Domoljublje - snaga ostvarivanja političke i moralne odgovornosti

„Ljudi su sposobni služiti se političkom slobodom točno u onom omjeru u kojem su spremni obuzdavati svoje požude; u kojem njihova ljubav k pravednosti nadilazi njihovu žudnju za pljačkanjem; u kojem je ispravnost i trijeznost njihovog prosuđivanja veća nego njihova taština i drskost, i u kojem su spremni više slijediti savjet mudrih i dobrih ljudi nego se ulizivati častohlepnim ljudima… U strukturi vječne stvarnosti je određeno da ljudi s neobuzdanim kaotičnim duhom ne mogu biti slobodni.“ Čini se da ove mudre riječi znamenitog historičara E .Burkea u „Pismu upućenom članovima Nacionalne skupštine u Parizu“ (1791.) zaslužuju biti velikim slovima ispisane na vratima svakog parlamenta, pa i Hrvatskog sabora. Možda će po koji kritičan jezik reći da bi ove riječi trebale krasiti ulazna vrata u Sabor s naređenjem da nijedan zastupnik ne smije stupiti u sabornicu prije nego je glasno pročitao ove riječi i u njihovom svjetlu provjerio momentalno intelektualno-moralno-duševno stanje svoje osobe. Nakon toga bi trebala pasti odluka po savjesti: „ulazim u Sabor“ - „vraćam se kući“.

Ovako misliti nije rođeno u cinizmu, nego u kritičkom praćenju svega što se događa u Saboru, u tom časnom i visokom domu oblikovanja „sudbine“ - sretne ili nesretne - hrvatskog naroda. Ovako misliti je utemeljeno na iskustvenom saznanju i promatranju javnog života na području znanosti i gospodarstva, na polju politike i kulture. Ovako misliti je upravo dužnost svakog odgovornog građanina nakon doživljene izborne kampanje 2024.

To nije bila kampanja - fair play - sučeljavanja nacrta politike pametnih sadržaja sa samo jednim ciljem: opće dobro društva i nacije. To je bila pobuna puna mržnje nas „Mi“ protiv naših neprijatelja „Oni“. Tu se događalo sve ono što je suprotno spomenutim riječima u citatu i što proturječi cjelokupnoj klasičnoj etici i duhu Ustava. Ta spoznaja klasične antropologije nam poručuje da je zapravo konkretni čovjek kao (ne)moralno biće najteži problem društvenog i pojedinačnog života. S time u vezi je obeshrabrujuće ustvrditi da se jedino od čovjeka očekuje rješenje tog problema. Dakle, „čovjek-problem“ pozvan je da bude „čovjek-rješenje“. Kako je to moguće i tko od ljudi je zadužen za taj posao, nema odgovora niti nakon dvije tisuća godina.

Političar - čovjek specijalnog poslanja?

Što nam kaže taj naziv „čovjek-političar“? Možda će netko ironično primijetiti da moramo najprije biti na čisto što je „čovjek“ da bismo mogli odgovoriti na pitanje može li netko biti političar, a da nije čovjek. Kako bi zvučalo da reknemo: Ti si odličan političar, ali nisi čovjek? Ti si znanstvenik, ali nisi čovjek? Općenito možemo za nositelje zvanja reći isto: „ti si dobar liječnik, ti si uspješan političar, arhitekt, ekonom, pjevač, umjetnik... ali nisi čovjek“. Vjerojatno su nam poznate te izreke kao i ono što nam one hoće poručiti. One nam poručuju da biti čovjek znači biti pošten, pravedan, suosjećajan, iskren, pomirljiv, spreman pomoći potrebnima, solidaran, jednom riječju: biti čovjek znači imati sposobnost ljubiti bližnjega u svakoj situaciji života. Upravo to se očekuje od političara: da bude čovjek koji posjeduje uz mnoge važne sposobnosti i onu najvažniju sposobnost: ljubiti bližnjega, to će reći: služiti svojim mnogobrojnim sposobnostima ostvarivanje općeg dobra društva i nacije.

Ova prljava kampanja sve nas je učinila nesretnima

Čovjek političar najprije je, kao svaki drugi čovjek, prirodno biće sa svim pozitivnim i negativnim sklonostima. No on je ujedno subjekt, nositelj duhovne stvarnosti sa specifičnim sposobnostima koje se traže za područje politike: određenu širinu znanja, viši stupanj obrazovanja, kritičnu svijest, razvijeni moralno-etički osjećaj. Političar je jedna od onih osoba koja zauzme određeni načelni stav prema nekoj stvarnosti: državnim institucijama, kulturi, moralu. On se nalazi uvijek u položaju „nasuprot“ nečega. I sada dolazi ono važno: on taj svoj kritički stav i svoju oporbu ne živi privatno nego ih unosi u javnost pisanom ili govorenom riječju. On se bori za određene ideale i za očuvanje onih temeljnih vrjednota koje je nacija prigrlila i stvarala na putu svog povijesnog razvoja. Zbog te crte njegove ličnosti možemo ga nazvati idealistom.

Po sebi se tu radi o čovjeku koji na neki način reprezentira ideju idealnog čovjeka i idealnog društva. Jednom riječju: on se bori za ostvarivanje općeg dobra svoje domovine, svoga naroda i društva... On to ne čini za volju popularnosti i časti, najmanje sa željom za vladanjem nad drugima. Cilj njegovog zalaganja je uspostavljanje uvjeta života za uspješan i sretan razvoj svakog ljudskog bića od rođenja do smrti. Cilj njegovog angažiranja je opće dobro: mir i sigurnost, pravda i blagostanje, sloboda savjesti po istini moralnog dobra i znanstvene spoznaje. Zar nije sretan narod koji ima mnogo takvih političara? Nažalost, nakon ove prljave kampanje, možemo biti samo nesretni. Doživjeli smo korumpirane ljude - osobito duhovno korumpirane - koji su se borili protiv korupcije. Ta borba nije bila nadahnuta istinom, nadom s pogledom u budućnost. Ona je bila nošena mentalno-afektivnim sklopom duha i duše iz nesretne prošlosti hrvatskoga naroda.

Pitanje legitimnosti i potreba za intelektualcima

Kod čovjeka koji zahvaća u javni život, u strukture institucija s ciljem da ih promjeni, postavlja se važno pitanje kojim pravom on to čini? Odakle mu to specijalno „zvanje“, koje drugi (većina) ne posjeduju? Jednom riječju: postavlja se pitanje legitimiteta njegovog djelovanja u javnosti. Kod političara i politike sve je jasno od prve. Političar smije javno djelovati, kritizirati sve i svakoga, pa čak i vrijeđati svog političkog protivnika, samo zato što pripada nekoj političkoj stranci ili partiji, čijom listom je bio izabran za zastupnika u Saboru. To daje, doduše, legalnost njegovim nastupima u javnosti, ali nikako ne i legitimnost načinu i sadržaju njegove aktivnosti. Jednom riječju: time što političar legalno smije nastupati i govoriti u javnosti, nije zajamčeno da govori nešto korisnog i dobrog za opće dobro: za dobro radnika, za dobro svoga naroda, za mir i pravdu u društvu.

Kod čovjeka intelektualca stvari stoje posve drukčije. Intelektualac, naime, poručuje javnosti da on posjeduje znanje, spoznaje, vrjednote koje će biti na dobro sviju. S kojim pravom on to čini? Tko ga je ovlastio za to i odakle jamstvo da je njegova aktivnost na opće dobro? S pravom postavljamo to pitanje jer znamo iz iskustva da su na svim područjima života prisutni razni zavodnici, sofisti koji su u službi vlastitih materijalnih i ideoloških interesa. Jednostavno ne možemo vjerovati da u krilu hrvatskog naroda nema veći broj istinskih intelektualaca koji usred demokracije i sloboda svake vrste imaju snage podići svoj glas i braniti vrjednote kulture hrvatskog naroda i njegovu katoličku religioznost. Ako ih ima, zašto onda šute kada, primjerice, organizirane društvene grupacije javno napadaju svetinje vjere, službenike Crkve, samu Crkvu, brak i obitelj? Zašto šute kada se besprekidno manipulira povijesna istina o nedavnim događajima? Zar je moguće da jedan pravi intelektualac ne osjeća bilo svog naroda pokazujući javno djelima da ljubiti svoj narod i braniti njegova prava svjedoči o najvišem stupnju moralne i intelektualne zrelosti odraslog čovjeka? Dobro je znati: „ Čovječanstvo“ kao pojam ne može se ljubiti. Ljubiti možemo domovinu, svoj narod i svakog njegovog člana koji nosi određeno ime i prezime. Nije istina da ta konkretna ljubav svog naroda oslabljuje ljubav prema drugom čovjeku. Baš suprotno je istina: tko ne ljubi svoje, nije sposoban ljubiti niti tuđe. Tko ne ljubi sebe kao osobu, kao Božje stvorenje, neće ljubiti niti bližnjega. Ljubav Boga i bližnjega su jedino čvrsti i trajni temelj pomirenja, praštanja, tolerancije, mira, blagostanja i sigurne budućnosti. Nikakve deklaracije niti konvencije protiv nečega i za nešto neće donijeti ploda bez nadnaravne religiozne svijesti ljudi o povezanosti svakog čovjeka i cijeloga svijeta s Bogom Isusa Krista: Stvoriteljem i Spasiteljem čovjeka i svijeta.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.