Teorijska i pastoralna nedorečenost sinodalnosti Crkve

Što ćemo sada s pitanjem kakvu Crkvu želimo? Riječima pape Pavla VI.: „Koji odgovor je koncil dao na pitanje 'Crkvo, tko si ti?'". U kratkim crtama: Još u pripravnoj shemi za dogmatsku Konstituciju o Crkvi bilo je posve normalno govoriti o Crkvi s pomoću termina Ecclesia militans - borbena Crkva. To je, naime, u skladu s čitavom tradicijom do tada. Govorilo se o tome s namjerom da se taj pojam Crkve stavi u dogmatsku Konstituciju o Crkvi u sabolnašem vremenu. Naš hrvatski nadbiskup iz Splita, Frane Franić, dao je prijedlog 1963. da se u shemu o Crkvi pokraj novog pojma za Crkvu „Ecclesia peregrinans“ - hodočasnička Crkva - nadoda i tradicionalno označivanje za Crkvu „Ecclesia militans“ - borbena Crkva. Nadbiskupov prijedlog bio je odbijen uz obrazloženje: tako označavati Crkvu nije više suvremeno, nije više moderno ni poželjno. Crkva se, naime, ne želi više prezentirati u slici borbe (militaristički) ili u slici kontroverznog objašnjavanja. Crkva se danas zalaže za dijalog, za mir i sporazumijevanje sa svima, s cijelim svijetom, sa svim religijama.

Dakle, Katolička Crkva stvarno dobiva novo lice, novi identitet, novi duh. Ona će govoriti, naviještati Evanđelje, moliti i slaviti liturgiju novim jezikom, novim pojmovima. Reforma Liturgije to je najprije provela u djelo. Svuda, primjerice, gdje se u molitvi koristila riječ „borba“, pobjeda nad neprijateljem i tome slično, umeću se riječi mira, pomirenja, suradnje. Možemo reći: reforma Liturgije nakon koncila provela je totalno jezično razoružanje u duhovno-doktrinarnoj borbi sa „svijetom“.

Mnogi su brzo nakon koncila podigli glas i s Pavlom apostolom upitali Crkvu, koncilske oce, teologe, katoličke vjernike: „Ako truba daje nedovoljno glasan ton, tko će se htjeti naoružavati na borbu?" (1 Kor 14, 8). I, zaista, brzo se pokazalo nakon koncila da katolicizam kao čvrsti, u pobjedu sigurni svjetonazor nije spreman niti se naoružavati riječima, a kamoli boriti se. Truba katoličkog vjerovanja nije ni dovoljno jasna ni glasna. Danas se ima dojam da je truba posve utihnula, i ako se njezin glas još čuje, ne razumije se što hoće reći i na što poziva. Dok Crkva nudi dijalog, sporazumijevanje, miroljubivost, poniznost; protivnik i neprijatelj Crkve postaje sve jači i bezobzirniji, i naoružava se za neprestanu borbu protiv Katoličke Crkve i kršćanstva s ciljem konačne pobjede. Naravno, katolički vjernik poznaje istinu o sebi i Crkvi u vremenu i prostoru: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“. Ali Gospodin odmah nadodaje: „Ne bojte se. Ja sam s vama do svršetka svijeta“.

Ecclesia peregrinans jest i Ecclesia militans

Da podsjetimo: pojam „borba“ prisutan je u mladoj Crkvi, u Evanđelju, kod Otaca, kod teologa sve tamo do II. vatikanskog koncila (1962.-65.). Razumijevalo se da je ta borba bila usmjerena protiv vanjskih neprijatelja Crkve i Boga: sotone i svjetovnih sila i snaga kao saveznika sotone. Drugi vatikanski koncil dao je Crkvi novu metaforu: umjesto Ecclesia militans – borbena Crkva - nazvao je Crkvu Ecclesia peregrinans - hodočasnička Crkva. Tu je već početak raspelo„sinodalnosti“ Crkve koji danas stvara toliku uznemirenost. To nikako ne znači nestanak osjećaja Crkve da u svijetu ima protivnika i neprijatelja. Još manje da se ne treba boriti protiv njih. Nažalost, mnogi su pastoralnu pomirljivost prema „svijetu“ tumačili kao želju za zbližavanjem Crkve prema „svijetu“, pa čak kao uobličenje sa snagama svijeta u njihovim namjerama i u preuzimanju njihove tematike za djelovanje. Vrjednote Božjeg kraljevstva: oslobađanje od grijeha i oblikovanje života s ciljem postignuća vječnog spasa kao da su izgubile na važnosti. Novi ciljevi, nova tematika s područja društva, ekonomije, etike, kulture kao polje suradnje Crkve i svjetovnih snaga zahtijevali su određeno preoblikovanje u vjeri, u katoličkom odgoju i obrazovanju, u načinu slavljenja Boga. Jednom riječju: tražena reforma Crkve, teologije, morala i cjelokupnog katoličkog svjetonazora dobivala je novo usmjerenje iz namjeravane suradnje sa snagama svijeta. Zavladala je u crkvenom životu krilatica: Crkva se mora modernizirati, istine vjere moraju biti jezično i pojmovno prilagođene govoru moderne civilizacije. Sav taj težak posao dobivao je brzo oblik borbe unutar Crkve, oblik konflikta između progresivnih vjernika, teologa, biskupa i onih tradicionalnih, konzervativnih, „zaostalih“ vjernika, teologa, biskupa. Što su kadri učiniti progresivni biskupi i teolozi, pokazalo se povodom objave enciklike Humanae vitae (1968.) pape Pavla VI. Biskupi područja njemačkog jezika proglasili su kolektivnu javnu neposlušnost papi i odbacili su encikliku s njezinim naukom jer on nije u duhu i smislu životne prakse modernog čovjeka. Od tada je kolektivni „grijeh“ biskupa unutar Crkve postao svakodnevna praksa. Usput rečeno: danas se već javno govori u progresivnim krugovima o tome da se enciklika Humanae vitae ukine. Na dnevnom redu je također pitanje celibata. Neće dugo trajati da ista sudbina zatekne i pitanje „žena svećenik“. Progresivni krugovi u Crkvi osjećaju da je konačno došlo vrijeme za ostvarenje njihovih planova izgradnje „nove crkve“ koje je spriječilo vladanje papa svetog Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. Tu se osjeća sva tragika katoličanstva. Današnji modernistički krugovi javno ispovijedaju da Duh Sveti nadahnjuje njihova nastojanja. Po logici njihova razmišljanja slijedi da Duh Sveti nije bio spiritus movens u načinu vladanja papā Pavla VI., Ivana Pavla II. I Benedikta XVI.? Tu misao možemo primijeniti i na čitavo kršćanstvo kod projekta izgradnje „nove crkve“ za koji se zalažu današnji modernisti i progresisti. Već su pokrenuli peticiju da se Martin Luther proglasi jednim od najvećih učitelja kršćanstva. Ovakva razmišljanja zapravo se kreću na granici blasfemije.

Posljedice duhovnog kaosa

Borba donosi svoje žrtve: stotine vrsnih teologa napuštaju svoja mjesta zbog neslaganja sa smjerom reforme Crkve; vatikantisuće vjernika napuštaju Crkvu. Nužna borba protiv vanjskih neprijatelja Crkve i vjere pretvorila se u borbu između članova Crkve oko jednoga pitanja koje glasi: što je prava katolička istina u pojedinim temama rasprave? Jako ozbiljna situacija Crkve i u Crkvi u vremenu nakon II. vatikanskog koncila. Nakon razdoblja zatišja u mudrom vođenju Crkve u pontifikatu pape svetog Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. doživljavamo danas jednu situaciju u Crkvi koja traje pod nazivom: kriza Crkve, kriza katoličke vjere, kriza Boga, duhovni kaos. Za volju istine treba reći: radi se zapravo samo o jednoj krizi: o krizi modernog čovjeka oblikovanoga „snagama i silama“ antikršćanske civilizacije. Prema priznanju samog vodstva Crkve uspjelo je tim „snagama i silama“ zauzeti položaje za oblikovanje samih vjernikā unutar Crkve. Čak i u samom Vatikanu. Očito je: vrijeme razmišljanja o Apokalipsi ključ je za razumijevanje današnjeg stanja Crkve i današnjeg katolicizma.

Objektivno i subjektivno misliti o koncilu

Kako treba razmišljati o koncilu poručio je kardinal Ratzinger 13. srpnja 1988. u govoru pred biskupima Čilea. On kaže: „Drugi vatikanski sabor ne obrađuje se kao dio žive tradicije Crkve, nego direktno kao konac tradicije i tako kao da se započinje od nule. Istina je da koncil nije definirao nijednu dogmu i da se htio izraziti svjesno na nižem stupnju kao čisto pastoralni koncil. Usprkos tome mnogi ga interpretiraju kao da bi bio gotovo super-dogma koja svima drugim dogmama uzima značenje“. Unutar Crkve, dakle, nastala su dva protivnička bloka: protivnici koncila i zagovornici ratzingerkoncila, ispravnije rečeno: nastala su dva proturječna tumačenja „duha koncila“. Protagonisti u tumačenju dobili su politološke nazive: progresisti i modernisti na jednoj i tradicionalisti odnosno konzervativci i fundamentalisti na drugoj strani. Već same oznake ovih stranaka ne obećavaju baš dobro za život Crkve i vjernika. Progresisti agresivno i neumorno zastupaju svoj projekt obnove Crkve proglasivši sebe jedinim tumačem „duha koncila“ spominjući kod toga svoju poslušnost Duhu Svetome. Time je podjela „intelektualno-duhovne Crkve“ postala izvor nepomirljivosti... Kod toga se prešućuje na laku ruku katolička istina da je sam Isus Krist ta Crkva: mistično tijelo Kristovo koje je nedjeljivo, nedodirljivo, jedno u sebi. Nitko od vjernika nema pravo izgrađivati, oblikovati, obnavljati Kristovu Crkvu po svom receptu. Danas govore progresisti i modernisti o namjeri da „izgrade novu crkvu“ po kriterijima današnje civilizacije (cilj sinodalnosti). Tu se ne radi o nekim sporednim stvarima, nego o temeljnim istinama katoličke vjere: je li Isus Bog, je li papa nepogrješiv, treba li u dogme vjerovati, u čemu se sastoji spasenje, postoji li „grijeh“ itd. Dogodilo se upravo neshvatljivo u toj borbi uvjerenja: događa se da oni, koji se prezentiraju kao legitimni branitelji II. vatikanskog koncila - kao branitelji „duha koncila“ - odbacuju temeljne istine koncila o samom sebi zapisane i svečano objavljene.

Temeljna istina i princip II. vatikanskog koncila

Papa Benedikt XVI. u svojem pismu biskupima svijeta 10. ožujka 2009. prikazuje zaključno stajalište Crkve o tim pitanjima: „Nije moguće autoritet crkvenog učiteljstva zamrznuti u godini 1962. ... Međutim, nekima od onih, koji se ističu kao veliki branitelji koncila, treba također dozvati u sjećanje da II. vatikanski koncil nosi u sebi cjelokupnu doktrinarnu povijest Crkve. Tko hoće biti poslušan koncilu, mora prihvatiti vjeru od stoljeća i ne smije odrezati korijene od kojih stablo živi“. Upravo to su činili i čine još više danas samozvani branitelji koncila.

Modernistički progresisti bez budućnosti

Borba za katoličku istinu unutar Crkve se nastavlja. Evo u kratkim crtama najvažnije istine i stajališta koncila koja progresisti ne prihvaćaju ili jednostavno ih prešućuju u diskusijama ili spisima. Oni traže apsolutnu dogmatsku obvezatnost II. vatikanskog koncila i istovremeno odbacuju dogme prijašnjih srednjovjekovnih koncila u ime slobode religije, odnosno jednostavno zato što dogma po sebi znači „prisilu“. Naravno, samo njihova dogma II. vatikanskog koncila nije prisila iako je dogma. To je poznati trik totalitarne ideologije: uživaj slobodu, ali onu koju ti ja dopuštam.

Progresivni branitelji II. vatikanskog koncila dogmatiziraju koncil time da ga proglašavaju dogmatskim, dakle apsolutno obvezatnim u tome da je on prekid svih obveza prema bivšim koncilima, općenito prema katoličkom načinu vjerovanja prijašnjih vremena. Dokument, na kojem grade svoje dogmatiziranje koncila, jest Gaudium et spes. To je onaj 2 vatikanskidokument koji za sebe kaže da nije dogmatski nego pastoralni: Oni ga proglašavaju dogmom. Istovremeno oni ne prihvaćaju dogmatski dokument o Crkvi „Lumen gentium“. Zašto? Zato što dogmatska određenja dokumenta opovrgavaju njihove stavove i namjere.

Vrhunac proturječnosti kod progresivnih „branitelja“ koncila sastoji se u ovome: oni traže od svih crkvenih službenika i vjernika vjerno prihvaćanje i izvršavanje svih odluka i zahtjeva. Sebe dispenziraju od te vjernosti koncilu i dopuštaju sebi činiti protiv određenih zahtjeva koncila. Tako na primjer: oni se ne osjećaju obvezatnim ispunjavati zahtjev koncila u GS 51: Vjernici ne smiju krenuti putem reguliranja rađanja kojega učiteljstvo Crkve odbacuje tumačeći Božji zakon. Dalje: u vezi s liturgijskom samovoljom SC 22: nitko ne smije po vlastitom nahođenju u liturgiji nešto pridodati, oduzeti ili mijenjati. U vezi s liturgijom o njegovanju jezika u kultu SC 36 § 1: latinski jezik u liturgiji je legitiman. O celibatu OT 10: kandidati se trebaju s velikom brižnošću pripremati za celibat. Progresivne snage traže ukidanje celibata. U vezi sa svetosti braka: „čovjek: muško i žensko“ spada u osnovni red Božjeg plana svijeta u stvaranju novoga života. Progresisti daju posebno mjesto istospolnim parovima blagoslovom u njihovom grješnom stanju itd.

Najvažnije na kraju: s velikom jasnoćom na mnogo mjesta se koncil stavlja na jednoj liniji s prethodnim koncilima. Stoga je sigurno da se II. vatikanski koncil nikako ne smatra koncilom prekida s tradicijom. Tko to zastupa, govori neistinu. Trebalo bi se kaniti prakse da pojedini teolozi selektivno koriste tekstove koncila kako bi potkrijepili svoje stajalište. To nije znanstveno. To je žurnalistički i propagandistički.

dr. Josip Sabol

Ned, 25-02-2024, 22:10:48

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.