Privatni vrag

Poljski filozof Leszek Kolakowski u eseju ''Politika i vrag'' povijest sagledava kao borbu Boga i vraga na pozornici svijeta. Borba je moguća zato što je Bog čovjeku dao slobodnu volju pa on može odabrati i zlo, to jest nasjesti zavodljivim obećanjima Nečastivog. Kako je po srednjovjekovnoj teologiji đavao ''majmun Boga'', on ne umije stvarati, umije samo oponašati. Stoga se nakon rasapa srednjovjekovnog poretka utemeljenog na kršćanskoj slici svijeta, vrag ugnijezdio u osamostaljene oblasti ljudske djelatnosti: politiku, pravo, filozofiju, znanost, umjetnost itd. Totalitarizmi 20. stoljeća, drži Kolakowski, karikaturalne su imitacije teokracije, dakle vražje djelo. Vrag je u povijesti od početka, kao tumač historije briljirao u djelima Karla Marxa, a kao kreator društvenog poretka iskazao se tijekom 20. st. Logično je stoga zapitati se: što vrag radi u 21. stoljeću? Ako je prošlo stoljeće orgijao prostorom političkog i javnog, gdje se skrio nakon što su njegova djela, totalitarni poretci, propala, a liberalizam slavodobitno objavio 'kraj povijesti'?

Ako je suditi po crnoj kronici, zaposlen je. Samo se preorijentirao na sferu privatnosti, međuljudske odnose i u obiteljsko okruženje. Nedavno nas je šokirala vijest o samoubojstvu dviju varaždinskih maturantica, navodno pripadnica emo subkulture. Koji dan potom u Vinkovcima je ugledni građanin ubio suprugu, starijeg sina i sebe, a mlađeg sina ranio. Zatim su se na Sljemenu u automobilu bombom raznijeli supružnici. Dan-dva potom u Rovinju je otac zadavio devetogodišnjeg sina, onda je u Đurđevcu 47-godišnji posinak nasmrt pretukao 57-godišnjeg očuha, zatim je u Virovitici u vlastitoj kući izboden i zapaljen stariji bračni par ... Kolikogod ove vijesti, ovako poredane, ostavljale mučan dojam, ipak nije riječ ni o čemu novom. Ubojstva su svakodnevna pojava još od Kainova vremena. Ono što frustrira u ovim vijestima jest fascinacija medija ovakvim događajima i, susljedno, fascinacija čitatelja.

Ulrich Beck drži da je politika budućnosti subpolitika, koja će potisnuti tradicionalnu dihotomiju 'lijevo-desno'. Ta se politika, drži on, seli iz tradicionalnih okvira političke aktivnosti, stranaka i parlamenta, i artikulira se u heterogenim centrima kao što su građanske udruge, razne inicijative, alternativni pokreti i sl. Ona također otkriva i nove teme, postavlja nove prioritete, ukratko – premješta polje političkog s onoga što se tradicionalno smatralo javnim na privatnost, tj. područje identiteta, seksualnosti itd. A kud politika, tud i vrag! Danas se politička koplja lome oko seksualne orijentacije, prava na pobačaj, obiteljskog nasilja, seksualnog odgoja, dječjih prava, prava na eutanaziju, rodnih, spolnih i drugih identiteta. To je, uostalom, jedan od ključnih razloga zašto oni koji su staromodno zabrinuti za sudbinu nacije i države ne uspijevaju doprijeti do masovnih medija i, sukladno tome, ni do birača. Ironično je međutim u svemu tome da upravo ti ''staromodni'' dotiču prava pitanja, pitanja od vitalne važnosti za narod i državu. Njihov diskurs je možda anakron, ali pitanja koja potežu izravno su iz zajedničke nam budućnosti. A to su vječna pitanja koja se tiču skrbi o afektivnom temelju zajednice i dobrobiti njenih članova, što se ne može ostvarivati bez slobode i djelotvorne zaštite državnih interesa. No na društvenoj sceni pretežu neke sasvim druge teme. Apsolutizacija privatnosti, grčevita trka za izgradnjom identiteta koji će svima pokazati našu posebnost obrće se u svoju suprotnost, u Heideggerovo ''se'': ''Mi uživamo i zabavljamo se kao što se uživa; čitamo, gledamo i sudimo kao što se gleda i sudi; ali mi se i povlačimo iz velike gomile kao što se povlači; smatramo 'odvratnim' ono što se smatra odvratnim. To Se, koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka svakidašnjice.''Čovjek gomile u gomili traži odraz svog jedinstvenog lika, a tamo ga nema. I kolikogod se trudio rasprostrijeti svoju nutrinu pred gomilom, sa svojom nesrećom ostaje sam. Ili ne baš sam, s njim je i njegov vrag! A kad se oteo Bogu u ime neke imaginarne slobode o kojoj su mu trubili novovjeki navjestitelji, ni sanjao nije da će račun polagati vragu.

Grotiusovo načelo ''etsi Deus non daretur'' (kao da Boga nema) pomoglo je Europi nakon iscrpljujućih vjerskih ratova privremeno utemeljiti poredak na ''prirodnim zakonima'', makar je to utemeljenje bilo tek racionalizirana i redizajnirana kršćanska slika svijeta, no njime je u pokret stavljen i nezaustavljivi mehanizam posvemašnjeg relativizma. Tako da danas imamo to što imamo. Djeca se ubijaju jer je to cool, roditelji nasrću na djecu, djeca na roditelje, a ugledni pravnici u Radnoj skupini za izmjenu Kaznenog zakona razmišljaju o legalizaciji incesta. Doda li se toma da se sve to odvija u ozračju recesijskog beznađa i prijeteće globalne krize, nije čudo ljude sve više prožima tjeskobni osjećaj predstojeće katastrofe.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo