„Dođi, Duše Sveti, pamet našu prosvijetli. “„Protestiram. Došli smo diskutirati, a ne moliti se.“

Tko malo dublje promišlja o svemu što se događa u Katoličkoj Crkvi za vrijeme nakon Drugog vatikanskog koncila i specijalno za vrijeme pontifikata pape Franje, doći će do dviju spoznaja: da je Crkva, u koju vjerujemo i koju ispovijedamo, Crkva iz vremena apostola kao Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva, i da sada treba tu istu Crkvu nanovo definirati sinodalnošću, pojmom koji nema povijest u Crkvi i za koji ne postoji smislena, obrazložena i pravna definicija. Sinodalnost i povezana riječ sinoda postali su slogani iza kojih je u tijeku jedna vrsta „revolucije“ kako bi se radikalno promijenilo samorazumijevanje Crkve u skladu sa suvremenom ideologijom koja niječe velik dio onoga što je Crkva uvijek poučavala i prakticirala. To nije čisto teoretska stvar jer ta ideologija „moderne“ ostvaruje kulturno-politički razvoj zapadnoga svijeta u kojem želi vidjeti i Katoličku crkvu kao sudionika u oblikovanju civilizacije bez Boga. Svjetski sinodalni proces već se nekoliko godina provodi u praksi u Njemačkoj kao uzor za sinode u biskupijama cijelog svijeta. Ova posljednja „Sinoda o sinodalnosti“ dokazuje da je strahovanje opravdano da su na djelu snage unutar Crkve koje namjeravaju stvoriti „novu Crkvu“.

Sinoda o sinodalnosti. Što je to?

Pod krinkom navodne Sinode o sinodalnosti na sceni se pojavljuju poznate stvari čiji su izvori upitni. Najprije je upitno i neprihvatljivo da ovaj pokret nije vođen idejom obnove postojećega kroz dvije tisuće godina. On je nošen idejom zamjene „starog, nekadašnjeg, srednjevjekovnog, zaostalog“ s „novim, modernim, prihvatljivim, korisnim, razumnim“ u svijesti današnje generacije u izgradnji tobožnjeg „novog globalnog svijeta“ slobode i ljudskih prava. Time je unaprijed sugerirana naivna i revolucionarna pozicija da se Crkva već 2000 godina nalazi na pogrješnom putu, na putu štetnom za „čovjeka“ i svijet.

Da ovakvo što zastupaju neprijatelji, mrzitelji Katoličke Crkve oduvijek, to je razumljivo. Međutim, da su se našle snage unutar Crkve koje simpatiziraju - blago rečeno - s ovim sekulazirinanim snagama društva i svijeta, to je zaista uznemirujuće. Nije li taj razvoj unutar Crkve „proročki“ predviđen? Što su heretici, šizmatici, apostati... kroz povijest Crkve drugo nego snage za uništenje Crkve?

Mislio sam, i znam da su mnogi mislili da će tema "sinodalnost" biti jedan novi modus operandi za djelovanje Crkve u ovom bezbožnom svijetu neprestane revolucije protiv Božjih zapovijedi, protiv poslanja Crkve s ciljem spasenja svijeta. Nažalost! Papa Franjo je objavio u govoru nakon zadnjeg sastanka Sinode o sinodalnosti (list. 2024.) da ne može još dati svoj placet za ispunjenje zahtjeva progresivnih snaga po pitanju demokratizacije unutar aparata institucije „Crkva“; da ne može dati konačno rješenje o pitanju žene đakonise ili đakoni, o pitanju žene svećenice, biskupice, o pitanju seksualnog morala, homo-brakova, liturgije .... Ali papa Franjo je odmah nadodao riječi utjehe razočaranim „progresistima“ - tj. samom sebi – da su „vrata otvorena“ za ta pitanja i da će skoro doći „zrelo vrijeme“ da se na ta pitanja dade pozitivan odgovor. A zašto ne bi mogao doći negativan odgovor po djelovanju Duha Svetoga? Time su progresisti opet dobili vjetar u leđa za njihove agende, a „konzervativci ili tradicionalisti“ ne mogu se ničemu drugome nadati nego svome porazu u tom horizontu sinodaliteta/sinodalnosti koji će od sada biti aktiviran diljem svijeta, u svim biskupijama svijeta. Uredi, vijeća, propagatori i motivatori su već određeni za njihovo djelovanje.

Papa Franjo se pobrinuo za to da nova generacija biskupa uzme ovaj ozbiljan posao u svoje ruke. Vrata Crkve moraju biti za sve i svima otvorena: novi biskupi će slušati, tješiti, preporučivati na „putu hodanja“ uvijek do onoga časa kada će sinode na nacionalnoj bazi i konačno sinoda u Vatikanu donositi odluke o pojedinim pitanjima. Te odluke će dobivati „ljudsko veselo lice“ za svakoga koji ima poteškoće s Crkvom zbog bilo kojeg razloga.

Očekivano lice „nove Crkve“

To je lice „nove Crkve“ koja je utemeljena duhom sinodalnosti na postulatima odnosa među ljudima s etiketama: „slušati“, „inkluzivnost“, „raznolikost“, „jednakost“, „dobrodošlica“, „tolerancija“, „pravo na biti drukčiji“, „svi će se spasiti“. Očito je da ovi emocionalni pojmovi reguliraju načelo: „istinu u ljubavi i ljubav kroz istinu i pravdu“. Oni oslabljuju svijest poslanja kroz naučavanje i naviještanje Božje istine spasenja i propasti. Oni na neki način prisiljavaju širiti krivu sliku Boga kojega se prikazuje kao milosrdnoga i tolerantnoga prema svojoj djeci jer je Bog ljubav i prestaje biti Bog Istine i pravde. Čak trebamo vjerovati da su mnoge religije putevi prema spasenju po Božjem planu. Time je misijsko poslanje Katoličke crkve nepotrebno. Svi smo braća i sestre na različitim putevima prema istom cilju: spasenju.

Protiv lažnih izvora novog usmjerenja

Zaboravili smo da je Crkva Kristova ona koja "poučava" (ecclesia docens), da je ona "mater et magistra", "majka i učiteljica" istine, morala i vjere, a ne ideolozi „duha vremena“. Duh Sveti uvijek je vodio Crkvu, od vremena apostola do danas. Sedam temeljnih sinoda – koncila - mlade Crkve osigurale su istine sveobuhvatnog vjerovanja za sva vremena protiv ondašnjih heretika i šizmatika. Tko danas odbacuje bilo koju istinu Kristove Crkve, nije obnovitelj Kristove Crkve nego je heretik, šizmatik.

Svijet i njegovi običaji definitivno nisu izvor objave kroz koju nam se Duh Božji obraća, kao što se tvrdi. Između duha svijeta i Duha Božjega postoji neprijateljstvo kao što Pavao i Ivan posebno jasno ističu. Učenje Crkve je nepromjenjivo jer je istinito. Inovacije u nauku nisu moguće. Moguće su promjene metoda u učenju vjere. Povijesno gledano, inovacije u vjeri uvijek su bile krivovjerja koja su dovela do novih podjela (usp. protestantizam). Tako je i danas. Važni koncili odgovorili su na lažne doktrine i pružili jasnoću, poput Tridentinuma, dok su danas sinodalni procesi izvor zbunjenosti.

Zbunjenost koju sinode izazivaju još od 2014. očita je. Duhove koji su pozvani, kao što vidimo u Njemačkoj, teško je ukrotiti. Zašto? Zato što ne dolaze od Boga Duha Svetoga. Na početku sinodalne sjednice: „Dođi Duše Sveti - pamet našu nam prosvijetli - zrakom Tvoje milosti.“ „Protestiram. Nismo se sastali na molitvu nego na diskusiju.“ Istiniti slučaj. Mnogo govori o sinodalnosti.

dr. Josip Sabol