Živimo sa snagama izgradnje i s projektima snaga rušenja

Promatrajući i doživljavajući zbivanja oko nas prisiljeni smo na nemili izbor: svrstati se na stranu optimista koji neprestano izgovaraju načelo: „misli pozitivno i sve će biti u redu“, ili na stranu pesimista koji se tješe s pomišlju da bi moglo biti još gore nego što jest. Je li opravdano misliti pozitivno stojeći pred činjenicom da sam prošle godine isto „mislio pozitivno“ jer sam vjerovao u neprestani ekonomski napredak, a pokazalo se - recesija, nezaposlenost, šteta ekološke naravi - da taj optimizam nije bio opravdan?

Izgleda da i ovdje imaju kršćanski katolički vjernici bolje karte u rukama u prosuđivanju stvarnosti iz spoznaje vjere da stvarnost kao takva uvijek nosi u sebi dva pola: pozitivni i negativni zbog čega je realno samo ono što je između najboljega i najgorega. Katolik je prema tome realist jer poznaje sebe kao grješnika i kao dobrog čovjeka. Stoga mu nije tuđa spoznaja koja glasi: nikada nisam tako grješan da ne bi bilo i nešto dobrote u meni. I nikada nisam tako dobar da ne bi bilo nešto zloga u meni, makar samo kao mogućnost.

Realist je stoga onaj čovjek koji misli u fazi napretka na nazadak, i u fazi nazatka u napredak. U fazi napretka mu neki tihi glas - savjest - govori: nemoj postati oholim, a u fazi nazatka i neuspjeha: nemoj postati utučenim i razočaran.

Racionalnost katoličkog realizma

I stvarno, kršćanski realizam izgleda da je jedini racionalan. To nije poziv na neprestano „gunđanje“ i „crno gledanje“. To je pokušaj „nepopravljivog“ optimista podsjetiti na činjenicu da i moral igra jako veliku ulogu u djelovanju čovjeka. Moral čovjeka je zaista veliki pomagač napretka svake vrste. To dokazuju tu i tamo poduzete „moralne kampanje“ s ciljem osvježenja volje za poštenim nastojanjem vršiti svoje dužnosti svaki na svome mjestu. Često bez većeg uspjeha.

Slično ovima se događa i s religioznim „kampanjama“ oko osvježenja vjerničke savjesti, ne samo u svijesti „pod vidom vječnosti“ - vječni spas, nego i pod vidom ostvarenja blagostanja u ovozemaljskom životu. I kršćani znadu da im Bog nije obećao blagostanje „zabadava“, nego „u znoju svoga lica“ po narodnoj: pomozi sam sebi, i Bog će ti pomoći.

U današnjoj EU nema mjesta za optimiste

Kao „znak vremena“, dakle, možemo ustvrditi sljedeće: u današnjoj Europi ne mogu biti optimisti niti sekularisti s obzirom na krize na svim područjima društva, ali niti kršćani ne mogu biti optimisti što se tiče rasta Crkve i vjerskog života. II. vatikanski koncil je krenuo na rad obnove Crkve s velikim optimizmom. Na žalost, umjesto programiranog „proljeća“ donio je Crkvi u raznim oblicima „mraz jeseni“.

Dovoljan je povod da se današnje stanje sekularne civilizacije i crkvenog života osvijetli snagom Božje objave u Evanđelju, poglavito Apokalipse Ivana Evanđelista. To je vrlo komplicirani zadatak već zbog toga što je bitno poslanje Crkve naviještati Radosnu vijest - Evangelion, a ne zluradu, žalosnu vijest. Ali „znakovi vremena“ izgleda prisiljavaju na razmišljanje u smjeru „posljednjih stvari“ svijeta i čovjeka: smrt (konac, sud, pakao, kraljevstvo nebesko).

Jednom riječju: do toga stanja nas je dovelo kulturno-znanstveno djelovanje (obrađivanje) problema društva stalnim moraliziranjem bez utemeljenosti u vjeri s jedne strane i s druge strane strastvenim obožavanjem autonomnog razuma i racionalizma čovjeka.

U svjetlu „znakova vremena“ susrećemo danas dva tipa mislioca: jedan tip čine apokaliptici koji predosjećaju neposredno približavanje konca svijeta na temelju mnogobrojnih znakova nesreće, o kojima sv. Ivan Evanđelist govori. Mi smo realisti, tvrde ovi za sebe. I sigurno spadaju ovi ljudi među duboko religiozne vjernike određenih crkvenih zajednica. Drugi tip čovjeka čine oni koji vide znakove propasti, ali koji ne gube nadu iz svoje vjere da ipak ne će doći do konca svijeta. To su kršćani katolici koji su ispunjeni nadomo kojoj više govori Petar Apostol (1 Petr 3,15).

Društvo treba ljude nade

Ta nada nije isto što i optimizam. Ona je teološka krjepost koju Duh Sveti ulijeva u dušu vjernika. To je „nada koja vas ispunja“. O njoj govorite i drugima jer je ona navjestitelj spasa svijeta, a ne njegovog konca u smislu propasti. O toj nadi govori Benedikt XVI. u svojoj enciklici „Spe salvi“ (2007.) pozivajući se na 1 Petr 3,15.

Na žalost, danas se u javnosti govori o spasu svijeta i o mogućnosti propasti i nesreći svijeta potpuno sekularistički, znanstveno, bez misli na Boga. O ideologiji spasa svijeta i konačnog raja na zemlji stvorenog ljudskom znanošću i tehnologijom danas gotovo nitko više ne govori niti vjeruje u nju.

Na mjestu ideologije spasa nastupa sigurna vizija propasti, dakle neka vrsta sekulariziranog pakla. Ima više alternativa na izbor puta i sadržaja propasti svijeta. Može se birati između ekonomskog, medicinskog, astrofizičkog i političkog modela. Znade se da svijet može propasti zbog globalnog financijskog kapitala, zbog svjetske promjene klime, virusa i kemikalija, udara meteora, atomskog rata, zagađenja i manjka vode... Uvijek isti završetak: katastrofa uz strašne patnje čovjeka, životinja i svakog živog bića.

Blago vjernicima koji vjeruju u providnost Božju i u vjernost Božju obećanju spasenja. Ljudi obožavatelji sebe i svojih sposobnosti predali su se svojoj teškoj sudbini koja zamjenjuje providnost i vječni život. Očevidno je jedno: sekularizirana providnost je obavijena mrakom usprkos „prosvjetiteljstva“ koje svu nadu polaže u ljudski razum. A država, taj sekularizirani bog ili smrtni bog, srlja iz jedne krize u drugu u svojem nastojanju da izbjegne sudbinu katastrofe.

Većina tzv. prosvjetitelja (19. st.) još je operirala s Bogom kao hipotezom da bi se održao temelj morala i tako spriječio kaos društva i države. Današnji ateisti i autonomisti, iako se razumiju kao baštinici prosvjetiteljstva, bave se pitanjem Boga samo u demagoškoj propagandi borbe protiv vjere i Boga. Njihov prorok je Richard Dawkins, ateistički borac protiv Boga na najprimitivniji način sa sloganom: „There s probably no God, now stop worrying and enjoy life.“ To je provokacija nedostojna jednog profesora, biologa. Taj čovjek vidi smisao života u uživanju, i to u uživanju bez odgovornosti. Zato „ukida“ Boga jer inače ne bi mogao živjeti po svojoj volji.

Ateizam: ugroženost svega dobrog, lijepog, radosnog

To moramo uzeti jako ozbiljno kao ugroženost svega lijepog i dobrog. Ateisti takvog karaktera ne mogu Boga shvatiti kao uvjet slobode, radosti i smisla života, nego ga shvaćaju kao sprječavanje svojevoljnog života.

To znači: Isusa Krista više ne smije biti da tješi žalosne, da daje nadu u zdvajanju, da jača na smrtnoj postelji s vjerom u vječni život. Božje zapovijedi ne smiju više štititi siromašne i slabe, ne smiju oslobađati ugnjetavane. Križ Kristov ne smije biti utjeha patnicima, mučenicima...

Kad bi Bog bio priznat, bogataši i mudrijaši... ne bi mogli s ljudima raditi što hoće. Ne bi mogli legalizirati ubojstvo nerođenih... Hoće biti bez straha da će jednom polagati račun pred Bogom za svoja djela. Vjera u vječni život i u Boga suca je jaka podrška slabima, i prijetnja jakima.

Zbog bezbožnika može se dogoditi da ćemo doživjeti pakao već ovdje na zemlji. Ne znamo kada će obećani dani doći. Astronomija nam već priča misteriozne fenomene „tamne energije“, „tamne materije“. Astronomi već promatraju zvijezde koje eksplodiraju i ostavljaju „crne rupetine“.

A što je s teolozima? Kao da su nemoćni pred modernim ateizmom i njihovom eshatologijom. A zapravo bi teolozi morali moderni ateizam tumačiti i razumjeti kao sigurni znak da se nalazimo u posljednjim danima svijeta i čovjeka.

J. H. Newman piše u traktatu o Antikristu: „Istinito je da se u mnogome kršćani varaju ako vjeruju da zapažaju znakove dolaska ovoga; no bolje je tisuću puta vjerovati da on dolazi, makar ne dođe, nego jedanput vjerovati da on ne dolazi, a on ipak dolazi.“ Na ovu mudru misao sv. Newmana nadodajemo činjenicu: Ništa ne iritira neuke ljude tako teško kao kršćanstvo - osobito neuke kršćane.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.