Izvori za nadu bolje budućnosti u oživljavanju katoličke vjere

„Mnogo se govori o ljudskoj bijedi i stisci; pokušavam to razumjeti. Mnogo se govori o rasipanju života, ali samo život onog čovjeka bio bi uzalud življen, koji - od užitka i briga prevaren - tako životari da se nikad ne bi doživljavao kao duh, kao osoba ili da nikad ne bi doživio da Bog egzistira i da on egzistira za Boga. No, to može čovjek zadobiti samo na točki zdvajanja.“ (S. Kierkegaard, Bolest na smrt)

Znanstvena analiza i sakupljeni podatci o stanju „svijeta“ opravdavaju uvjerenje da se svijet nalazi na putu prema katastrofi i da čovječanstvo stoji na putu prema koncu svoje povijesti. Aktualni ekonomski planovi i političke vizije o boljoj budućnosti postaju sve neuvjerljivije. Povijesno gledano izgleda da se ne ispunjavaju zacrtane vizije jedne sjajne budućnosti; da se ne ostvaruje u povijesnom procesu savršeno društvo: društvo slobode, društvo socijalne pravde, mira i blagostanja kako to zamišljaju filozofi, političari i pokretači revolucionarnih pokreta.

Dvadeseto i dvadeset prvo stoljeće sa svojim strašnim događanjima definitivno pokazuju da čovjeku nije dano da ostvari izgubljeni raj na zemlji samo svojim snagama, prije svega empirijskom znanošću, bez „hipoteze egzistencije Boga“. Pad socijalizma je definitivno prebacio sve njemu slične projekte u sferu utopije.

Napredak – stalna neka ugroza

Sa svakim konkretnim napretkom povećava se mogućnost zloupotrebe od čovjeka. U gotovo nihilističkom raspoloženju modernog čovjeka dolazi na svjetlo dana sposobnost čovjeka kao dio njegove biti: sklonost na samouništenje. Simpozij svjetskih znanstvenika u Londonu 1962. godine raspravlja o budućnosti čovječanstva s pitanjem: nismo li već na stepenici razvoja na kojoj je čovjeku više nemoguće kontrolirati stvari o kojima ovisi njegova sudbina? Veliki znanstvenik R.Oppenheimer formulira kao zaključak simpozija: „Moguća apokalipsa je realnost našega života“.

Razvoj civilizacije u vremenu od tog simpozija pa do danas potvrđuje istinitost te izreke. Još više: pokazalo se u tom vremenu ne samo da je apokalipsa moguća, nego da je ona stalni pratitelj čovječanstva sa sve jačim intenzitetom. Mnoštvo službenih deklaracija, objavljivanja znanstvenih istraživanja, političko-kulturalni pokreti pobune i revolucionarne volje svjedoče o tome.

„Club of Rom“ – početak razočaranja

Sjetimo se za primjer jedne međunarodne institucije pod nazivom „Club of Rom“. Objavljena djela ovih međunarodnih znanstvenika govore jasno o čemu se radi: „Granice rasta“, 1972.; „Čovječanstvo na prekretnici“, 1974.; „Konac rasipanja“, 1976.; „Rio-izvještaj“, 1977. i mnogi drugi dokumenti. Rezultat, meritum svega: ako se ne dogode temeljne promjene u strukturama politike i gospodarstva i ako si čovječanstvo ne stvori novi sustav vrjednota, novo usmjerenje duhovno-religioznog obzorja i razvoja, prijete nam apokaliptička događanja. Opravdano kažemo: njihova dobra želja se nije ispunila do danas.

Korona, Ukrajina, Palestina, treći svjetski rat

Nameće nam se spontano pitanje je li nabrajanje aktualnih događanja imenom koronavirus pandemija, Ukrajina, Palestina, treći svjetski rat dio te apokalipse koja se pred našim očima i na leđima velikog dijela naših sugrađana ostvaruje po cijelom svijetu? Odgovor glasi: izgleda da jest. Raznovrsne krize događaju se u našem svijetu jer je čovjek ovakav kakav jest, i dok je ovakav čovjek – moderni, samosvjesni, autonomni, areligiozni, samodopadni, sekularizirani, (sve)moćni po znanosti – jedini nositelj ideja, projekata, planova i sredstava za ostvarivanje svojih želja i potreba, našu će psihu mučiti ovakve mogućnosti.

Živimo u zadnjem času poziva na obraćenja

Mi današnji ljudi smo prvi u povijesti čovječanstva koji stoje pred realnom prijetnjom apokaliptičkih zbivanja. To stanje nam ne služi na čast i ponos, nego je ono zadnji poziv na savjest čovjeka našeg vremena da duhovno-religioznom razumu ljudskog bića otvori vrata za javnu raspravu o bitnim pitanjima života i svijeta. To su pitanja klasične filozofije, to su pitanja kršćanske katoličke vjere. Ona glase: Čovječe tko si ti; kamo ideš; gdje vidiš svoje mjesto u svemiru; što smatraš vrijednim i svetim u tvom životu; što osjećaš u duši licem u lice sa smrću; što je konačni cilj tvoga životnog putovanja; koji je tvoj odnos prema objavi Boga u Isusu Kristu?

Među ljudima znanosti postoji široka suglasnost u saznanju da se svijet kreće nezadrživo prema svojem kraju. Dakle, teološka i prirodoznanstvena spoznaja zastupaju isto: svijet ima svoj početak i mora imati svoj svršetak. Tko je nezadovoljan s tim odgovorom, pita dalje: zašto uopće nešto započeti sa sviješću da će to isto morati završiti? Ili ovako: ako evolucija i povijest ne vode nikamo odnosno u „ništa“, zašto se onda uopće angažirati na izgradnji bolje budućnosti; zašto se uopće boriti za što duži život kad svakog živoga čeka svršetak, smrt?

Razlika između religiozne i sekularne misli postoji u tome kako će do toga doći i koje snage će provesti konac svijeta. Znanost računa s jednom vrstom kozmičke katastrofe u obliku razaranja planeta Zemlja. Nositelji toga razaranja također su ljudi svojim načinom življenja. Do izražaja kod toga dolaze svi oni elementi koji se spominju u vezi s ekološkom krizom današnje civilizacije.

Daljnje pitanje o kraju svijeta glasi hoće li to biti nasilni prekid u smislu gubitka nutarnjeg dinamizma, u smislu slabljenja životne energije ili će pak kraj svijeta biti ulazak u njegov cilj, dolazak na točku njegovog savršenstva?

Kraj svijeta nije cilj, nego početak Božjeg kraljevstva

Ako kraj svijeta nije ujedno i njegov cilj nego samo rušenje, onda je to za nas razlog zdvajanja, nemira, rezignacije, već prema karakteru svakog čovjeka. Nešto slično možemo misliti u vezi s osobnom smrću. Radi li se tu o kraju manifestacija života iza čega stoji „ništa“ ili je pak smrt početak novog života? Umiranje bi u tome slučaju bilo prijelaz iz zemaljskog života u vječni život kroz vrata koja zovemo smrt.

Izbor jednog ili drugog rješenja neizbježivog kraja našeg životnog puta dijeli ljude na kršćanske katoličke vjernike i nevjernike. Čovjek je, dakle, po naravi „osuđen“ na kraj života i kod toga na biranje između vječnog nestanka – „ništa“ – i nastavljanja novog života u vječnosti s Bogom.

Europa treba izaći „iz bolesti na smrt“

Europa i čovjek danas imaju šansu izaći iz „bolesti na smrt“ oživotvorenjem kršćanskih korijena moderne kulture svjesno prihvaćajući činjenicu da je čovjek stvorenje i da snosi odgovornost za sva svoja djela pred Stvoriteljem svijeta u izgradnji uvjeta života dostojnih čovjeka: slike Božje.

Vrijeme došašća dobra je prilika da preispitamo naše životno putovanje i da doživljavanje Božića obnovi našu nadu i vjeru u smjeru vječnog života dolaskom Božjeg kraljevstva.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.