Masmedijska Huda jama
Upravlja li njima „ludost Zloga", ili tek osvetništvo jugomanskoga „doglavnika" zemaljskoga, teško je to reći, ali nadaje nam se spoznaja kako je nevidljiva crna ruka, istovjetni zloduh antikroatizma i prijezira demo-kršćanske Europae, pomogla ispisati god. 1902. nacifašističku prijetnju o „istrazi", istrjebljenju Hrvata, četolizni pamflet „Naši talibani" P.Matvejevića u „Jutarnjemu listu" 2001. i Đilasov partijaški poziv na borbenu mržnju prema slobodarskim Hrvatima i svim drugim protivnicima (staljinskoga) jugokomunizma, „Plemenitu mržnju", u „Borbi" 1942, poziv završen bleiburškim democidnim pirom. Isti se taj program anticivilizacijske „mržnje bez milosti" prema Duhu Istine i slobodi hrvatske nam domovine upleo u goebbelspsovačko pero M. Jergovića, toga, trenutačno glavnoga, masmedijskoga fašizatora Hrvata i Hrvatske, koji mene krvnički kasapi i acovasiljevski mi (po ugledu na „agenturnoga" đogo-šešeljevskoga pen-patrona Peđu iz mostarske hudbe) neko, možete si zamisliti, „protubošnjaštvo", jadnik taj iz razvikanoga naciferskoga kružoka Bjelicâ (koji sustvoriše preduvjete za velikosrpsku okupaciju i Bosne i Hercegovine), kao svoje kukavičje jaje podmeće.; i sve to opet s vježbališta ove škvadre u „Jutarnjemu listu", u svom „fascio" pamfletu „Nacisti su nevini, samo je Matvejević kriv".
Tko je i što je ovaj prodražinovski pamfletist u pogledu na Sarajevo i Bosnu (oko kojih sveudilj nešto svojim novinarenjem zabada na način da masnu pripomoć i priznanja iz karadžićarskih krugova prima!), dostatno govori njegovo rasističko blaćenje jednoga hrvatskoga i b-h državljanina muslimanske vjere kao „ideološko-nacionalnoga frankenštajna", „nacića", „muslića", njegovo šovinističko unakazivanje Muslimana kao „koljača" koji su se, „uparađeni od mevluda do mevluda" svojim „konama hvalili kako su u Jasenovcu koljucnuli kakvog Vlaha ili Ćifutina" („Brigadir Bakšiš paša Frankopan, u naci žurnalu Igora Zidića", J.list, 25.IX.2009.) U predkaradžićevskomu su Sarajevu svi dobri Bošnjani međusobno dobro znali, i to poštovali, tko su graditelji a tko smraditelji Grada. Da je u ono doba među graditeljima M.Jergović bio, ne bi nikada ovako po ljudstvu KOSovski smradio i Čovjeka i istinu verbalno ubijao, ne bi se o njega kvačila lažna slava kao koautora pjesmice s njegove sarajevske„naci-žurke": „Naciferi crveni, vojska srpska smo prava,/ Množimo se, širimo poput žutih mrava./ Smrt vašizmu, sloboda narodu!/ I mene će moji brati naciferom zvati./ Slava onoga koji je, kako objelodanjeno bi, pokušao prodati vlastite usluge i Mati Bobanu.
Klevetniku i kurir-dojavniku P.Matvejeviću, proslavljenom među „crvenim brigadama" po verbalnom atentatu na istinu i na moj život, odgovorio sam javno na njegova smrtotvorna podmetanja i pokušaje sijanja mržnje i razdora među ljudima i narodima. I jer još nisu bili uspjeli, modernizirani petokračanovci, ugurati Hrvatsku u masmedijsku Hudu jamu, uspio sam svoje slovo istine, sažeto u jednu „Rečenicu suprotiva vukom", objaviti barem u glasniku demokratske Hrvatske „Fokusu", 7. ožujka 2003., na str.10., pod naslovom „Matvejević denuncijant je li":
„Udbonosne jesu neistine i tajnoslužbaška podmetanja sve ono što je tijekom proteklih deset sudbinskih godina, s mojim imenom u svezi, ovoga puta u razgovoru s jednim od srpskih pisaca Ćosića (Borom), preko radija „Slobodna Europa", internacionalistički publicist i notorni yugopropagandist Predrag Matvejević dojavio, a dvotjednik Zarez 'liberalnoga ustaše' Borisa Marune (kako se prigodno iskazivaše politička uzdanica prvoga hrvatskoga Predsjednika), objavio (Predrag Matvejević i Bora Ćosić: „Šverceri kritičke misli", Zarez br. 94-95); ali od svih tih znanih i neznanih, civilizirana osvrta nedostojnih, potvora i denuncijacija P. Matvejevića, koji je i u 'prvoj' šuvarovsko-račanovskoj Hrvatskoj, po riječima književnika i akademika Pavla Pavličića u zagrebačkom tjedniku Fokus od 18. kolovoza 2000., na str. 18., 'denuncirao svoje kolege sa stranica odioznog Oka', među najgnusnijima jest zarez-otina da sam ja, Mile Pešorda, svoga sarajevskoga književnog kolegu Abdulaha Sidrana nekada davno navodno 'posrbicom' nazivao, jer nikada nigdje pjesnika Abdulaha Sidrana 'posrbicom' nazvao nisam, unatoč našim prije ratne srpske agresije suprotstavljenim stajalištima i glede neomladobosanaca i glede njihovoga 'modernoga' vožda koji sada čuči u Haagu; moguće je, međutim, da se čuveni 'tovariš' P.Matvejević, iz njemu znanih razloga, sam posrbicom prepoznao kako bi se mogao staviti, naime 'za Jugoslaviju uvijek spreman', na čelo obnovljene s/udbaške političke hajke, inače osmišljene i protiv mene poimence pokrenute prije tridesetak godina u krugu ideoloških i državotvornih drugar(ic)a nekadašnje 'madone ekspresnoga vlaka Zagreb-Beograd', iz postkarađorđevskoga totalitarizma općepoznatoga otužnoga prokazivača („književne gljive koja je nikla poslije jedne političke kiše", kako je u svom eseju „Hrvatstvo po Krleži" Vitomir Lukić. On je zajedno sa mnom jedan od sedmorice hrvatskih književnika potpisnika „Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971.", lucidno i usputno portretirao „policajca duha" P.Matvejevića), da se ne kaže mrzitelja i grada Sarajeva i bosanskohercegovačkih Muslimana na putu nacionalnoga samoosvješćivanja i općenito Hrvata u borbi za nacionalni opstanak i slobodu, i dobro znanoga miljenika i pokrovitelja nekih spisateljskih starina i 'momaka iz Karadžićeve čete' u Sarajevu (od kojih je najmanje jedan ispjevao „odu" tom predvodniku etničkoga čišćenja Bosne i Hercegovine), temeljem čega je, izgleda, P.Matvejević pridobio simpatije penovskoga podpornoga beogradskoga druga i jednoga od 'memorandumaša' Predraga Palavestre, s čijim sam velikosrpskim tezama, sučelice i Dobrici Ćosiću i svima onima koji na raznim stranama zazivahu vožda Miloševića, polemizirao u svibnju 1988., na međunarodnom susretu pisaca na Bledu (u času dok član SANU P.Palavestra stajaše na čelu srpske filijale PEN-a), a na stanoviti način tu sam polemiku započeo već u Sarajevu na velikome studentskom zboru na Filozofskom fakultetu, u svibnju 1969., nakon čega (kada se, na nečiji mig, priguše ili pogase svjetla) u vukovskim čoporima, pamfletima i granatama i naručenim verbalnim političkim atentatima à la matvejević, srpičekićastim budacima, literartističkim klikama i omertskim 'klikovima', poglavito s/udbaški razrađenim glasinama i yumreženim klevetama, na ime,čast, dostojanstvo i ugled (na život sam) jednoga mirotvornoga Europljanina i hrvatskoga književnika nasrću ovdašnji inter-nacionalistički bojovnici tzv. 'petokračanskih brigada' iz s/udboidnih loža i novoguslarskih 'budžaka' (globusarski samouvjereni u to da je ne samo njihov štićenik i rušitelj i Bosne i Hercegovine Radovan Karadžić zauvijek uništio bosnosrebreni duh i deeuropeizirao moj odabrani Grad) a za što sve treba, zbog počinjenih kažnjivih djela klevete i uvrjede (i politkomesarskoga huškanja na moju diskreditaciju i likvidaciju,kao „talibana", sikće verbalni atentator), sukladno zakonu i europskim pravilima, primjereno P.Matvejevićevu zlodjelu mržnje i ugrožavanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, sankcioniran biti, na neovisnome sudu europske Hrvatske, ovaj umirovljeni profesor i neumorni komunjarski 'denuncijant' P.Matvejević, državnomesićevskim odličjem osokoljeni klevetnik, onaj koga danas samilostno zovu 'poskok-baka yugobarbarogenijskoga vlaka' glede tajnojavnih poskok-snova i poskok-paktova o restauriranju nekakve, bilokakve, barbarogenijske paradržave diljem vascijele lijepe naše (po bleiburgijaškim „jugoslavcima" opustošene) europske domovine, i u Sarajevu, znači, poslije junačkoga Vukovara najvećemu gradu žrtvi stoljetnoga 'velikosrpskoga' političkoga projekta i nedavno ponovljenoga, i u intelektualnim jugoovisničkim krugovima dobrano osmišljenoga, monstruoznoga sarajevskog atentata.
Na dan hrvatskoga M i s a l a (1483.), 22. veljače 2003."
S narodom, s plemenitim i oduhovljenim, svih triju vjera, prođoh u stoljeću dvadesetom kroz kilometrima dugi dvored totalitarističkih toljagaša, stavljenih u službu ubijanja Boga u čovjeku. S mučeničkim narodom doživjevši zoru slobode, živjeti mi je za njezin puni dan i bdjeti da nomenklaturski sijači mržnje i zaborava ne zabetoniraju čovjekov izvor života i unište svih naroda san o miru i blagostanju. Milost nade što me oblijeva nimalo me ne postiđuje, makar pred nama novi odredi toljagaša, zasada samo verbalno-julaških, pripravljeni stoje i neke nam sofisticirane Dakse, Srebrenice i Jazovke, i Barbarine rovove, kroje, zaprječujući Hrvatskoj slobodan i suveren ulazak u Europu, u svijet.
Mile Pešorda
Hrvatsko slovo
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
