smije nastupati i govoriti  u javnosti, nije zajamčeno da govori nešto korisnog i dobrog za opće dobro: za dobro radnika, za dobro svog naroda, za mir i pravdu u društvu. Kod čovjeka intelektualca stoje stvari posve drukčije. 

 Intelektualac i njegovo poslanje

Intelektualac, naime, poručuje javnosti da on posjeduje znanje, spoznaje vrjednota koje će biti na dobro sviju. S kojim pravom on to čini? Tko ga je ovlastio za to i odakle jamstvo da je njegova aktivnost na opće dobro? S pravom postavljamo to pitanje jer znamo iz iskustva  da su na svim područjima života prisutni razni zavodnici, sofisti koji  su u službi vlastitih materijalnih i ideoloških interesa.

Od katoličkih vjernika se traži sposobnost razlikovanja „duhova“ našeg vremena. S tim u vezi je od velike važnosti imati pred očima Božju riječ u Svetom pismu. Tu je riječ o dvije grupe ljudi koji imaju gotovo nesavladivu poteškoću shvatiti Božje istine. U jednu grupu spadaju agnostici i agresivni  ateisti. Tim ljudima ostaje Istina jednostavno sakrivena. U drugu grupu spadaju ljudi „vjernici“ u služenju bogu mamonu, novcu.

Da takvih intelektualaca ima, i to mnogo njih, koji su određivali i određuju smjer povijesnih zbivanja snagom oštrog razuma ali bez morala, pokazuje povijest u gotovo bezbrojnim slučajevima. Oni zapravo ne spadaju u red intelektualaca u smislu našeg shvaćanja.

 Nažalost, živimo u vrijeme kada se u ime razuma događaju neshvatljivi zločini protiv čovječanstva. Intelektualaca bez osjećaja morala i odgovornosti ima mnogo danas. Stoga je razumljiv vapaj odgovornih ljudi u visokoj politici i u Crkvi za buđenjem glasa i oblikovanjem što većeg broja idealnih, humanih i krjeposnih intelektualaca koji bi bili u stanju otkrivati duboke krize današnje civilizacije i ponuditi za njih rješenja na opće dobro današnjeg društva i svijeta.

Gdje su istinski političari u hrvatskom društvu?

Političko, gospodarsko i duhovno-moralno stanje hrvatskog društva pokazuje veliku potrebu za istinskim intelektualcima stručne i moralno-etičke naravi i dubokog, upravo religioznog, osjećaja odgovornosti za svoj narod i za njegovo opće dobro. Što je dublja kriza, to je za željene „spasitelje“ potrebna još dublja ljubav prema svom narodu kao izvoru snage u izradi mogućih rješenja za izlazak iz krize. Ima li Hrvatska intelektualce i političare toga kova, kada se mora konstatirati da se realno egzistirajuća „politička elita“ s idejnim korijenima u nedavnoj prošlosti pokazala nemoćnom i ograničeno sposobnom u rješavanju gospodarskih i nacionalno-kulturalnih problema ovog povijesnog časa?

Nije li unutarnje stanje društva i nacije danas dostiglo onaj oblik razvoja, u kojem je politički konsenzus o temeljnim i nepromjenljivim vrjednotama za pomireni suživot postao nemoguć zbog naslijeđene svjetonazorske podjele hrvatske nacije? Realno gledajući početak posve nove demokratske politike bez lustracije, bez političara autentičnih, a ne samo silom prilika „obraćenih“ demokrata, je nemoguć.                                     

   dr.  Josip Sabol