Mile Pešorda o Šimićevim susretima
Hrvatska je domovina jedna, razdijeljena u više država, ali već tisuću ljeta jedinstvenim opstaje hrvatski kulturni prostor hrvatskoga jezika, hrvatske književnosti, sveukupne hrvatske povijesti i nacionalno-civilizacijske pripadnosti jednoj zajedničkoj duhovnoj matici i takvim će biti sve dok je slobodne i suverene i sretne Hrvatske, čvrsto oslonjene na slobodnu i demokratski uređenu Bosnu i Hercegovinu s trima konstitutivnima i jednakopravnim narodima. Hrvati su graditeljski narod knjištva, duboko antičko-judeokršćanskih korijena, vjeran drevnomu zavjetu i državničkom ugovoru s papom Agatonom oko g.679. da ne će voditi navalnih ratova . U tome svjetlu sagledan, ovaj je međudržavni susret hrvatske književnosti tako naravan i čudesan kao rađanje vjetra, a u naravi je stvari da smo mi hrvatski književnici glasnici i širitelji toga mira i te slobode, koji nam dohode iz pismoslavnoga Iskona što ga prepoznajemo u punini poruka hrvatskokraljevske Bašćanske ploče kao znamena koji bi trebao vidljivo krasiti svaku hrvatsku školu, državnu ustanovu i obiteljski dom.
Lijepo je i dostojno da naši međudržavni susreti i razgovori ugodni jesu; njima nadahnut i zaokupljen njihovim izvornim konceptom i dosadašnjom izvedbom, sročih ovaj hommage njihovu sutvorcu i dobrom duhu, pjesniku Ljubi Krmeku:
Hrvatskog knjižtva vitez Ljubo Krmek
Nad pjesnicima bdio je i snio.
Oko njega su plesale divojke.
Ljiljan mu i mač dao arhanđeo.
Stanovitu prethodnicu ovim susretima vidim u pjesničkom hodočašću u narod svoj, koje smo, u proljeće godine 1969., obavili nekolicina nas hrvatskih pjesnika (Nikola Martić, Anđelko Vuletić, Ivan Kordić, Mile Pešorda, Veselko Koroman, Stanislav Bašić). Prema mojemu dogovoru s Radničkim univerzitetom u Mostaru, krenuli smo iz Sarajeva i susreli se s ljubiteljima pjesničke riječi na tribinama priređenim u Mostaru, Širokome Brijegu (Lištici!), Posušju i u mojim rodnim Grudama, gdje je nekoliko pjesnika (Vuletić, Martić, Kordić) prenoćilo u kući mojih roditelja (Anđe i Vinka). Iz toga se hrvatskoproljećarskoga druženja rodila zamisao o oblikovanju jedne trajnije književne manifestacije u zapadnoj Hercegovini. Tako su ujesen iste godine, na moj osobni poticaj i prema pisanomu prijedlogu koji smo Nikola Martić i ja sastavili u legendarnome književničkom sarajevskom stanu, u ulici Đure Salaja 25, u Sarajevu održani sastanci inicijativnoga kruga, na kojima je postavljen idejni temelj godišnje, svibanjske, kulturno-književne manifestacije, koja je, načelno, imala biti posvećena velikomu pjesniku Antunu Branku Šimiću i prvi put se održati sljedeće godine, u njegovu rodnom kraju, uz 45. obljetnicu pjesnikove smrti, a temeljnom je zadaćom cijelomu projektu, u njegovoj biti, bilo otkrivanje i afirmiranje ne samo književnoga djela Antuna Branka Šimića, nego i svih vrijednosti, zavičajnih i nacionalnih, hrvatskoga književnoga jezika i kulture i kulturne baštine u njihovoj otvorenosti prema svijetu, znači, i prema federalnomu južnoslavenskomu višenacionalnom i višecivilizacijskom mozaiku.
Zadnji je sastanak, na kojemu smo odlučili da se manifestacija imenuje ŠIMIĆEVI SUSRETI, bio priređen u Mostaru, 13.veljače 1970., kojom smo prilikom, nekoliko ustrajnih nas, uspješno prevladali odpor ŠIMIĆEVIM SUSRETIMA nekojih »delegata« vlasti iz općine Grude. Zahvaljujući tomu, mogao je i profesor hrvatskoga jezika i književnosti Ferdo Boban, rođeni Gruđanin iz Bobanove Drage, tada savjetnik u ministarstvu prosvjete i kulture u Sarajevu, s ushitom pisati o održanim p r v i m ŠIMIĆEVIM SUSRETIMA u Grudama, u subota, 30. svibnja 1970. i Drinovcima, u nedjelju, 31.svibnja (u »Odjeku« i »Našemu svijetu«). I svi su mediji lijepo pisali o prvim »Šimićevim susretima« kao pravom čudu (kojemu se, dakle, nitko nije nadao) među inima i zagrebački »Vjesnik« u izvješćima dopisnika Ćamila Krehića te prvi broj drinovačkoga KRŠNOGA ZAVIČAJA, objavljena za Božić 1970. O p r v i m je »Šimićevim susretima« sveučilišni profesor iz Zagreba Ivo Frangeš, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije, rekao za »Vjesnik« da oni „dolaze s malim zakašnjenjem“, ali da je „važno samo ne ostati na početnom oduševljenju, nego ga iskoristiti kao poticaj za budućnost“. Mak Dizdar, veliki pjesnik i glavni urednik književnoga časopisa „Život“, istaknuo j pjesničku veličinu A. B. Šimića, naglasivši da je „bilo krajnje vrijeme da se njemu posveti neka pažnja u rodnom kraju“ i da bi „trebalo da Šimićevi susreti postanu lijepa tradicija.“ („Vjesnik“, 16.lipnja 1970.)
Sloboda
Kao njihov idejni (su)pokretač i sudionik prvih »Šimićevih susreta«, s ponosom i danas mogu svjedočiti o toj velikoj svečanosti duha i pjesme i hrvatskoga narodnoga veselja, o »književno-kulturnoj manifestaciji utemeljenoj 1970. u Grudama« (»Vjesnik«, Zagreb, 13.XI.1998.). na kojoj su gostovali pjesnici iz gotovo cijele Jugoslavije, a odlukom stručnoga žirija, u sastavu: prof. dr. Radovan Vučković, prof. dr. Ivo Frangeš i Vitomir Lukić, bile su nagrađene pjesme Nikole Martića, »Bogumilska bajka«, i moja »Tužbalica«.
Dogodila se tada sloboda, uzradovao i u Drinovcima okupio narod, mnoštvo od četiri do pet tisuća ljudi, a uznemirila se Centrala, uzbunivši udbopartijske aktiviste i njihove povjerenike, koji su proširili glasine i ispustili vjetrove o samoj manifestaciji i njezinim pokretačima kao opasnim »klerofašistima« (!!), »hrvatskim nacionalistima« (!!) i tomu slično, odlučivši ugasiti taj oganj duha dok se ne rasplamsa. Ujesen iste godine, na sjednici jedne republičke komisije za kulturu, kojoj je predsjedao »statist po nacionalnom ključu« Ivan Fogl, podnijeto je izvješće o svim književnim i kulturnim manifestacijama, održanim te godine u Bosni i Hercegovini, ali nije bilo ni spomena »Šimićevih susreta«. Sudjelovao sam u radu te sjednice i odmah se javno usprotivio pridavljivanju »Šimićevih susreta« i nastavku ugrožavanja i diskriminiranja hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini. Zamolio sam da predsjedavajući Fogl odgovori zašto su prešućeni i izbrisani »Šimićevi susreti«, ali tu odgovora nisam dobio.
Suočen s takvim nepodnošljivim statusom hrvatske kulture i naroda u Bosni i Hercegovini, nakon toga sam sastanka predložio hrvatskomu književniku i prijatelju Vitomiru Lukiću, koji je bio na sastanku i također sudjelovao u radu spomenute republičke komisije, da idemo u javnost s našom »deklaracijom o hrvatskome jeziku«, da se zauzmemo za naše nacionalne i građanske pravice, za hrvatski jezik, za »nacionalnu i kulturnu suverenost«, te da spasimo, na smrt osuđene, »Šimićeve susrete«.
Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku
Nakon Lukićeve bezrezervne suglasnosti i naših razgovora, stvoren je tekst naših »narodnih zahtijevanja«, rođena povijesna SARAJEVSKA DEKLARACIJA O HRVATSKOM JEZIKU, koja je objavljena u dnevnim novinama 28.siječnja 1971. (»Vjesnik«, »Politika« i »Borba«), dan kasnije i u sarajevskome »Oslobođenju«, ali pod drugim nazivima (jedan od kojih je: »Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu«), s istaknutim imenima sedmorice nas potpisnika. U točki sedmoj SARAJEVSKE DEKLARACIJE O HRVATSKOM JEZIKU izrijekom se spominju »Šimićevi susreti« i moje postavljeno pitanje glede političkoga brisanja abešimićevske kuturno-književne manifestacije »iz evidencije«. Tu stoji da ćemo, na političke napade i difamatorske prozivke s vrha, odgovoriti
• „Kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajedno s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?)“.
ŠIMIĆEVI SUSRETI bili su spašeni, hrvatski jezik i hrvatska književnost i kultura u Bosni i Hercegovini ne samo očuvani, nego se (u bosanskohercegovačkoj državnoj zajednici triju „nacionalnih i kulturnih suverenosti“) trajno ŠimićeviŠIMIĆEVI SUSRETI bili su spašeni, hrvatski jezik i hrvatska književnost i kultura u Bosni i Hercegovini ne samo očuvani, nego se (u bosanskohercegovačkoj državnoj zajednici triju „nacionalnih i kulturnih suverenosti“) trajno oživotvorio koncept hrvatske „nacionalne i kulturne suverenosti“, točno tako imenovan prije pedesetak ljeta u našoj SARAJEVSKOJ DEKLARACIJI O HRVATSKOM JEZIKU, 28. I. 1971.oživotvorio koncept hrvatske „nacionalne i kulturne suverenosti“, točno tako imenovan prije pedesetak ljeta u našoj SARAJEVSKOJ DEKLARACIJI O HRVATSKOM JEZIKU, 28. I. 1971.
Je li bilo sve ovo što se doista i zbilo, što je na ponos i diku istinoljubivu ljudstvu kulture i zaljubljene memorije, koje poštuje činjenice i neizbrisiva plodonosna dostignuća? Nije, barem sudeći po udbomafijaškom lažnom rodnom listu „Šimićevih susreta“, podmetnutom narodu i nametnutom svijetu s diktatorskim slomom nacionalno-preporodnoga demokratskoga gibanja, nazvanog „Hrvatsko proljeće“. Zašto se toga lažnoga rodnoga lista i „rođendana“ udbaški antidatirana u godinu 1964. i grubo lažirane povijesti ŠIMIĆEVIH SUSRETA „kao pijan plota“, i danas pridržavaju nadziratelji svega što mogu i zašto ti isti prakticiraju razrađenu omertu i nad povijesnom SARAJEVSKOM DEKLARACIJOM O HRVATSKOM JEZIKU, na to ćemo dobiti odgovor tek onda kada se na-rodi sloboda i obnovi plemeniti osjećaj držanstva, života u istini, prepoznavanja vrijednosti, solidarnost i prijateljstvo prema svemu stvorenju na planetu Zemlji.
Da bi se konačno zbacio teret jedne zlotvorne laži i prvorazredne goebelsijade, na prošlogodišnjem sam Drugom međudržavnom susretu hrvatske književnosti, u Širokome Brijegu, 19. travnja 2018., izustio svoj za-govor Istine, koja oslobađa čovjeka pojedinca i narod cijeli, svoju Riječ protiv organiziranoga zaborava. Zašto? Zato što govor činjenica i vjerodostojnih povijesnih izvora nije dopro do svijesti i savjesti progonitelja istine i brisača povijesnoga pamćenja, koji obmanjuju i zavaravaju narod i puk, i zavode neupućene i lakovjerne, ali ne imovinom koju su sami stekli, nego blagom prigrabljenim iz narodne torbe.
Sukladno davnoj povelji našega slavnoga Kulina bana, se pisah ja, Mile Pešorda, od rođenja Kristova dvije tisuće i devetnaest ljeta, mjeseca aprila i trinaesti dan, u Zagrebu.
Mile Pešorda
PRILOG - fotografija s povijesnih, prvih ŠIMIĆEVIH SUSRETA u svibnju 1970., nekim čudom sačuvana od uništenja, koja se ovdje, ekskluzivno, prvi put objavljuje.
P r v i »Šimićevi susreti«, Grude 30. V. 1970. – Drinovci 31.V.1970.: Mile Pešorda, poeta laureatus, okružen djevojkama – lijevo; akademik Slavko Mihalić i župnik fra Žarko Ilić te Dubravko Horvatić i Vlado Pandžić sa suprugom – desno (Fotografirao, izpred crkve u Drinovcima: odvjetnik dr. Jerko Šimić, brat dvojice hrvatskih književnika)