Potreba za učvršćenjem suglasja o temeljnim vrjednotama nacije

Sve snažnije i sve jasnije oblikuje se uvjerenje u društvenoj svijesti da pokušaj nametanja na izborima hrvatskom društvu modela političke borbe „Mi ili Oni“ nema plodno tlo u nacionalnom biću hrvatskoga naroda. Razdvajati kulturnu i državnu svijest strano je hrvatskom narodu. To je dijabolička ideja – dijabolus: razbijač – neprijatelj nacije kroz povijest.

Sociološki i kulturološki gledano hrvatska je nacija dokazala da se radi o jednoj nacionalno-državnoj zajednici visokog homogeniteta u pitanju sustava vrjednota, u pitanju duhovno-kulturnog razvoja nacije i države, u pitanju usmjerenja zajedničkog svjetonazora. Da odmah kažem: ta stvarnost gleda kritički na anacionalno, tj. globalističko, na ateističko, tj. sekularističko usmjerenje. Iz ovog činjeničkog stanja nastaju neka kritička pitanja. Primjerice što je s „pluralizmom“ kao ideologijom demokracije, što je s pravima čovjeka, u prvom redu s pravom na život od začeća do konca života, na osobnu slobodu samoodređenja, na slobodu savjesti i religije?

Demokracija pluralizam – „biti drukčiji“

Na prvi pogled princip „biti drukčiji“ odgovara bitnosti pluralizma. On predviđa legitimno postojanje „biti drukčiji“, ali smatra nelegitimnim da „biti drukčiji“ ostvaruje svoju partikularnu „različitost“ u proturječju sa sustavom vrjednota političke zajednice. „Biti drukčiji“ može se biti samo unutar zajednice koja je u sebi jedinstvena u temeljnim vrjednotama i koja hoće i može živjeti u „jedinstvu različitosti“. Kada bismo svi bili samo „drukčiji“, zajednice ne bi moglo biti. Temelj je zajedništva sustav vrjednota zapisan u Ustavu. Temelj je zajedništva u kulturnoj baštini duboko ucjepljenoj u nacionalnom biću. „Biti drukčiji“ može postojati samo u skladu sa svim vrjednotama Ustava i kulturne baštine nacije. „Biti drukčiji“ mora biti „odvagnuto“ na njegovu odnosu prema „istini“ i prema vrijednostima postojeće kulture.

Brak – zajednica jednoga muškarca i jedne žene

Primjerice: institut imenom brak može postojati samo kao zajednica muške i ženske osobe. To je njegova istina – istina braka: muž i žena. Tu je istinu proglasio hrvatski narod na referendumu. Sve su druge kombinacije neistine. Brak između istospolnih osoba je neistina... To će reći: to je jedna nevrijednost koja ne može i koja ne smije postati temeljno pravo i ući u Ustav. Tko to ostvaruje, taj gradi državnu, i time nacionalnu zajednicu na neistini. Taj ne stvara „novo pravo“, nego ruši naravno pravo koje postoji neovisno o ljudskoj volji... Stavljati u ustav države protuvrijednost temeljnom pravu znači izvršiti nepravdu na postojeću državu. To su činile revolucije. Povijest potvrđuje da takve „države“ nisu dugog vijeka.

Nekorektno je govoriti o pravu na biti drukčiji

Treba naglasiti da je netočno govoriti da postoji „pravo“ na „biti drukčiji“ u bilo kojem obliku. Biti drukčiji najprije je činjenica. Svaki od nas je na neki način „drukčiji“ antropološki, ontološki, htio on to ili ne. Apsurdno je propagirati stajalište da svatko može odrediti hoće li biti kao muško ili žensko jer je tobože spol nešto što se određuje kulturološki pa se može po volji mijenjati. Pitanje prava na „biti drukčiji“ postavlja se tek onda kada dotična osoba želi biti sa svojim „biti drukčiji“ integrirana u konkretnu kulturno-političku zajednicu. Tada zajednica ima pravo vrjednovati sadržaj tog osobnog „biti drukčiji“ i odlučiti koji će pravni status dodijeliti dotičnoj osobi: prihvatiti ju kao člana zajednice potpuno ili uvjetno, ili ju odbiti. Naslućujemo: ovdje ne odlučuju osobne želje živjeti gdje hoću, živjeti kako i s kime hoću, ponašati se kako hoću. Osobne želje nisu kategorije iz kojih bezuvjetno nastaju „prava na ovo ili ono“ po želji nekog subjekta, neke osobe.

Moralno-etička dužnost prihvatiti svaku osobu

Moralno-etički gledano postoji obveza primiti svaku osobu s njezinim „biti drukčiji“, obično privremeno i uz uvjete. Konkretno radi aktualnosti: „biti drukčiji“ silom homoseksualnosti ne uključuje „pravo na brak“, nego je to najprije činjenica koja se stavlja na vagu etike, morala i postojećih zakona. Pustimo debatu je li homoseksualnost prirođena ili stečena, izlječiva ili ne. Činjenicu da je jedna osoba takvog usmjerenja, mora zajednica prihvatiti, a ne samo tolerirati. Budući da se radi o ljudskoj osobi kao nositelju tog „biti drukčiji“, mora zajednica toj osobi osigurati sva temeljna ljudska prava. Jedna takva osoba uživa sva temeljna prava čovjeka jer je čovjek. Drukčiji nego drugi, ali je čovjek. Međutim, neprihvatljivo je da ona traži ostvarenje prava koje ona zbog svog „biti drukčiji“ nema i ne može imati po naravi stvari: primjerice pravo na brak. Državna zajednica joj ne može pravno osiguravati onaj način života za koji nema pretpostavke.

Konkretno: „brak“ je naravno, antropološko ostvarenje čovjeka kao muškog i ženskog bića sa svrhom međusobnog upotpunjenja i služenja rađanju novog života, stvaranju obitelji i time održanju ljudskog roda. Pravo na brak, dakle, mora državna zajednica osiguravati osobama muškog i ženskog spola jer one imaju to pravo po naravi i jer su po naravi osposobljene za međusobno upotpunjavanje u sreći, za rađanje novog života, za stvaranje obitelji i za održanje ljudskog roda. To pravo im ne daje država. Ona im ga ne smije oduzeti, ona ga ne smije nametnuti onima koji ne će ili ne mogu ostvarivati zajednicu muškarca i žene. To proizlazi također iz evidentne spoznaje da nitko od nas nema život od sebe, nego da ga prima kao dar. Dar života ima dimenziju obveze koja glasi: život ti je darovan da ga umnožavaš, da ga usavršavaš, da ga oplemenjuješ po svojim mogućnostima.

Časna dužnost svakoga u izgradnji kulture života

Naša odgovornost glasi: trebaš stvarati „kulturu života“. Negativno rečeno: život mi nije darovan da se njime koristim isključivo za vlastite interese. Život mi nije darovan da ga trošim u traženju uvijek novih izvora uživanja i zabave. Prva stranica Biblije nam kaže: „Muško i žensko ih stvori“. I reče Bog: razmnažajte se, rastite, obrađujte, usavršavajte sebe i svijet, radujte se životu. Čovjek plemenite duše reći će sa zahvalnošću kako je divna ova božanska zapovijed. Kako je plemenita i humana vjera/religija koja naviješta ovu istinu. To je kršćanska katolička vjera.

U čemu postoji suglasnost u katoličkom narodu Hrvatske?

Već sam spomenuo da je za pluralističko društvo vrlo važno da postoji suglasnost u temeljnim vrjednotama, normama za odvijanje života i za međusobne odnose. Kod toga je važno naglasiti da nije dovoljno da u Ustavu Republike postoje zapisane sve bitne vrjednote. Važno je da političke snage, prije svega vladajuća većina, donosi zakone u skladu i u duhu ustavnih zahtjeva i u skladu kulture hrvatskog naroda. U protivnom mogu biti zakoni po sebi legalni jer ih je donijela većina. Ali po naravi su oni nelegitimni.

Jednom riječju: Hrvatska nije podijeljena, nego postoji jedan kulturno-religiozni korpus i oko njega postoji veći broj kulturnih i političkih grupacija s manjinskim karakterom. Pokazatelj, ne dokaz, za ovu tvrdnju su statistički podatci: 86 % pučanstva se deklarira katoličkim vjernicima, oko 4 % su ateisti, agnostici, i oko 4 % su sekularističko-liberalno-ljevičarski usmjerene političke grupacije. Stoga je pluralizam na svjetonazorsko-političkom području vrlo tanak. Po principima politološke teorije politička ljevica nema legitimitet za isključivim vladanjem po modelu: „MI“ bez „ONIH“. To političko nasilje nad hrvatskim narodom je politička ljevica prakticirala u vremenu komunizma. Umjesto da se ispriča hrvatskom narodu ljevica pokušava - pokušala je 2024. - doći na vlast po principu isključivosti i po modelu „MI ili ONI“. To nije u redu.

Hrvatska nije podijeljena. Ona danas demonstrira svoj jaki tradicionalno-konzervativni identitet braneći brak i obitelj, štiteći pravo na život od začeća kao one svetinje, kao one temeljne vrjednote bez kojih jedna nacija tisućljetne kulturne baštine, kakva je Hrvatska, nema šanse preživjeti u današnjem globalnom vjetrovitom procesu stvaranja nove civilizacije birokrata, tehnokrata, političko-ekonomskih kalkulatora i centara kapitala, anacionalnih globalista, ateista. Suglasnost postoji kod hrvatskoga naroda u tome da demokracija nije samo sustav procedura tko će i kako doći na vlast, nego uređenje na temeljnim vrjednotama naravnoga prava čiji izvor je Bog Stvoritelj i na temelju Božjeg zakona objavljenog u povijesti od Boga Spasitelj – Isusa Krista.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.