Sinodalnost: proces stvaranja progresivne svijesti u Crkvi

Na početku ovog kritičkog razmišljanja o aktualnim događajima u Crkvi dobro je podsjetiti na određenu zakonomjernost u društveno-političkom životu. Određene riječi ili pojmovi imaju jaku moć utjecati na javnu svijest, na usmjerenje javnoga i privatnoga života. Potrebno je samo jedno: pronaći tu riječ ili taj pojam i pobrinuti se da postane sadržaj javne svijesti. To danas nije teško učiniti pored mnoštva sredstava komuniciranja s javnošću. Pojedinac ili jedna skupina ljudi relativno lako dolaze do pronalaska određenih ideja i riječi. Za katoličku populaciju diljem svijeta takav se slučaj dogodio ovih dana. Gotovo svi uobičajeni izvori vijesti stavljali su nam pred oči jednu za nas vjernike nepoznatu riječ: sinodalnost. Što je to, kakvo značenje ima za naš vjernički život, glasilo je naše pitanje? Naslućivali smo da je nešto vrlo važno kada smo doznali da je papa Franjo sazvao posebnu Sinodu koja će se baviti tim pitanjem: objasniti vjerničkom puku - „narodu Božjem - cjelokupni sadržaj pojma „sinodalnost“. I najvažnije: crkveni službenici će se pobrinuti da vrijeme razmišljanja bude što kraće da bi se po mogućnosti odmah počelo živjeti, misliti i osjećati u vjerničkom životu po tom novom „modelu“ života Crkve na dobro sviju ljudi u svijetu.

Koordinator sinodskog zasjedanja, luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich je otvarajući drugi modul Sinode podsjetio na želju pape Franje da Katolička Crkva nikoga ne smije isključivati. Poziv na „uključivost“ vrijedi za sve unatoč različitosti ili neslaganju. “Svi su pozvani biti dijelom Crkve”, rekao je kardinal Hollerich pred okupljenih više od 300 sudionika zasjedanja, naznačivši kako je Isus sa svojim Ocem proširio zajedništvo na sve ljude. “Jesmo li spremni učiniti isto? Jesmo li spremni to učiniti i sa skupinama koje bi nas mogle iritirati, jer nam se čini da njihov način življenja ugrožava naš identitet?”, upitao je Hollerich. “Ako postupamo poput Isusa, posvjedočit ćemo Božju ljubav prema svijetu. Ako to ne činimo, izgledat ćemo kao identitetska udruga”, poručio je luksemburški kardinal. Drugi modul sinodske skupštine odvija se pod naslovom: “Zajednica koja zrači”, a bavi se između ostaloga pitanjima sakramentalne otvorenosti za osobe s drugačijim načinom života.

Crkva je „zajednica koja zrači“

Već ovdje naslućujemo smjer i prvotni sadržaj koji je u „sinodalnosti“. Crkva je zajednica koja je upravljena prema „van“, prema ljudima koji su drukčiji, koji nose drugi identitet, nego je onaj nas katolika. Mi se ne smijemo zbog toga bojati oblikovati određeni način suživota sa svakim, sa svima. To je sadržaj katoličkog života: to nam poručuje riječ sinodalnost. Na pitanje kako živiš, reći ću „sinodalno“ umjesto da reknem „katolički“. Od sada, dakle, nova je svijest kod nas katolika: živimo u sinodalnosti. To je stalni proces i trajno stanje naše Katoličke Crkve za buduća vremena. To je percepcija pape Franje i njegovih najbližih suradnika i istomišljenika. Hoće li se ona ostvariti, vidjet ćemo. Protivljenja ima s mnogo strana.

Sinodalnost: proces stvaranja progresivne svijesti u Crkvi

Nova sinodalnost široko je definirana kao "proces". Kada ga je Međunarodna teološka komisija pokušala definirati, koristila je pojmove koji ukazuju upravo na proces: "životni stil", "način života i rada", "procesi i strukture", "događaji". Teolozi čine isto: "hodanje zajedno", "sastanak kao skupština", "međusobno slušanje", "dijalog", "razlučivanje", "izgradnja konsenzusa", "donošenje odluka". Sinodalnosti kao procesu također je dodijeljen zadatak razjašnjavanja samog koncepta sinodalnosti. Sinodalnost bi, dakle, bila proces koji u Crkvi stvara progresivnu svijest o tome što je sinodalnost. S filozofskog stajališta, trebalo bi reći da je to povijesno-dijalektički proces, tipično marksistički: sinodalnost se ne shvaća kao nešto što ima povijest, već kao nešto što se stvara u povijesti. Dakle: stvara se povijest sinodalnosti, ali ne kao nepokretna povijesna stvarnost sinodalnosti, zapisana u knjigama ili čak dogmama, nego kao povijest koja će nam reći što je sinodalnost (Hegel, Marx šalju pozdrav). Na nama je da čekamo dolazak događaja koji će nam „kao znakovi vremena“ pokazati o čemu se radi. Ostaje nam nada u vjeri da nam Duh Sveti daruje istinito tumačenje tih dijalektički nastalih znakova vremena. To će biti jedino nama na spasenje.

Međutim, tko će nas voditi i usmjeravati u vremenu tog čekanja na znakove? Sama „sinodalnost“ ne pruža nm nikakva sredstva za život u iščekivanju konačnog oslobođenja drugim dolaskom Krista Gospodina. Može li o tome nešto poručiti „Sinoda o sinodalnosti“? Ako ne može - barem za sada tako izgleda da ne može i da joj to nije zadaća - onda se moramo ozbiljno bojati te nepoznanice imenom „sinodalnost“.

Ta nova sinodalnost zapravo zrači jedan određeni subverzivni karakter za naš vjernički život, za naše vječno spasenje. Vjerovati u nju znači slabiti izvore žive vode iz izvora Božje objave u usmenoj i pismenoj tradiciji katoličke vjere. Vjerovati u nju i njoj služiti znači vjerovati u budućnost bez ikakvog jamstva. Marksizam sa svojim ateizmom i materijalizmom i njegovim beščasnim padom u zaborav povijesti trebao bi današnjim neomarksističkim osloboditeljima čovjeka današnjeg vremena biti poruka da se bore na krivoj strani povijesti. To bi trebali shvatiti i stvaratelji tzv. „teologije oslobođenja“ među teolozima Katoličke Crkve u Latinskoj Americi koji sigurno simpatiziraju i pomažu ostvarivanje „procesa sinodalnosti“.

Pogledajmo kako izgleda već postojeća praksa u ime sinodalnosti. Da je nova sinodalnost praksa, vidljivo je i iz dva druga razmatranja. Prvi se odnosi na bliski odnos između metode i sadržaja u sinodalnom procesu. Odlučeno je da se prihvati da ne postoji još ni konceptualna ni doktrinarna jasnoća o tome što je sinodalnost i kamo bi trebala voditi. Kaže se: sastati se, razgovarati jedni s drugima, odlučiti zajedno, već je sinodalnost u akciji. Rekli bismo: da se takva što provodi u djelo, već je ta metoda konstitutivna sinodalnost. Drugim riječima: sadržaj je imanentan u metodi. To također objašnjava zašto ne mogu postojati granice sudjelovanja u sinodalnom procesu: svatko mora biti u stanju sudjelovati, čak i ateisti ili Kristovi neprijatelji. Čin sudjelovanja već nosi svoje materijalno značenje. Sinodalnost više ne će polaziti od biskupa ili drugih kategorija unutar Crkve, koje će s vremena na vrijeme uspostavljati crkveni autoritet, već od onih koji sudjeluju, što se već radi prema sinodalnoj metodi. Odatle je već sada određeno: Nova sinodalnost više ne će dolaziti ni od kršćana, a kamoli od katolika.

Katolički vjernik, pitanje istine i sinodalnost

Prihvaća se teza da svaki individuum ima svoju „istinu“, stoga istine u jednini kao jedino istinite više nema. Vrijedi li takvo stajalište i za Katoličku Crkvu: za vjernike pod procesom „sinodalnosti“? Demokracija daje svakoj istini pravo na opstanak pod jednim uvjetom: da se postojeći zakoni poštuju. Od građana se traži tolerantnost kao najveća krepost demokracije. Time je stvorena dogma postmodernog vremena, koju mora prihvatiti pedagogija, teologija, politika i sve međunarodne institucije, prije svega religijske zajednice i Crkve. Svuda, gdje se odlučuje o smjeru i načinu života i o tome što je moralno dobro, mora vladati spremnost na dijalog i odricanje svakog isticanja istinitosti vlastitog stajališta. evangelizacija i misioniranje je time stavljeno pod pritisak zabrane, iako ne direktno juridičke zabrane. Od sudionika na dijalogu traži se otvorenost za prihvaćanje istine drugih. To konkretno znači da se traži skrivanje ili metodičko negiranje vlastite istine, vlastite vjere, vlastitog identiteta. Ili pak je to „bit sinodalnosti“? Naravno, najlakše je to prihvatljivo onome koji je prihvatio dogmu postmoderne da svaka istina nastaje u određenom povijesnom času i da ima valjanost samo pod istim uvjetima pod kojima je nastala. Budući da se isti uvjeti povijesno gledajući ne ponavljaju, ovim konceptom je donesena presuda za svaku povijesnu istinu: ona je bila istina za ono vrijeme, ali ona nije istina za nas i za naše vrijeme. Lako je uvidjeti konkretne posljedice za dijalog između religija, ali isto tako za dijalog između teoretsko-političkih pitanja. Propagatori ovog koncepta međusobnih odnosa očekuju da će se na taj način osiguravati mir među ljudima i nacijama, i prije svega mir među religijama, koje se smatraju najopasnijim žarištima društvenih i međunarodnih sukoba. Sačuvati mir u svijetu je najvažnija stvar današnje civilizacije. Tko se može ili smije protiviti tom konceptu?

Što nam je činiti?

Dijalog nije više sredstvo stvaranja mira niti pravde jer se dijalog zloupotrebljava za postizavanje vlastitih interesa, a ne za iskreno i pošteno traženje istine u obliku pravde, slobode i mira. Dijalog koji nije vođen vjerom u Istinu i voljom za spoznati Istinu, unosi u društvo nesigurnost i mnoštvo prilika za najrazličitije konflikte. Današnja civilizacija oprostila se od intelektualno-duhovnog naprezanja na putu prema otkrivanju potpune Istine o čovjeku i svijetu. Zbog toga neminovno provocira opasnosti sukoba interesa svake vrste, u prvom redu interesa profita i ostvarivanja materijalističkog stila života. Dijalog nas ne će osloboditi od naših sukoba. To je pridržano Istini, koja navješćuje: „Istina će vas osloboditi“. I to samo jedina Istina, objavljena u umiranju na križu Bogočovjeka i u uskrsnuću Umrlog na križu. „Ovaj je zaista Sin Božji. Vjera u Njega je jedino spasenje.“

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.