„Tvoji grijesi su ti oprošteni“ (Mk 2,1-12)

Danas se jedva javno govori o grijehu, tek simbolički u smislu: tu si pogriješio, to je bio tvoj grijeh. Još manje čujemo priznanje: ja sam grješnik. Upravo taj pojam „grješnik“ jedna je od najvažnijih riječi u Evanđelju i u kršćanskoj katoličkoj vjeri. Bez tog pojma ne možemo kršćansku vjeru potpuno ni pravilno razumjeti. Sjetimo se samo teološke činjenice: povijest ovog našeg svijeta započela je grijehom. Prvi ljudi – Adam i Eva - svojim su činom neposlušnosti i nepoštivanja Božje zapovijedi stavili u pokret ono što nazivamo „povijest“. Od toga časa nastaju događanja najrazličitije naravi: ugodna i radosna događanja, ali i strašna i mučna događanja. I druga činjenica: prvi ljudi su svojim prijestupom Božje zapovijedi učinili grješnikom svakog čovjeka koji rođenjem dolazi na svijet. Teološka definicija čovjeka prema tome glasi: čovjek je grješnik. I baš to shvaćanje čovjeka nije današnjem čovjeku prisutno u njegovoj svijesti, prije svega u kolektivnoj svijesti.

Razne znanosti, doduše, govore o zlu u svijetu, o zlu u čovjeku, bore se protiv zla svaka na svoj način. No gotovo nitko ne ponavlja onu znamenitu izreku filozofa Kanta: „Mi smo svi bez iznimke grješnici; nema ni jednog među nama koji bi bio pravedan.“ Logično je odatle i to da gotovo nitko ne traži službeno i politički-državno da treba načiniti pravu revoluciju srca, misli, uvjerenja, sustava vrjednota. Kant je to tražio. Kršćanstvo to traži navješćujući neumorno da se čovjek mora nanovo roditi u Duhu Božjem po krštenju da bi postao novo stvorenje, to će reći da čovjek bude oslobođen od istočnog grijeha. Očito je da se radi o semantičkom pitanju: govori se o zlu, ali ne o moralnom zlu u smislu grijeha. Tu je razlog da sekularizirano društvo prakticira druge putove i druga sredstva u suzbijanju zla u svijetu i čovjeku nego to čini kršćanstvo.

Kako to čini kršćanstvo? Onako kako je činio Isus. Čitamo kod Marka (2,1-12). Tema je da je s Isusom došla na svijet nova stvarnost za koju se upotrebljava izraz Božje kraljevstvo. Značajka te nove stvarnosti jest da postoji mogućnost da bolesnici zadobiju ponovno zdravlje. Isus je u Kafarnaumu. Uzetog mu donose pred njega s velikom poteškoćom jer je velika gužva oko Isusa. Mnogi hoće isto: naime ozdraviti. Četvorica ljudi koji nose uzetog, snalaze se tako da otkrivaju krov kuće i tako spuštaju uzetog pred Isusa. Nije li ovo pokazatelj da se za darove, za novu stvarnost Božjeg kraljevstva treba boriti; da se ne dobiva badava? Isus pohvali njihovu vjeru – ne njihovu snalažljivost i upornost nego njihovu vjeru. I sada dolazi iznenađujuće: „Tvoji grijesi su ti oprošteni. Jer si imao vjeru, dobio si oproštenje grijeha." Ali bolesnik nije tražio oproštenje grijeha nego ozdravljenje? To isto su očekivali gledatelji, i bili su sigurno razočarani zajedno s bolesnikom. Oni nisu mogli naslutiti da je Isus ovakvim postupkom njima i svima nama otkrio jednu temeljnu istinu, a ta istina glasi: vjera je ona snaga koja čini čovjeka duševno zdravim, koja oslobađa čovjeka od grijeha, jer je grijeh pravi uzrok duševno-tjelesne bolesti i loših društvenih odnosa. Stoga je oslobođenje od grijeha pretpostavka za tjelesno ozdravljenje, za društvo poštivanja, pravednosti, velikodušnosti, dobrote. Vjera je, dakle, pretpostavka da čovjek ima svijest da je grješnik, i vjera je pretpostavka da čovjek traži od Boga oproštenje grijeha, i oproštenje grijeha je pretpostavka da čovjek postane ne samo duševno nego i tjelesno zdrav i time građaninom općega dobra.

Isus to potvrđuje tako da odmah ozdravlja uzetoga: „Kažem ti, ustani i hodi.“ Kao da kaže: evo, nakon što si po vjeri oslobođen od grijeha – tog uzroka svakog zla, duševnog i tjelesnog- sada možeš i hodati, sada si ponovno zdrav. Ovdje vidimo rješenje našeg pitanja zašto se danas ne govori o grijehu. Jer ljudi nemaju više vjere. Zašto su ljudi bolesni na najrazličitiji način? Jer se ne mogu osloboditi od moći grijeha, tog uzroka duševnih i tjelesnih bolesti. Zašto se ne mogu osloboditi od grijeha? Jer nemaju vjere i time nemaju volje moliti Boga za oproštenje. Nemaju ni znanja kome se trebaju obratiti. Obraćaju se po pravilu i mentalitetu današnjeg vremena: liječniku, znanosti, tehnokraciji. To nije krivo, ali to nije dovoljno za potpuno ozdravljenje. Čak i medicina spoznaje i priznaje da je kod svake pojedine bolesti čovjek onaj koji je bolestan, a ne samo neki organ ili neka funkcionalna smetnja njegova organizma.

Ovo priznanje medicine možemo vrjednovati kao početak vraćanja k onoj cjelokupnoj istini o čovjeku koju nam je objavio Isus Krist, i koju naviješta kršćanstvo: priznanje da je sekulariziranje društva pomoću dekristijanizacije velika egzistencijalna zabluda i nanošenje štete zdravom razvoju ljudi i društva. Ima boraca protiv kršćanskog katoličkog shvaćanja života koji su nakon ohlađenja revolucionarnog ognja javno priznali da ne bi htjeli živjeti u društvu bez kršćanskog duha protiv kojega su se kao revolucionari borili. Ne samo zbog doslovnog izvršavanja izreke „revolucija ždere svoju djecu“, nego primarno zato što smo zaboravili da smo Božja stvorenja i kao takvi vezani na ispunjavanje njegovih zapovijedi kao izvora života u miru i pravednost.

„Grijeh“ je grčka riječ (hamartia) koja doslovce znači: promašiti cilj. Bog je dao čovjeku određenje, cilj. Da bi čovjek mogao taj cilj ostvariti, postavio je Bog jasne znakove na putovanju do cilja, koje čovjek mora poštivati. To su Deset zapovijedi Božjih i druge upute, savjeti, zabrane koje svakom čovjeku zabranjuju ići vlastitim putem i vlastitim pravilima putovanja do cilja. Stoga „grijeh“ znači biblijski: promašiti cilj zbog toga što ne držimo zapovijedi na „cestama“ prema cilju. Čovjek grešnik nema više usmjerenja prema Bogu i bližnjemu nego se vrti oko samog sebe tražeći zadovoljenje svojih potreba, pa bilo to i na štetu drugih. Moralna ili religiozna krivnja čovjeka, stoga, nije ukorijenjena u njegovim naravnim težnjama, u njegovim naravnim sposobnostima i sklonostima. One su u sebi dobre. Krivnja čovjeka pred Bogom ovisi o tome u koje svrhe čovjek rabi svoje naravne i duhovne sposobnosti, i s kojim ciljem.

Koji je to cilj čovjeka stvorenog na sliku Božju? Taj cilj jest: postati čovjek kojega krase sva svojstva sadržana u riječi „ljubav“: ljubav Boga i ljubav bližnjega. Živjeti tu ljubav je nemoguće čovjeku bez svjesnosti blizine Božje u sebi i u svijetu. Stoga je temeljna spoznaja kršćanske vjere da je svjesna i trajna volja čovjeka živjeti u neovisnosti – autonomiji od Boga i njegovih zapovijedi - najdublji i najotrovniji korijen grijeha čovjeka pred Bogom. Taj čovjek sebe slavi kao Boga. Gdje je Bog izguran iz središta njegova bića i života, tu nema mjesta ni za čovjeka kao bližnjega. Ostvarivana autonomija čovjeka jest grijeh i izvor drugih grijeha. To je stanje pobune čovjeka kao stvorenja protiv Boga Stvoritelja (usp. Ps 2). Čovjek, određen i osposobljen od Boga da sudjeluje u stvaranju Božjeg kraljevstva na zemlji, čini se svojim grijehom rušiteljem Božjeg plana otkupljenja i izgradnje boljeg svijeta umišljajući si ludost da će on, čovjek, uspjeti izgraditi civilizaciju mira, pravde, slobode, zadovoljstva bez poštivanja Božjih zapovijedi, dakle bez prihvaćanja ljubavi Boga i ljubavi bližnjega. Povijest, osobito suvremena, pokazuje da k toj duševnoj i duhovnoj slabosti naginju na poseban način i osobito intenzivno takozvani (samozvani) moćnici ovoga svijeta. U novije doba moćnici svijeta – političari, revolucionari - počinili su i neprestano čine teški (smrtni) grijeh pred Bogom s razarajućim posljedicama za pojedine narode jer su zamijenili Božji plan otkupljenja i spasenja, objavljenog po Mojsiju, prorocima i definitivno po Isusu Kristu, s planom utemeljenim na njihovim ideologijama kao što su primjerice rasizam, nacizam, fašizam, komunizam. Svjedoci smo i žrtve toga grijeha moćnika i danas. Tu je pravi i stvarni uzrok „grijeha struktura“ s posljedicama materijalnog i duhovnog osiromašenja čitavih slojeva društva. Tu je pravi uzrok ekološke krize i sveopće krize razvoja današnje civilizacije. Sve su to sjene života zbog „grijeha“ današnjeg čovjeka pred Bogom. Tko je zapravo kriv za moralnu i političku krizu društva?

Načelni odgovor u duhu sv. Augustina glasi da je za krizu društva i sekularne države kriv svaki onaj koji ne živi po Božjim zapovijedima i to bez razlike je li formalni član Crkve ili nije. Tome je tako jer svaki počinjeni grijeh nosi u sebi društveni karakter. Nitko ne griješi sam za sebe jer njegov grijeh - kako god učinjen u tajnosti i privatnosti - nužno ima negativnih posljedica za njegovu okolinu i za čitavo društvo. U tom smislu govorimo o „strukturama grijeha“ unutar društva, ali i još konkretnije o „grijehu struktura“. Državne i društvene strukture mogu biti u sebi grješne jer su oblikovane i nošene ljudima koji žive u grijehu, to će reći koji žive protiv Božjih zapovijedi i u svjesnom bezboštvu. Kao historijsku istinu možemo s Augustinom ponoviti tvrdnju: sretan narod koji rađa svetce; nesretan narod koji rađa bezbožnike. Plod Duha Božjeg je „ljubav, radost, mir, širokogrudnost, prijaznost, dobrota, vjernost, nježnost, samosvladavanje“ (Gal 5,22sl). Sretan narod kojim vladaju ljudi Božjeg Duha!

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.