Sinodalni razvoj: prihvaćenje shvaćenih istina vjere, a ne mijenjanje riječi
Svi mi, vjernici i nevjernici, nalazimo se danas u takozvanom „modernom svijetu“, u novoj stvarnosti i time u novom načinu mišljenja, prosuđivanja i postupanja. Izvor tog novog svijeta su najprije prirodoslovne znanosti i filozofska misao, ali isto tako literatura i umjetnost. Neprestani i uvijek sve brži razvoj tehnike čini da se naš svakidašnji život pojavljuje uvijek u novim oblicima. Promjene u metodama gospodarenja i ostvarivanje ljudskih prava stvaraju po sebi nove društvene i političke odnose. Tko se u toj i takvoj situaciji služi jezikom iz prijašnjih stoljeća, tog neće moći njegovi suvremenici razumjeti, i taj neće moći sam sebe razumjeti zbog manjka komuniciranja s drugima. Izgleda da se vjernik nalazi baš u takvoj situaciji. Ako se služi jezikom vjere iz prošlih vremena, neće moći razumjeti današnji njegov svijet, i ljudi neće moći razumjeti njega.
Suvremeni katolik nalazi se u krizi vjere. Osjeća potrebu za novim govorom iz vjere o vjeri, o čovjeku i o svijetu. Tu potrebu doživljava često kao manjak jake vjere, kao iskušenje i napast koja može – ne daj Bože - završiti u nevjeri. Na žalost, kod mnogih vjernika to je već slučaj. Novi govor vjere iz vjere mogao bi i trebao bi donijeti oslobođenje i izlazak iz ove napasti nevjere. Ova situacija se pogoršava poznatim teološkim argumentiranjem protiv nevjere koje glasi: nevjera ima uzrok u ponosu, u oholosti čovjeka; čovjek se neće pokoriti Božjoj volji, neće prihvatiti njegovu istinu, nego radije slijedi spoznaje svog razuma. Teologija je odavna takav način protivljenja volji Božjoj označivala izvornim grijehom iz ponosa. Je li to slučaj kod suvremenog katoličkog vjernika?
Teologija ima pravo što u tome vidi izvor grijeha jer oholost i osjećaj samodostatnosti nemaju mjesta u kršćanskom životu. No, možemo li činjenicu da se čovjek služi svojim razumom, smatrati činom oholosti? Ne traži li dostojanstvo čovjeka - koji je slika Božja - da se čovjek služi svojim razumom u svakoj aktivnosti života pa tako i u životu kao vjernik i član Crkve? Nije li vjernik dužan zabaciti tvrdnje nauka vjere koje su očito protiv razuma?Primjerice, vjernici su danas dobro upoznati s rezultatima znanosti o nastanku i razvoju svijeta. Moraju li i dalje držati za istinu kako je prikazano stvaranje svijeta u 1.knjizi Mojsija? Odgovor na to pitanje nam daje najveći među teolozima: Toma Akvinski. „Što stoji u izvješću stvaranja, a opovrgnuto je solidnim razlozima razuma, ne smije se dalje prikazivati kao smisao Svetog pisma. Moramo shvatiti da je Mojsije govorio nenaobraženom puku, da se spustio na razinu njihove ograničenosti i da se u tom ograničenom smislu izjasnio da bi ga razumjeli.“ (STh I,68,3).
Božja riječ mora postati ljudska riječ
Spomenuta kriza vjere katoličkog vjernika potencirana je također govorom iz prošlih vremena kojim se služi evangelizacija i vjerska socijalizacija još i danas. Često slušatelji propovijedi i vjeronaučne nastave gotovo po pravilu imaju osjećaj da nisu baš mnogo razumjeli o čemu je bila riječ. Mala anegdota može nam tu situaciju pojasniti. Nakon nedjeljne svete mise razvio se sljedeći razgovor među članovima obitelji. Sin, koji nije bio na misi, pita oca: kakva je bila propovijed? – Divno je gospodin župnik propovijedao, odgovori otac. - O čemu je govorio? - Govorio je tako jasno i glasno da su ga mogli svi čuti, čak i oni pred vratima crkve. – A što je rekao propovjednik? – Kažem: tako dirljivo je govorio da su nam suze potekle? - A što je rekao? ... Uzalud je sin inzistirao na tome što je rekao, što je bio sadržaj propovijedi. Pravi odgovor nije dobio. Ovaj slučaj nije iznimka. Za onoga koji nije slušao propovijed postoje barem dva moguća objašnjenja ovog razgovora: propovjednik je govorio, a da nije ništa važnoga rekao odnosno služio se riječima i pojmovima koje slušateljstvo nije razumjelo te se prepustilo onom iracionalnom u čovjeku: osjećajima, suzama radosti ili tuge. To po sebi nije loše. I to spada u religiozni život. No, vjera i vjerovanje nisu utemeljeni na osjećajima, nego na spoznaji istine o sebi i o svijetu, o spoznaji Božje istine o nama.
Vjernički život pun divnih osjećaja i spoznaja
Iz istine o Bogu i čovjeku izviru najdivniji osjećaji za nas putnike kroz komplicirani i često puta teško podnošljivi život: osjećaj ljubavi jer Bog je ljubav i dobrota; osjećaj sigurnosti jer Bog čuva i štiti svoja stvorenja; osjećaj uvaženosti jer Bog poznaje svakog od nas po imenu; osjećaj bezbrižnosti jer Bog poznaje naše potrebe; osjećaj utjehe jer Bog hoće u svakom događaju naše dobro, osjećaj ohrabrenja jer je Bog na strani malenih i slabih; osjećaj nade jer Bog ispunja svoja obećanja spasa; osjećaj smisla svega događanja jer Bog vodi nas i našu povijest k cilju: k punini života u vječnosti. Vjernički život je, dakle, život pun divnih osjećaja i doživljavanja. Pretpostavka tome je istinito znanje o tome tko je Bog i intelektualna spoznaja o našem odnosu prema Bogu i odnosu Boga prema nama. Tada će naš život biti pun ne samo osjećajnosti, nego i obogaćen racionalnim spoznajama.
Božja riječ postaje ljudska riječ
Božju istinu o Bogu i čovjeku mogu suvremeni vjernik i nevjernik spoznati samo tako da teologija i Crkva govore o tome jezikom kojeg današnji čovjek razumije. Već sam spomenuo da tome nije tako. Gotovo potpuno vlada još uvijek ona situacija koju opisuje poznati literat, filozof Albert Camus za vrijeme Drugog svjetskog rata. On piše: „Za vrijeme onih godina stravičnosti dugo sam čekao na to da se iz Rima podigne jaki glas. Ja, nevjernik? Upravo zato. Naime, znao sam da je „duh“ morao biti izgubljen ako Rim (papa) ne izreče krik osude nad onim nasiljem. Kaže se da je glas bio glasan. Kunem vam se da ga milijuni nisu čuli kao što ga nisam niti ja čuo, i da se zbog toga ugnijezdila osamljenost u svim srcima, bilo vjernika bilo nevjernika, koja se uvijek dalje širi što brže prolazi vrijeme i što brojniji su ubojice. Kasnije mi se objašnjavalo da je papa stvarno i zaista izrekao osudu (Hitlera), ali na jeziku enciklika, a taj govor je nejasan. Osuda je bila izrečena, i nitko je nije razumio.“
Zamislimo se: Božja riječ je bila izrečena, i nitko je nije razumio iako ju je čuo! Možemo općenito reći: Božja riječ se naviješta u propovijedi, u katehezi, u homiliji, na simpozijima, u pastirskim poslanicama biskupa, u duhovnim vježbama... i rijetko tko nju razumije. To je prava tragedija za čovjeka i čovječanstvo kada znamo da je Božja riječ spasilačka riječ; kada znamo da je Božja riječ vesela vijest za čovjeka, za narode i za sva bića na zemlji. Po sebi je Božja riječ, jednom izrečena, učinkovita, kaže nam Sveto pismo. Ali mora biti izrečena jezikom kojeg konkretni čovjek razumije.
Zadaća sinodalnog razvoja: „Ne“ promjena riječi, nego shvaćanje istina
Traži se, dakle, novi govor, novi pojmovi, nove riječi u naviještanju Božje riječi. Ali traži se još mnogo više. Riječi su uvijek prenositelji sadržaja i time istine o određenoj stvarnosti. Izmijenivši samo riječi nismo mnogo postigli u razumijevanju Božje stvarnosti. Trebamo pobliže osvijetliti same istine naše vjere i upitati može li suvremeni katolik određene istine vjere bez velikih poteškoća prihvatiti. Moramo biti samokritični i priznati da ima takvih „istina“ našem vjerovanju koje zapravo teško možemo posvojiti zbog nutarnje nekoherentnosti i vanjske nevjerodostojnosti. Ipak ih i dalje izgovaramo, primjerice kod molitve, kod liturgije, kateheze. Što bi, naime, značilo znanstveno istraživati temeljne istine naše kršćanske vjere? O tome bi se moglo mnogo reći. Ovdje je dovoljno spomenuti da je iskonski izvor odnosa između Boga i čovjeka vjernik a ne znanstvenik; vjernik a ne mislilac; pobožni čovjek koji se znade diviti životu i ljepotama svijeta a ne čovjek koji samo obrađuje „svijet“ u svoju korist. Bog zahvaća u život čovjeka i stvara čovjeka nanovo: čovjek kamenog srca - divljeg, hladnog, prirodnog srca - postaje čovjek blagog, miroljubivog, radosnog, božanskog srca. Kada nam se to dogodi, postajemo novo biće koje, živeći iz novog srca, razmišlja o svemu što se dogodilo. Postajemo teolozima: moleći, razmišljajući, zaključujući, radeći, naviještajući, poučavajući... Kojom znanstvenom metodom da se služimo ovdje? Što zapravo hoćemo reći kada tvrdimo ili kada zahtijevamo da teologija mora biti znanost? I za našu tematiku jako važno pitanje: tko je pozvan da stvara novi govor vjere; novo razumijevanje Božje objave? Za nas katolike nema problema kod tog pitanja. Obnova Crkve je osigurana živom vjerom na temelju Svetog pisma i tradicije bez predaje „duhu vremena“.
U aktualnoj krizi vjere ima i drugo mišljenje koje tvrdi da se Katolička crkva nalazi u krizi zbog toga što nije prihvatila rezultate pojedinih znanosti: primjerice kritičke metode Biblije i njezinog projekta demitologizacije ili spoznaje moderne filozofije, sociologije, psihologije i dr. Koji god stav zauzeli, na bitno ne smijemo zaboraviti: da je vjera milost, i da sposobnost vjerovati ima svoj izvor u živoj volji čovjeka za zajedništvom s Bogom kao jedinom sveobuhvatnom Istinom i najvišim Dobrom. U toj volji je utemeljen onaj klasični stav prosvijećenog duha koji kaže: vjerujući hoću razumjeti svijet i sebe; istražujući stvoreni svijet hoću razumjeti dubinu i širinu Božje objavljene poruke nama ljudima: stvoreni smo po planu Božjem za vječno spasenje.
dr. Josip Sabol
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.