Enciklika „Laudato si“ pape Franje u ekološkoj krizi danas

Svaki čovjek dobre volje će pozdraviti nauk pape Franje u enciklici Laudato si. Mnogi će poželjeti da papu poslušaju, u prvom redu katolički vjernici. Kada bismo mi katolici - milijarda i pol stanovnika Zemlje - počeli provoditi u život norme i načela papine enciklike i kršćanske socijalne etike, Zemlja, životinje, biljke i ljudi na njoj dobili bi svjetlije i radosnije lice nego ga imaju sada. To bi se sigurno zapazilo u tom našem globaliziranom svijetu koji zaista živi u „kulturi depresije i pesimizma“, jer određene snage u svijetu kao moćnici svijeta uspijevaju zatvoriti pogled prema gore, prema nebu vjere i nade, i jer im uspijeva svojim tehnološko-ideološko-političkim potezima prisiliti najveći broj stanovništva svijeta da neprestano upiru svoj pogled prema dolje, prema zemlji, prema materiji, prema svijetu znanosti i tehnike kao izvoru sreće i spasa. Crkva govori o našoj zajedničkoj sudbini i poziva sve ljude na „potragu za novim početkom“ koji se sastoji u buđenju novog poštovanja prema životu.

Naravno, papa je mogao odmah na početku te „potrage“ ponuditi veličanstveno duhovno blago kršćanstva kao izvora snage i usmjerenja na putu traženja. Mogao je otvoreno reći da je novi početak već osiguran i zajamčen u onoj akciji koju kršćanska vjera naziva obraćenje, ponovno rođenje u Duhu i milosti krsne vode, gdje čovjek dobiva „novo srce“. Papa je mogao citirati ljude znanosti, koji već desetljećima naviještaju katastrofu svijeta ako ne dođe do načelnog zaokreta u određivanju ciljeva i vrjednota razvoja kulture i gospodarstva.

Poruka Crkve: EU se treba vratiti kršćanskim korijenima

Dakle: znanost traži ostvarenje onog procesa mijenjanja i usmjerenja kojeg kršćanska tradicija naziva obraćenjem, i za koje ona znade kako se obraćenje događa, ostvaruje. Papa je mogao direktno - indirektno to kaže - uputiti čovječanstvu, narodima poziv: postanite kršćani. Papa je mogao uputiti Europi poziv: vrati se svojoj kršćanskoj vjeri pa će biti lakše naći ispravan odgovor na ekološko pitanje, pa će biti lakše izgrađivati pravi humanizam, pa će biti moguće postojeću „kulturu smrti“ zamijeniti „kulturom života u miru, pravednosti, ljubavi“ svih stvorenja i svih stvorova svijeta.

Naravno, dijalog kao sredstvo komunikacije među ljudima je važan. Međutim, o tome voditi dijalog je zapravo prekasno. Osim toga iz teorije dijaloga saznajemo da se čistim dijalogom ne rješavaju problemi. „Dijaloška etika“, koja se propagirala koncem prošlog stoljeća kao jedini put u traženju rješenja problema života i svijeta, pokazala se neučinkovitom, da ne reknem, neprimjerenom biću slobodne volje, razuma, savjesti i religioznosti kakav je čovjek. Mnogi su je nazivali gubljenjem vremena.

Neučinkovitost dijaloške etike

Teoretičari dijaloške etike su otkrili da nema razumnog čovjeka koji ne posjeduje svoju vlastitu sliku svijeta i čovjeka, dakle svoj određeni svjetonazor, pa čak i svoju religiju i svoju istinu o životu. O svemu tome on ne će voditi dijalog, nego će kao ozbiljan čovjek, koji drži do sebe, drugima htjeti objasniti, tumačiti i naviještati svoju istinu. U dubini srca će željeti da i drugi prihvati njegovo gledanje na stvari. Stoga, moramo prihvatiti činjenicu da je svaki ozbiljan svjetonazor misionarski, univerzalistički.

Uloga istina kršćanske katoličke vjere

Za vjeru to vrijedi još više. Znamo da je kršćanska vjera po svojoj biti i po sadržaju istine, nade i ljubavi misionarska, univerzalistička jer je kršćanstvo ona vjera koju je Bog objavio svemu svijetu i svima stvorenjima na njihovo spasenje. O tome ne treba dijaloga nego treba naviještanje, nego treba, što Crkva čini i na što je svaki katolički vjernik pozvan, i to samo iz jednog razloga: iz dubokog uvjerenja da spas i dobro za čovjeka i za čitavi svijet dolazi od poštovanja Božjih zapovijedi i od živućih krjeposti vjere, nade i ljubavi. U vezi s ekološkim pitanjem mi vjernici dijelimo s papom uvjerenje da kršćanska vjera zajedno s kršćanskom socijalnom etikom posjeduje onu snagu i onaj sadržaj istina koji su bezuvjetno potrebni za rješavanje ekološke krize. Treba ju samo naviještati i provoditi u život.

Civilizacija „nakon smrti Boga“ odgovorna za ekološku krizu

Logički to znači da je do ekološke krize došlo zbog nepoštivanja istina i načela kršćanske vjere i socijalne katoličke etike u privatnom i javnom životu. Mnogi svijetli umovi i znanstvenici poručuju već duže vremena da se svijet danas nalazi u ovom katastrofalnom stanju zato što si nositelji moći snagom znanja i politike umišljaju da za rješavanje problema današnjeg čovječanstva ne trebaju „pomoć odozgor“, od Boga, od Božje ustanove Crkve.

Ti ljudi pate od „kompleksa biti kao Bog“ nakon što su pravoga Boga proglasili mrtvim, a ljudski „razum“ proglasili jedinom snagom spoznaje. U tom upravo patogenom umišljanju vide znameniti historičari uzrok onih stravičnih događaja u 20.stoljeću, zbog kojih su to stoljeće proglasili neljudskijim stoljećem u povijesti čovječanstva. Kako izgleda, 21.stoljeće će nadmašiti u strahotama ono prethodno ako ne dođe do novog usmjerenja u ciljevima i vrjednotama ove civilizacije u duhu kršćanske katoličke etike.

Prvi korak u novo usmjerenje današnje civilizacije može se dogoditi s pomoću nutarnje i iskustvene spoznaje o grješnosti i ograničenosti čovjeka. Time bi došlo do oslobođenja od krive svijesti o veličini čovjeka. Grijeh, grješnost čovjeka spadaju u moralnu strukturu ljudskog bića kao što zabluda, pogrješivost spadaju u intelektualnu strukturu ljudskog bića.

Za oslobođenje od prvog treba čovjek vjeru u ljubav i milosrđe Boga Spasitelja, za oslobođenje od drugog treba odgoj i obrazovanje s pomoću cjelokupne spoznaje Božje istine o sebi kao bića koje ima Stvoritelja.

Drugi korak u novo usmjerenje treba omogućiti oslobođenje od religioznog uvjerenja da je „znanost“ moć ili svemoć u rukama čovjeka za ostvarenje neograničenog napretka po željama i potrebama čovjeka s ciljem ostvarenja raja na zemlji.

Projekt stvaranja „raja na zemlji“ je zabluda

Vjerovati, naime, u mogućnost stvaranja raja na zemlji čini čovjeka nesposobnim za intelektualnu i duhovnu orijentaciju prema transcendenciji, to će reći prema nadzemaljskoj stvarnosti bez vremenskih i prostornih ograničenja. Bez emocionalne i intelektualne svijesti o transcendenciji čovjeku je zatvorena spoznaja da postoji objektivna istina o ontološkoj i moralnoj stvarnosti koju čovjek treba prihvatiti kao mjerilo istina u pluralu i kao mjerilo dobra i zla. Ta svijest zabranjuje čovjeku proglasiti sebe „mjerom svih stvari“.

Upravo to je moderni čovjek učinio, i to je misao vodilja današnjeg čovjeka. Umišljenost čovjeka da je on mjera svih stvari je konačni uzrok ekološke krize! Stručno filozofski zovemo taj stav moralni i spoznajni relativizam i radikalni subjektivizam. Ljudi vjeruju da je istinito ono što oni misle. Ljudi vjeruju da je moralno dobro ono što je njima korisno, što im priprema ugodu i užitak.

Iracionalnost nijekanja istina katoličke vjere

Ljudi ovakvih misli, uvjerenja i osjećaja su jednostavno nesposobni prihvatiti temeljne istine kršćanstva, primjerice istinu o Stvoritelju svijeta i čovjeka, istinu o grijehu i potrebi spasenja, istinu o čovjeku koji se kroz smrt vraća u dom nebeskog Oca, istinu o odgovornosti za svoja djela pred Bogom Sucem, istinu o nužnosti biti član Crkve, istinu o obraćenju pokorom i istinu o zapovijedi ljubavi bližnjega. Ove i druge istine kršćanske katoličke vjere i etike imaju snagu i Božje jamstvo da se na njima i samo na njima može graditi pravi humanizam dostojanstva čovjeka i poštivanja života svake vrste.

Ove istine kršćanske vjere ne oduzimaju ama baš ništa od važnosti znanosti, od legitimnosti tehnološkog napretka i izgradnje što savršenijeg društva mira, pravednosti, blagostanja. One, provedene u život, osposobljuju čovjeka da stavi u red sebe i svoju djelatnost po mjeri Božje mudrosti, Božje ljubavi i volje na osobno i opće dobro.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.