Kada počinjemo zapravo vjerovati?

Znanstvena istraživanja anketama i analizom znakova vremena otkrivaju nam one razloge ili čak uzroke koji vjernike na neki način „prisiljavaju“ na udaljavanje od Crkve i vjere. Ali događa se i obratno: ima razloga koji ih vraćaju vjeri koju su izgubili ili od koje su se otuđili. Nadam se da su mnogi naši suvremenici - vjernici i nevjernici - osjetili jedan veliki problem za vrijeme božićnih blagdana. Mogli su osjetiti da postoji podjela u našem društvu koja posebno dolazi do izražaja za vrijeme aktualnog slavljenja blagdana, primjerice Božića. Tu je najprije pitanje odnosa između vjere i kulture, između Crkve i aktualnog društva. Teološki gledano taj ćemo odnos lako shvatiti ako si osvijestimo činjenicu da je krštenjem i time učlanjenjem u crkvenu zajednicu za pojedinca nastala nova životna stvarnost, to će reći da je krštenjem utemeljen novi identitet čovjeka u koji je Bog upisao jednom zauvijek poslanje novokrštenika kojemu će vjernik odgovoriti u svom konkretnom životu. Kako će i s kojim sadržajem on to ostvarivati, to nije prepušteno samo njegovoj slobodnoj volji. On je postao član jedne velike obitelji: Crkve. Božić - rođenje djeteta imenom Isus - najprije nam govori o Ocu toga djeteta: Bog Otac koji je i naš Otac. Zato smo mi braća i sestre jer smo se i mi po krštenju rodili na novi život. Radosni događaj jest to rođenje. Ali i problematičan za nas.

Zaprjeke u životu po vjeri i na putu k vjeri

Božjim zahvatom u povijest čovječanstva nastala je jedna posve nova stvarnost u svijetu koju Objava naziva kraljevstvo Božje. Tko ulazi u tu novu stvarnost krštenjem i obraćenjem, taj nužno zauzima kritičke pozicije prema postojećoj kulturnoj i društvenoj stvarnosti. Isus je živi i autentični primjer takvog događanja. Postojeća kulturna i politička elita Isusova društva odmah je tako shvatila Isusovo djelovanje, naime kao naviještanje jedne nove stvarnosti koja se protivi postojećoj stvarnosti, koja ju osuđuje tražeći radikalni zaokret u svim načelnim pitanjima života.

Mlada Crkva prvih stoljeća doživljavala je posve isto što je doživljavao Isus za vrijeme svog javnog djelovanja: Isus je bio znak, kome se ljudi Židovi protive. Crkva je bila stvarnost kojoj se protive javni nositelji kulturnog i političkog života Rimskog Carstva. Crkva je danas stvarnost kojoj se protive „elite“ totalitarnih i demokratskih država. Svi oni prepoznavaju Crkvu i kršćanstvo kao protivnika i čak kao neprijatelja njihova gledanja na svijet, njihova načina provođenja života. Zbog čega se to dogodilo Isusu? Zbog čega to isto doživljavaju Crkva i kršćani kroz povijest i dan danas? Zbog toga što postoji, između „svijeta“ i Crkve, dijametralna oprječnost u razumijevanju religije i vjere, gledanja na svijet, razumijevanja čovjeka i smisla života. Društveno-politička pitanja nisu najprije imala gotovo nikakvu važnost ni za Isusa ni za mladu Crkvu sve tamo do dolaska Konstantinova doba. Prvi su se kršćani, sa svojim novim gledanjem na svijet i čovjeka, osjećali u rimskom svijetu kao tuđinci i prognanici, što su i stvarno postali. Postali su tuđinci i progonjeni zbog toga što su obraćenjem postali „novi ljudi“, „drukčiji ljudi“ jer su u vjeri očekivali skori dolazak Gospodinov i time ostvarenje Božjeg kraljevstva. Odatle je dosljedno da kršćani na neki način automatski stvaraju novi odnos prema svijetu u kojem su živjeli i u kojem žive sve do svog obraćenja. Taj odnos opisuju prvo-kršćanski dokumenti po uzoru semantičke opozicije: staro - novo; zemlja - nebo; tama - svjetlo; Bog - svijet; istina - laž. To je na poseban način izraženo u teologiji Pavla apostola i Ivana evanđelista. Ta dualistička koncepcija odnosa kršćana i svijeta je karakteristična za mladu Crkvu. Pavao čak govori o antibogu (2 Kor 4,4) kao o bogu ovoga svijeta. Evanđelist Luka govori o bogu Mamonu kao o protubogu (Lk 16,13).

Postoje dva „svijeta“ i dva životna puta

Time su pozicije između kršćana i „svijeta“ određene za sva vremena: postoje dva svijeta; svatko je pozvan da se odluči za ovu ili onu stranu, što će reći za svjetlo ili tamu, za život ili za smrt po grijehu, za istinu ili laž. Odluka je pala krštenjem i obraćenjem. Povratka u staru stvarnost više nema, osim vlastitom odlukom povratka u stari svijet izdajom po grijehu: apostazijom. Time je određena narav odnosa između Crkve i svijeta, između vjernika i društva, između vjere i kulture za sva vremena. Taj dualistički stav vjernika prema svijetu postat će bespredmetan onda kada se „svijet“ obrati u smislu Evanđelja, konkretno kada nastane svuda po svijetu kršćansko društvo. Dok se to nije dogodilo - danas sigurno to nije slučaj - mi kršćani ne možemo životom vjerovati u Isusa Krista, a da time ne upadnemo u opoziciju prema sekulariziranom društvu, u kojem moramo živjeti. Ovdje, na toj točki, postavlja se pitanje svakom vjerniku, na kojoj strani društvene stvarnosti on kao građanin stoji? Kao vjernik nema drugog izbora nego biti na strani opozicije prema „svijetu“. Neodlučnost, indiferentnost i nezainteresiranost vjernika u ovoj situaciji ne može se drukčije ocijeniti nego kao izdaja samog sebe, kao nijekanje svoje kršćanske osobnosti i svog kršćanskog identiteta. Ovu tešku tvrdnju izgovaram u svjetlu Papine izreke: današnja civilizacija je „civilizacija smrti“ (Ivan Pavao II, Benedikt XVI.). Ni čovjek naravnog poštenja ne će zauzeti u ovoj situaciji drugi stav prema društvu nego stav opozicije. Biti neutralan znači biti sukrivac za tamu i za kretanje ove civilizacije putem smrti. Vjera, naime, čini ono bitno u životu čovjeka, za što se čovjek mora odlučiti iz unutarnje slobode i uvjerenja.

Čovjek, zagonetka sebi i pitanje o sebi

Ako razmišljamo o toj misli dosljedno i do kraja, onda moramo uvidjeti da je praksa, kako se postaje kršćanski vjernik i kako se postaje član Crkve, te mistične zajednice vjernika, teško razumljiva. Postavimo si samo pitanje, kada se dogodilo stvarno obraćenje u našem životu? Samim krštenjem to se sigurno nije dogodilo, iako vjerujemo da je iz tog malog djeteta, teološki govoreći, postao novi čovjek. Za potpuno obraćenje traži se slobodna odluka koju može donijeti samo punoljetni čovjek. Koliko se puta to događa u našim redovima? Nije li stvarnost da se sakramenti općenito, pa i sakrament krštenja, čine iz običaja, iz obzira? Nije li ovdje očit odgovor na pitanje, odakle to da tako veliki broj ljudi ne prihvaća Evanđelje, premda je ono Vesela vijest za svakog čovjeka i za svaku situaciju života? Za to ima mnogo razloga. O tome zapravo može govoriti svaki čovjek za sebe. Sigurno ne ćemo pogriješiti ako ustvrdimo da se hladnoća i indiferentnost prema vjeri rađaju iz ljudske egzistencije, koja je praćena više tamom nego svjetlom. Čovjek je sam sebi zagonetka i pitanje bez uvjerljivog odgovora. Moderni ateisti - Sartre, Russel, Camus, Freud... - pozivaju se baš na tu tamu kada je riječ o vjeri, o Bogu. Oni zbog toga niječu Boga, iako time padaju u još veću tamu. Oni, dakle, nisu indiferentni prema vjeri jer su se slobodno odlučili protiv Boga i za apsurdnost ljudske egzistencije, kako tvrde.

Neprestano stajati između vjere i nevjere

Radi što dubljeg razumijevanja vjere navedimo nekoliko misli o nevjeri. Što je nevjera? Kao kod vjere, tako pitamo i ovdje kako se dolazi do nevjere? Dobro je da najprije uvidimo mogućnost da ima ljudi koji ne mogu vjerovati, i da ima ljudi koji ne će vjerovati. Jedni i drugi imaju za to određene razloge. „Ja Vam zaviđam što možete vjerovati, ja ne mogu vjerovati jer su moji roditelji liberalci te se o vjeri nikada nije govorilo u našoj obitelji.“ To se često čuje. Radi li se kod tog čovjeka o nevjerniku? Klasična teologija poziva nas na oprez. Pogledajmo konkretnu situaciju: netko sluša naviještanje Božje riječi, primjerice u propovijedi. Može se dogoditi - i događa se - da on sluša riječi, ali ih ne čuje unutarnjim emocionalnim doživljavanjem. Kažemo: njega riječi ne diraju, ne pogađaju ni u smislu radosti ni u smislu žalosti. On je nazočan u crkvi, dakle ima dobru volju i vjerojatno se smatra vjernikom, pa ipak moramo reći da je odsutan od nadnaravne stvarnosti koju stvara Božja riječ za vrijeme propovijedi. Pod takvim uvjetom vjera se ne može dogoditi u čovjeku. Tu se radi o faktičnom ne vjerovati, tu se radi o nemoći vjerovati jer se sadržaj riječi ne razumije. Međutim, to nije isto s nevjerom. O nevjeri se radi onda kada netko svjesno odbija dati pristanak jednoj istini koja mu se dovoljno jasno pokazala pred njegovim očima kao prava Božja poruka. Odmah smo skloni reći da su ovakvi slučajevi rijetki, slično kao i kod smrtnog grijeha. I tako jest. U najvećem broju takozvanih nevjernika ne radi se o odlučnoj, svjesnoj nevjeri, nego o nehaju, neozbiljnosti i određenoj duhovnoj nezrelosti.

Do vjere se ne dolazi argumentima nego milošću

Sve to spada zapravo u red psihosocijalnog stanja čovjeka, koje je zaprjeka kako za iskrenu i živu vjeru, tako i za iskrenu svjesnu nevjeru. No to stanje ne pripada redu nevjere. Sjetimo se ovdje i teze da se vjerske istine ne mogu dokazati argumentima. Kad bi to bilo moguće, onda bi se kod mnogih de facto radilo o nevjeri jer ne prihvaćaju istinu dokazanu razumom. Riječima Tome Akvinskog: „Kada se nalaziš u diskusiji s čovjekom koji ne vjeruje, ne moraš misliti da možeš dokazati. Ti možeš braniti, to znači ti možeš možda dokazati da vjerovati nije apsurdno za čovjeka.“ (De rat. fid. 2). Taj stav ili tu poruku Tome trebamo primjenjivati, kada raspravljamo s takozvanim ateistima pa i onda kada „raspravljamo“ i s nama samima o pitanjima i problemima vjere. To trebamo činiti često: raspravljati s nama samima. Toma Akvinski poziva nas na obranu svoje vjere i pred nama samima. To trebamo činiti u svijesti da ne ćemo nikada izići kod toga kao pobjednici. Vjera se ne dobiva snagom razuma nego snagom milosti Božje. U posjedu milosti vjere možemo mirne duše braniti svoju vjeru jer ljubav podnosi i onu znamenitu izreku: Vjerujem pa makar mi se čini apsurdnim (Credo quia absurdum).

Vjeru u Krista ne ugrožava razum nego mržnja

Sjetimo se riječi: našu vjeru ne ugrožava čovjek „razuma“ nego čovjek mržnje. Čovjek razuma, naime, još uvijek participira na Logosu: na Božanskom razumu u čovjeku i u Svemiru. I kad-tad će mu svjetlo razuma reći: dobro je da povjeruješ. Kod čovjeka mržnje posve je drukčije: on, naime, participira na tami sotone, tog oca laži i mrzitelja života otpočetka. Sotona ga ne će otpustiti iz svoga svijeta tame i mržnje. I još nešto važno: braneći vjeru, makar nam se čini da to činimo uz „žrtvu razuma“, budimo svjesni da ne branimo svoju stvar nego Božju stvar. Bog nas ne može varati. Je li njegova stvar istinita ili nije, to ne odlučuje ljudski ograničeni razum nego jedino Bog sam po svojoj objavljenoj riječi. Vjerovati Bogu za nas je jamstvo da živimo u istini. Iz istine se u nama rađa nada da će se sve dogoditi kako je Bog obećao i objavio. A obećao nam je samo dobro: spasenje. Stoga potvrđujemo u vjeri: U Tebe se uzdam, Gospodine, i neću se postidjeti nikada! (bl./sv. Alojzije Stepinac).

U ovom teškom stanju svakog čovjeka - vjernika i nevjernika - kada je riječ o vjeri i nevjeri dobro će nam pomoći u razmišljanju riječi W. Paulija, švicarsko-američkog građana, jednog od najvažnijih teorijskih fizičara 20. stoljeća: „Potpuno rastavljanje/odvajanje znanosti i vjere sigurno je samo nužna pomoć u nevolji koja vrijedi za vrlo ograničeno vrijeme. Na zapadnjačkom kulturnom krugu, primjerice, moglo bi se dogoditi u ne baš tako dalekoj budućnosti da kulturni razvoj dostigne jednu točku, na kojoj prispodobe i slike dosadašnjih religija više ne posjeduju uvjerljivu snagu ni za obični puk. Tada će, bojim se, i dosadašnja etika izgubiti u najkraćem vremenu svaku vrijednost. I onda će se događati stvari užasa koji si mi još sada ne možemo ni zamisliti.“ Prognoza je izrečena prije nekoliko desetljeća. Nažalost, ona je danas realnost: ubijanje djece, majki, staraca na tisuće i tisuće u Ukrajini, u Palestini i Izraelu. Zbog čega? Ubijanje 45 milijuna nerođene djece godišnje na svijetu. Zbog čega? - neka nam glasno odgovore žene feminističko-gender-pokreta. Poruku Božića „Mir ljudima dobre volje“ mnogi danas nisu čuli niti će ju slušati.

dr. Josip Sabol