Rodna ideologija zapreka prirodnom razvoju obitelji

Ovih dana mogli smo saznati utješnu vijest da naše društvo razmišlja ne samo o problemima starijih, nego i o potrebi oživljavanja njihovog sudjelovanja u javnom životu. Što je cilj tog projekta kaže sam naslov: Projekt „Baku i djeda svako dijete treba“ otvara javni dijalog o važnosti međugeneracijskih veza. Također, podržava obitelji u izgradnji bliskih odnosa s bakama i djedovima. Divna je ovo ideja Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo (HURR), kao i izravni odgovor rodnoj ideologiji štetnoj prirodnom razvoju obitelji. Ovo kratko razmišljanje jednog od „Starih“ želi biti mali doprinos u tom dijalogu.

Starci žive - ne čekaju smrt

Velika je zabluda misliti da starci žive još samo zato da čekaju smrt što konkretno znači da su se već mislima i osjećajima preselili u vječnost. Da to nije istina, zna najbolje onaj starac i ona starica koji su već u svojim mladim godinama spoznali da je pravi put kroz uspješan, smiren, pa čak i sretan život onaj put po kojem se hoda sa sviješću „sub specie aeternitatis“ - s pogledom na vječnost - ili, još bolje, po kojem se hoda s maksimom etosa: „memento mori“: sjeti se čovječe da te čeka smrt, i to ne na kraju života nego od prvog dana nakon tvog rođenja.

Istini za volju trebali bismo kod slavljenja rođendana misliti na smrt jer smo sa svakim novim rođendanom opet bliži smrti, svejedno je li to drugi, deseti, pedeseti, ili osamdeseti rođendan. Tu perspektivu trebamo korigirati jer iz nje proizlazi kao da je nužno, dakle, po prirodnom zakonu, da je stariji čovjek bliže smrti nego mlađi. Iskustvo govori o suprotnom. To nam opet daje pravo da demantiramo uvriježeno shvaćanje da biti star znači čekati smrt. To mi također daje podršku kada tvrdim da o starosti može i smije govoriti samo starac odnosno starica. Oni nam zaista imaju što poručiti i objasniti.

Pravi profil čovjeka u starosti

Starac/-ca se osjeća slobodnijim, cijeni današnji dan, ne gubi vrijeme, razlikuje bitno od sporednoga, otvoreniji je, istinitiji,neovisniji, iskreniji jer nema što izgubiti - karijera je iza njega - nego time može samo dobiti. Doživljava svakog dana da mu je starost darovana i u tu svrhu da odbaci sav balast kojega je marljivo i nervozno skupljao dok je bio još mlad, na putu prema karijeri, u najboljim godinama. Kažem: u najboljim godinama skupljamo balast, i time smo si programski otežali starost jer moramo sada kao starci sebe rasterećivati od tog balasta, umjesto da otkrivamo nove ljepote života. Ali tko misli na to u najboljim godinama života? I to je potvrda da je čovjek mudar samo kao starac. Za mnoge prekasno, i ne baš rijetko, tragično. Mladost je gotovo po pravilu neozbiljnost, a zrelo doba je zavaravanje samog sebe s prolaznim dobrima: s bogatstvom, čašću, vlašću, moći... Kao da nismo nikada čuli ili čitali mudru opomenu (sigurno od jednog starca, jer starci su mudri): ne skupljaj blago koje moljac izgriza i rđa ždere.

Znali smo ili smo mogli saznati čak i to što treba čovjek raditi u zreloj dobi s viškom snage da bi imao lijepu starost? Odgovor nam je davno poznat tako da čak suvremena znanost, odnosno jedan znanstvenik piše knjigu s naslovom: Imati ili biti (E. Fromm). Odgovor glasi: nisi čovjek po onome što imaš nego po onome što jesi: pošten,pravedan, duhovan.

Čovjek žrtva ideologije „novac“

Moderni čovjek na to primjećuje: kako ću sve to postići - taj teški posao - kad nemam novca? Starac na to kaže: kako si kratkovidan i plitak pa ne vidiš da si se tom idejom - bolje, tom ideologijom koju su ti drugi nametnuli iz vlastitih interesa, a isto tako plitki kao i Ti - ugurao u zamku procesa gdje vlada zakonomjernost: što više trošiš svoje životne snage radeći, to ćeš više zaraditi te ćeš moći uživati trošeći i postati spremnijim još više zarađivati radeći i prekovremeno, i u nedjelju, jer ti je slobodno vrijeme ionako postalo dosadno i takozvani nekadašnji užitci su ti postali ogavni. Možda si pao u još jednu zamku koja glasi: radit ću stalno da bih mogao prišteđeni novac staviti na žiroračun kod moje banke i kad uđem u mirovinu ispunjavat ću si sve one želje koje si nisam mogao ispuniti za vrijeme radnog staža.

Starac ti poručuje: iz staračke mudrosti kažem ti na to samo ovo: ta tvoja zamisao ili taj tvoj tako divan plan je jedna velika iluzija. Načinio si račun bez krčmara, kažu opet naši stari. Naime, premnogo radeći, bez slobodnog vremena i odmora, istrošio si svoje životne snage u tolikoj mjeri da ušteđeni novac nećeš moći trošiti na ugodne doživljaje, nego u čekaonicama liječničkih praksa, gdje očekuješ medicinski zahvat za barem malu rekonvalescenciju potrošenih životnih snaga u tvojoj zreloj dobi.

Uzalud je sav taj posao. Starost je tu, ali ne kao godišnje doba jeseni u kojoj se pobiru plodovi pametno provođenog ljeta života i čeka se smireno doba zime, nego u kojoj se mučiš zbog tjelesnih tegoba i još više zbog duševne depresije što si bio tako slijep i duhovno plitak, te nisi proveo svoj zreli život u prikupljanju duhovnih spoznaja i sposobnosti za kasnu jesen svog života znajući da ona nužno vodi kroz vrata smrti u „Zimu“.

Starost nije kraj, nego početak života

Ne, ne tako,oprosti! Ti sada ne možeš prežaliti što se nisi za vrijeme svog zrelog doba susreo s onom Istinom koja te sigurno i utješno vodi do spoznaje da će zima našeg života biti kratka, jako kratka i bolna, ali da će nas nužno povesti u Novo proljeće. Starost, prema toj jedinoj Istini na svijetu, nije kraj nego početak Života: Tko vjeruje u Mene, živjet će ako i umre, poručuje nam Isus Krist.

Stoga nema potrebe govoriti o smrti kada razmišljamo o starosti, nego govoriti o smrti moramo onda kada razmišljamo o životu. Mladi i stari su jednako sudionici Života, ali i umiranja. Razlika je samo u načinu kako sudjeluju na tome. To pak određuje tjelesna dimenzija ljudskog bića koja nije ista kod starca i kod mladića. Iz tih misli dolazi čestitanje rođendana u posve drugom svjetlu. Slavljeniku bismo trebali uz ostale lijepe želje za zdravlje, uspjeh i dugi život reći i ovu rečenicu: sjeti se da je to prvi dan od preostalog tvog života. I to svaki dan. Svakog jutra si možemo tako reći: evo, ovo je prvi dan mog preostalog života.

Stoga: carpe diem - iskoristi baš ovaj dan, i ne misli na sutra. I to spada u mudrost starog čovjeka. Kao starac ne doživljavam više svoju dob kao vrijeme koje je prošlo i koje se nalazi za mojim leđima, nego kao vrijeme koje još imam pred sobom. No, to vrijeme preda mnom ne doživljavam više kao budućnost.

Budućnost,to mi je nekako neodređeno i za moje misli nedokučivo. „Imati vrijeme“ znači za mene imati ovaj „sada“ bez prije i poslije. To ne znači da ne pretvaram prošlost u sadašnjost kroz sjećanje onoga što sam doživio. Foto albumi mi mogu biti od pomoći kod toga. Isto tako, ako ne mislim na budućnost ne znači da budućnost ne pretvaram u sadašnjost pomoću nadanja.

Čemu se može starac još nadati?

Ovisi o tome kakvu sliku svijeta ima, u kakvom svjetonazoru je provodio svoj život. Kao katolički vjernik imam mnogo razloga da se nadam i veselim budućnosti jer svoj život razumijem povratkom kući: u dom Oca, odakle sam pošao i došao na ovaj svijet. Vraćati se kući: to je život vjernika, mladog i starog. Nema razlike. Vraćamo li se brže ili sporije, to ne određujemo mi, iako se možemo nalaziti u situaciji, kada bismo rado ubrzali povratak u kuću Oca. Ali i to trebamo prepustiti Ocu Nebeskom: zadnji čas ovdje na Zemlji, i prvi čas u novom životu u Nebu. Osjećam da je to dobar život. Pripadati nekom ili nečem drugom osim Bogu, nije baš dobar život. Priznanja i uvažavanja od drugih - nekada bitna stvar - više ne trebam jer mi staračka mudrost otkriva veliku istinu: samo Bog me priznaje i uvažava bez ikakvog preduvjeta jer je u Njemu, Ocu ljubavi, upisano moje ime: „Poznajem te tvojim imenom. Ti si moj!“

dr. Josip Sabol