„Izbjegavaj zlo i čini dobro - tražeći mir i samo mir!“

U povijesti spasenja čovječanstva nakon prvog grijeha, vremena mira su rijetko stanje. Čak i vrijeme kada je "evanđelje mira" (Ef 6, 15) bilo nauk koji je oblikovao kulturu u Europi i ublažio posljedice prvog čina otuđenja čovjeka od svog Stvoritelja, poznavalo je ratove, nametnute kršćanstvu izvana i iznutra. Dvadeseto stoljeće poslije Krista, tobože najnaprednije i prosvijetljeno, doživjelo je do tada neshvatljivu novost: dvije totalitarne ideologije - fašizam i komunizam - s milijunima mrtvih s dosad nezamislivim razaranjima i ratnim zločinima. U međuvremenu, čovječanstvo je napredovalo do eksplozivne situacije namjerno provociranog rata s javnom prijetnjom da je agresor spreman započeti i treći svjetski rat.

Ovaj razvoj događaja moguće je razumjeti samo kao posljedicu apsolutnog nihilizma s prijezirom života na njegovom početku i svršetku. Takvo usmjerenje čovjeka pojedinca, etnija, nacija i društava je moguće samo pod horizontom bezbožnosti i nijekanja postojanja Boga Stvoritelja čovjeka i svijeta. To uključuje i logički zaključak: u ovakvom duhovnom stanju današnjeg čovjeka je istinski i trajni mir nemoguć. Mi moramo živjeti u "civilizaciji smrti". Pozitivno rečeno: mira i pomirenja - nacija, društva i osobno - bit će svjesnim prihvaćanjem mira kao dara Boga Stvoritelja i Spasitelja. Kako je moguće to ostvariti, o tome postoji nauk Crkve u perspektivi društvene etike i teologije.

Zašto rat?

S obzirom na entuzijazam za rat, koji je mnoge iznenadio, mirovna utopija osamdesetih i devedesetih godina, na primjer, trenutno je donekle obustavljena. Ali propaganda da su države, nacionalne države jedini izvor ratova, postoji još uvijek u javnosti. Stoga je stvoren politički plan koji predviđa da se nacionalne države pretvore u jednu globalnu svjetsku državu, s kojom će nam doći tako željeno vrijeme "vječnog mira". Ovo je, naravno, iluzija koja postaje iz dana u dan sve čvršća. U konkretnim uvjetima života ljudskog bića danas, u sve dubljim znanstvenim spoznajama čovjeka o samom sebi, čini se da je pesimistička misao o mogućoj katastrofi našeg svijeta sve realnija. Svaki pokušaj i projekt "samospašavanja" ljudskoga roda od različitih zala našega vremena poprima oblike utopije.

Ljudska prirodna težnja za dobrom voljom i mirom mora tražiti drugo usmjerenje na putu života nego je ovo sadašnje. Novo usmjerenje na novom putu života mora poprimiti oblike obraćenja o kojem nam svjedoči Božja objava zapisana u svetim pismima, naviještena Apostolima, oblikovana životom vjernika kroz dvije tisuća godina u Europi i svijetu. Jednom riječju: Spas ljudskog roda može se ostvariti jedino pod vodstvom božanskih zapovijedi. Mir počinje u srcu, u duši čovjeka i zahtijeva rad i spremnost na žrtvu.

Realno, Katekizam Katoličke Crkve (KKC) kaže: "Kad se Isus prisjeća zapovijedi: 'Ne ubij' (Mt 5, 21), poziva na mir srca i osuđuje nemoral ubilačkog bijesa i mržnje. Ljutnja je želja za osvetom. 'Tražiti osvetu na štetu onoga koji treba biti kažnjen je nedopušteno; ali željeti osvetu za kažnjavanje poroka i za očuvanje pravednosti je hvalevrijedno' [Toma Akvinski]. Ako ljutnja ide toliko daleko da namjerno ubija ili ozbiljno rani bližnje, to je teško djelo protiv ljubavi, a time i smrtni grijeh. Gospodin kaže: 'Tko je ljut na brata svoga, bit će podvrgnut sudu' (Mt 5, 22)" (KKC 2302).

Revolucionarni element u kršćanstvu – ili, s obzirom na revoluciju Lucifera, anđela svjetla, bolje nazvan "kontrarevolucionarnim" – zapovijed je dobronamjernosti prema svima, uključujući i neprijatelja: "Mržnja prema bližnjemu je grijeh ako mu netko namjerno želi zlo. ... 'Ali kažem vam, ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, da postanete sinovi Oca svojega koji je na nebu' (Mt 5, 44-45)" (KKC 2303). To zahtijeva unutarnji stav za koji su svi osobno odgovorni. I za što će jednog dana odgovarati. Takav stav ne stvara raj, ali čini život mnogo podnošljivijim.
U javnoj sferi mir vlada "samo kada su osobna dobra osigurana, kada ljudi mogu slobodno komunicirati jedni s drugima, kada se poštuje dostojanstvo osoba i naroda i kada se njeguje bratstvo među muškarcima i ženama" (KKC 2304). Ovdje se spominju i poznate definicije mira kao »počinka reda« (Augustin, De civ. Dei 19:13) i »djelo pravde« (Izaija 32:17). Krist je "Knez mira" (Izaija 9,5) i sam "Mir naš" (Ef 2, 14). Krist je svojom krvlju "ubio neprijateljstvo u svojoj osobi" (Ef 2, 16). On daje mir kakav svijet ne može dati (Iv 14, 27).

Budući da Isus hvali blagoslovljene one koji sklapaju mir (Mt 5, 9), na primjer, oni na odgovornim položajima u 10. i 11. stoljeću odlučili su se za tu motivaciju poduzeti ratno ograničavajuće i mirotvorne mjere (Pax Dei i Treuga Dei) od kojih je naš mir na zemlji. U tom kontekstu, važno je naglasiti eksplicitno kršćanski sadržaj ovih mirovnih inicijativa. Oni su u suprotnosti s onima iz 20. stoljeća, koji su se temeljili na nerealnim antropološkim idejama i stoga su bili bezuspješni. Štoviše, sjećamo se da je "mir" bio hipnotička propagandna laž sovjetske vanjske politike. U ovom trenutku, razgovor o "mirnom suživotu" između "svih različitih" koristi samo ironično većina ljudi, ali to je još uvijek "službeni" jezik. No je li "mir" doista uvijek ono što ljudi žele? Evo osnovnog zapažanja.

Čovjekov ambivalentan odnos prema miru

"Mir" je, reklo bi se, čežnja svakog ljudskog bića. Ili se neki ljudi ionako dosađuju ako je previše mirno? Misaoni eksperiment: Zamislite svijet bez rata, svijet bez razloga za rat, bez loše volje i mržnje. Nehotice će se neki zapitati: Pa, što ljudi rade cijeli dan ako se nema oko čega raspravljati? Nije li svijet bez neprijateljstva smrtno dosadan? Znači li to, dakle, da je suvremenik u našem dijelu svijeta, koji nije iskusio rat, duboko ambivalentan u pogledu mira? Odakle dolazi manija s ratnim igrama na računalu? Odakle dolazi manija s borilačkim lovcem na viruse odjevenim u kamuflažu? Odakle dolazi trenutni entuzijazam za rat? Tako je: ne osjećamo život bez sukoba, zar ne? "Život se doživljava samo u natjecanju na život i smrt", kako je netko rekao. Potpuno miran svijet bi nam oduzeo takav stav prema životu.

S druge strane, odlučujuća bitka ionako se odvija negdje drugdje: protiv totalitarne dinamike svijeta, protiv iskušenja đavla, protiv sklonosti "bijegu od Boga" (Max Picard) i za usklađenost sa savješću. Uski je put koji vodi u život. Tu počinje stvarni unutarnji rat od kojih je vanjski samo kopija. Onome, tko ga prisvoji, više nikada neće biti dosadno. Dosadan je samo bezbožni svijet, zbog čega su mnogi oduševljeno skočili na mjere korone, koje su, kako je napisao psiholog Mattias Desmet u Psihologiji totalitarizma, bile vrlo dobrodošla promjena i "oslobođenje od nepodnošljive i besmislene kolotečine radnog života". Mnogi su "imali hitnu potrebu za zajedničkim neprijateljem": borba protiv disidenata cjepiva i samomislilaca kao surogat za smisao života? Tako to izgleda.

Mnoštvo mirovnih sporazuma i vrući rat

Možda je to i odgovor na tjeskobno pitanje kako je moguće da se "vrući" rat sada vratio u Europu - unatoč svim mirovnim sporazumima? Pa, zato što neki ljudi žele rat i zato što se mnogi konformisti slažu s tim. S užasom se čuje kleveta onih koji se žele pomiriti kao "pali anđeli iz pakla". Ne podsjeća se da su mirotvorci ili "mirovni aktivisti" ikada bili tako oštro kritizirani od strane sustava. Blagoslovljeni su mirotvorci. U uvjetima nakon raja zemaljskog čovječanstva, čak i najpravedniji i dobronamjerni mirotvorac neće uspjeti prenijeti mir raja.

Mir i pravedan rat

KKC poziva na obvezu građana i vladara da rade na izbjegavanju ratova. Ako su, međutim, u opasnosti od rata, iscrpljene sve mogućnosti mirnog rješenja, vladi se ne može uskratiti pravo na moralno dopuštenu obranu: "Uvjeti pod kojima je narodu dopušteno vojno se braniti u samoobrani moraju se strogo poštivati. Takva je odluka toliko teška da je moralno opravdana samo pod sljedećim strogim uvjetima koji postoje istodobno: šteta koju agresor nanosi naciji ili međunarodnoj zajednici mora biti sigurna, ozbiljna i trajna. Sva druga sredstva za okončanje štete moraju se pokazati neizvedivima ili neučinkovitima. Mora postojati ozbiljna mogućnost uspjeha. Upotreba oružja ne smije uzrokovati štetu i zbunjenost goru od zla koje se uklanja. Pri procjeni je li ovaj uvjet ispunjen, treba obratiti pažnju na ogromnu destruktivnu moć modernog oružja. To su konvencionalni elementi navedeni u takozvanoj doktrini 'pravednog rata'. Procjena jesu li ispunjeni svi ti uvjeti za moralnu dopuštenost obrambenog rata stvar je razborite diskrecije onih kojima je povjerena zaštita općeg dobra" (KKC 2309). Iz toga slijedi nekoliko stvari: ničim izazvan rat agresije je nemoralan. Nemoralno je staviti vlastitu zemlju na raspolaganje stranoj sili kao poligon protiv susjedne države. Za svaku je osudu pokrenuti rat iz geopolitičkih razloga. Za svaku je osudu prikazati protivnika kao personificiranog zla. Ozbiljan je zločin spaliti tisuće i tisuće prisilno regrutiranih vojnika u besmislenim "protuofenzivama".

"Činite dobro, tražite mir i slijedite ga!" (Psalam 34:15). Užas rata trebao bi se odraziti na svaki pokušaj dogovora o miru, smirivanju i kompromisu, kao i odricanju od utopija.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.