Crkva katolička - cilj napada današnjih stvaratelja „nove Crkve“ i „novoga svijeta“

Većina kritičara Crkve, bili oni vjernici ili nevjernici, zaboravlja jednu veliku istinu o Crkvi: da je Crkva za ljude, a ne za anđele; da je Crkva ljudska u smislu da je poput čovjeka opkoljena slabostima, nedostatcima, neuspjesima. Kritičari Crkve zaboravljaju još jednu veliku istinu o Crkvi: da slabosti Crkve nisu negacija njezinoga božanskoga podrijetla, nego baš suprotno: slabosti Crkve potvrda su njezina božanskoga podrijetla budući da je nezamislivo da Crkva s tolikim slabostima ostaje živa već dvije tisuće godina.

Ljudske tvorevine svake vrste: države, ekonomije, kulture, znanosti imaju sudbinu da nastaju i nestaju, da rastu i padaju. Crkvu ne zahvaća ta sudbina jer je u njoj prisutan Duh Sveti od početka i ostat će u njoj do svršetka svijeta. Duh Sveti kao treća božanska Osoba, Bog, nije samo prisutan u Crkvi kao instituciji, nego i u srcima vjernika koje jača, prosvjećuje, tješi i hrabri kroz mirne i olujne epohe povijesti. Crkvena povijest u cjelini svjedoči o tome.

Čovječanstvo zahvaljuje Crkvi za razvoj kulture

Veličinu Crkve i njezino božansko podrijetlo ne mogu izbrisati mnogi skandali na crkvenom tlu jer u isto vrijeme svjedoče bezbrojna divna djela na svim područjima života o duhovnoj i intelektualnoj plodnosti Crkve koja može imati izvor samo u božanskom podrijetlu Crkve. Crkva nosi u sebi princip obnove i izvore životne snage po Duhu Svetome. Crkva je više od zbroja njezinih članova. Naša današnja civilizacija nezamisliva je bez kršćanstva i bez njegova naviještanja pod vodstvom Crkve i crkvenoga učiteljstva. Čovječanstvo zahvaljuje Crkvi da kulturni razvoj kroz povijest čovječanstva sve do danas nije krenuo jednostranim putem: ni putem samo ljudskih želja i potreba ni putem samo duhovno-asketskih potreba vjerničkog nadahnuća. Paušalno rečeno: Crkva se brine svojim naviještanjem i svojim djelovanjem da čovjek ne ostane samo „čovjek“ prirodnih nedostataka i da se čovjeka ne prisiljava na to da postane čisti „anđeo“. Jedno i drugo bila bi katastrofa za čovjeka i za ljudski rod. Crkva čuva svom odlučnošću objavljenu Božju istinu da je čovjek kao ljudsko biće „čovjek na zlo“ i „čovjek na anđeosku dobrotu“ sa slobodnim izborom za dobro i za zlo.

Otkupljeni smo, ali smo ostali ljudska bića

Bog je postao čovjekom da bi nas otkupio od elemenata zla u nama. Iako otkupljeni, ipak nismo postali anđeli po bitnosti, nego smo ostali ljudi s novom životnom snagom na anđeosku dobrotu, ali i s mogućnošću da tu dobrotu u sebi oslabimo ili čak izgubimo. U Crkvi i s pomoću Crkve možemo uvijek ponovno postati korisnici sredstava otkupljenja i time ljudi anđeoske dobrote. Stoga je lako razumjeti izreku da je Crkva zajednica ljudi vjernika koji imaju dioništvo na plodovima otkupljenja, ali ne svi u istoj mjeri. Ovisi o slobodi svakoga vjernika u kojoj će mjeri biti obnovljen snagom otkupljenja i time oslobođen od zla u sebi. Savršen i manje savršen vjernik jest član Crkve. Vjernik, postavši grješnik, jest član Crkve i dalje. Čak možemo reći da je Crkva prije svega radi grješnika prisutna u svijetu prema Isusovoj riječi: „Nisam došao radi zdravih nego radi bolesnih.“ U Crkvi susreće vjernik Isusa za kojega zna da će ga svakog časa prigrliti i to ne primarno zbog njegova savršenstva, nego zbog njegove ispaćene egzistencije koja treba ozdravljenje: “Dođite k meni svi koji ste opterećeni, ja ću vas podignuti“, poručuje Isus svakome od nas. U ovome dolazi jasno do izražaja bitnost vjernika i Crkve: postaje se vjernik po susretu s osobom Isusa Krista. U povjerenju prema Njemu i u prijateljstvu s Njime započinjemo novo usmjerenje života. Postati i biti kršćanski vjernik nema za sadržaj prihvaćati neku etičku ideju ili neku filozofiju života. Postati vjernikom znači biti prijatelj s Isusom i Njega u ljubavi i povjerenju nasljedovati na putu dobrote, ljubavi, pravednosti, molitve, radosti života i nadanja u konačnu pobjedu ljubavi. Prijatelji Isusovi čine zajedništvo Crkve i u Crkvi. Nitko od nas vjernika nije prijatelj Isusov po svome dubokom i iscrpnom znanju o Bogu Ocu, o Bogu Sinu, o Bogu Duhom Svetome i o svim otajstvima božanskog života, nego samo po jednome: po djelotvornoj ljubavi Boga i bližnjega: „Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav“ (1Iv 4,7-8). Odlučujuće je, dakle, spoznati jedno: „Svaki koji ljubi i po ljubavi upozna Boga“ iako toga možda nije ni svjestan. Vrijedi i sljedeći zaključak: „Tko ne ljubi“, a zapisan je kao vjernik, a postao je svećenik ili biskup ili redovnik, taj „ne upozna Boga“, dakle taj je kao nevjernik koji možda znade mnogo toga o Bogu, o Svetom pismu, o Crkvi, ali sve to je samo prazno znanje, zapravo neznanje o Bogu jer „Bog je ljubav“ koja se živi, a ne o kojoj se samo govori, o kojoj se teorijski razmišlja i do koje se dolazi logičnim argumentima i zaključcima.

„Bog“ filozofa nije kršćanski Bog

Iz ove revolucionarne poruke smijemo naslutiti da u redovima „običnih“ vjernika, naših dobrih majki i očeva s krunicom u ruci, ima više vjernika koji poznaju Boga, nego u redovima učenih znanstvenika teologije. Javna je tajna da teologija kao znanost i ako je čista znanost nosi u sebi opasnost udaljenja od Boga. Ljubav nas čini bliskima Bogu. Ljubav čini da smo u Bogu i da je Bog u nama, a ne znanje o Bogu. Povijest Crkve jasno nam poručuje: djelotvorna ljubav je bila odlučujuća snaga rasta Crkve kao naroda Božjeg, a ne toliko znanje o Bogu. To vrijedi i danas. Živjeti s Bogom i u Bogu, s Kristom i u Kristu je moguće samo po ljubavi. Znanje o Bogu na način ljudske znanosti je neutralno i predmetni posjed u rukama čovjeka znanstvenika na njegovu čast, korist, ili ono je čak moć - znanje je moć – u njegovim rukama već prema prilikama i potrebama u procesu borbe za život. Taj „bog“ filozofa, sociologa, psihologa, psihoterapeuta, ekonoma je „stvoren“ ograničenim ljudskim umom i time je suprotan čistoj ideji Boga kao bića bez ikakvih ograničenja. Taj „bog“ nije kršćanski Bog: nije Bog Abrahama, Izaka, Jakoba, nije Bog Isus Krist.

Kršćanski Bog - Isus Krist - usađuje u naše srce apsolutnu istinu koja glasi: u životu nije najvažnije znamo li mnogo toga o svemu i svačemu, nego u životu i za čovjeka je jedino važno da činimo dobro. Ljubav ostaje vječno, a znanje, vjera i nada prolaze, naviješta Pavao apostol. „Bog“ filozofa nam jamči da svemir ima smisla, da život čovjeka ima smisla. On nam jamči da moral i biti moralnim imaju smisla. To je mnogo i dragocjeno za odgovornog čovjeka. I ako se čovjek otvorenog duha pozabavio studijem tog „Boga“ filozofa, ne će nikada više pomisliti da su vjernici, koji vjeruju u Boga Isusa Krista, ljudi slabog obrazovanja. Treba znati: obrazovanje kao znanost ne čini čovjeka dobrim. Mnogi zli ljudi su često jako inteligentni i puni znanja. Čovjeka čini dobrim samo ljubav.

Upitnost ateizma i materijalizma sve očitija

Danas doživljavamo jednu vrstu preokreta na području filozofije. Dolazi se do spoznaje da ponovni filozofski pristup k pitanju „Boga“ potresa temelje teoretskog ateizma. Ateizam postaje upitnim, a ne vjera u Boga. Nama vjernicima je odavno poznato, i Crkva je to potvrdila u Prvom vatikanskom saboru, da čovjek iskrenog i otvorenog duha i srca može na filozofski način doći do spoznaje Boga kao Apsolutnog, Svemogućeg, Jednog, kao Stvoritelja svijeta, ali da ne može doći stvarno do vjere u Boga Abrahama, Izaka i Jakoba samo ljudskim razumom. Ta vjera je čin ljubavi Boga, ta vjera je milost. Jer je tomu tako, Crkvu čine izabranici Božji bez preduvjeta osim jednog: da imaju ljubav Boga i brata čovjeka. Stoga Crkva ne može biti zajednica znanstvenika ili intelektualaca koji znaju analizirati, dijagnosticirati, diskutirati, kritizirati, prognozirati, administrirati. Crkva je stvarnost vjere u kojoj vjernici kao ljudi nalaze snagu, utjehu, prosvjetljenje i usmjerenje na životnom putu povratka u dom Oca. Taj put ljudi kao Crkve, kao zajednice vjernika je put djelotvorne ljubavi u solidarnosti sa svakim stvorenjem, u izgradnji boljeg svijeta u duhu Božjeg kraljevstva i u radosnoj nadi cilja toga puta: a to je spasenje, povratak u dom Oca nakon mukotrpnog putovanja kroz život.

Autoritet Crkve - jamstvo ispravnog puta ljubavi

Tamo gdje je Crkva kao zajednica vjernika živa i dinamična, dolazi nužno do novog načina života. Crkva ima poslanje da bude snagom Duha Svetog mjerilo i nadahnuće svima onima koji u dobroj volji žele sudjelovati na izgradnji boljeg svijeta. To izriču riječi Evanđelja, primijenjene na Crkvu i na nas vjernike: Crkva grad na gori, svjetionik, svjetlo, sol, kvasac. Crkvi je dan autoritet da usmjeruje razvoj konkretnog društva kao zajednice ljudi osoba. Ali ne samo da usmjeruje teoretskim nacrtima i uputama. Crkva kao živa zajednica vjernika ima u sebi snagu da pomogne ostvarivati takve odnose među ljudima i takve uvjete života koji odgovaraju dostojanstvu čovjeka kao slike Božje. To nije nikakva skrivena volja Crkve za „trijumfalizmom“ ili vladanjem. To je plod svijesti Crkve da služi čovjeku i čitavom svijetu onim duhovnim sredstvima koja joj je povjerio njezin Utemeljitelj Isus Krist: to su sakramenti kao sredstva za ponovno duhovno rođenje čovjeka. Crkva je za čovjeka i za bolji svijet: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 15,16), glasi Isusova poruka. Crkva treba biti vidljiva i djelujuća u društvu kao autoritet koji ima božansku punomoć određenja i usmjerenja životnog puta čovjeka prema spasenju. Za volju toga svoga poslanja Crkva mora biti moćna zbog okružja različitih drugih snaga koje svojim sredstvima moderne civilizacije žele uzeti u svoje ruke mogućnost oblikovanja društvenih odnosa i usmjerivanja daljnjeg razvoja društva prema nacrtima koji često nisu u skladu s Božjim planom spasenja. Konkretno rečeno: naše župne zajednice i naše biskupije trebaju imati sve vidljive crte pomirenog društva u kojem svi imaju jednaku vrijednost koja proistječe iz istog dostojanstva djece Božje: „Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više Židov – Grk! Nema više rob – slobodnjak! Nema više muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju“ (Gal. 3,26-29).

Zaista, ovo je jedna sjajna socijalna etika i divni program za izgradnju humanog društva miroljubivih, radosnih, složnih! Svi ljudi su pozvani na ostvarivanje tog programa. Možemo reći da je to nacrt socijalne etike koju barem djelomično ispovijeda suvremeni čovjek; o kojoj govore mnogi službeni međunarodni dokumenti i na čijem ostvarivanju rade mnoge organizacije diljem svijeta. Ta činjenica veseli nas kršćanske vjernike. Ne ćemo se pravdati dokazujući da su sve te vrjednote izričito djelo kršćanstva i da one jedva mogu biti ostvarene isključivo ljudskim sposobnostima bez izričite vjere u Boga. Vrjednije je razmišljati o tome kako mi vjernici možemo svojim životom u konkretnim prilikama oblikovati zajednicu međusobnog poštivanja, prihvaćanja, socijalne sigurnosti iz vjerničkog uvjerenja da nas Božja ljubav čini sposobnima i dužnima ljubiti bližnjega. Treba li za taj blagoslovljeni zadatak neko stvaranje „nove Crkve“, „sinodalne Crkve“ jer to tobože traži moderni čovjek, suvremeno društvo ljudskih prava i sloboda, nije nikako jasno na prvi pogled. Jasno je jedno: Katolička Crkva jest „semper reformanda“ - mora biti obnavljana - ali ne nanovo izgrađena. Problem nije Crkva koja je tijelo Kristovo. Problem smo mi vjernici, mi ljudi grješnici koji jedino po Crkvi dolazimo do spasenja.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.