Hrvatsko kašnjenje

Kronično je kašnjenje možda i pogubnija hrvatska značajka od hrvatske šutnje, samo o njoj, zahvaljujući upravo toj šutnji, rijetko govorimo. Kasnimo od romantizma naovamo u akceptiranju i razvijanju književnih razdobalja, u nacionalnoj emancipaciji od maglovitih nadnacionalnih južnoslavenskih koncepata, konačno kasnimo i u državnom osamostaljenju. Zakasnismo ovih dana i u slanju odgovarajuće pjesme na Euroviziju. Premda natjecanje za pjesmu Eurovizije ne držim posebno bitnim ni za što, osim za eventualno praćenje pomodnih trendova, slučaj hrvatskoga ovogodišnjeg sudjelovanja na toj manifestaciji vrijedi popratiti jer je dobar primjer za hrvatsku boljeticu kašnjenja općenito, a dobru se primjeru u zube ne gleda.

Poslasmo u predvečerje svijeta kakvog poznajemo, poslasmo u osvit rata kojega svijet gotovo sladostrasno iščekuje zabludjelog dječaka s ukrasnim roščićima, bivšeg pjevača u dječjem crkvenom zboru a vjerojatno i ministranta, da nam osvjetla obraz na europskoj sceni slaveći prožvakanu priču o istospolnoj ljubavi. Štoviše, ako sam dobro razumio zbrkani tekst pjesme, o dupedrapajućoj drami u kojoj prevarena strana nevjernoj servira otrovnu tortu. Kao da ne znamo – a kako se ponašamo, možda uistinu i ne znamo! - da se stražnjicom obraz ne da osvjetlati niti se ljubav trovanjem slavi. No, ostavimo li moralnu paniku, i naprednjačke i konzervativne provenijencije, po strani, ostaje nepobitna činjenica da su organizatori biranja hrvatskog kandidata za pjesmu Eurovizije debelo promašili jer je njihov kandidat od početka na kladionicama bio uvjerljivo zadnji, a na samom je natjecanju ispao u prvom krugu.

Ukratko, kasno Marko na Euroviziju stiže! Najkasnije od trenutka kada je na Euroviziji pobijedila bradata Conchita, queer čeljad na toj manifestaciji nije nedobrodošla, štoviše postale je poželjna. Kada je prošle godine spolna iščašenost, začinjena koketiranjem s kvazisotonističkim kičem, trijumfirala, bio je to vrhunac jednoga trenda, više se u tom smjeru nije dalo bogzna što učiniti. I baš u tom trenutku nevješti ovdašnji imitatori šalju zlosretnog Bošnjaka s otrovnom tortom, roščićima, nebulozom o izvlačenjem snage iz paklopičke te pričom o hrabrom mladiću koji svoju drukčijost ponosno brani u zatucanoj sredini. Nema u tomu, budimo iskreni, odavno nikakva ponosa, riječ je o predrasudi da ta priča ima prođu u Europi. Međutim, stvari su se u međuvremenu promijenile. Europa se naoružava, Francuska se razmeće nuklearnim glavama, Njemačka se opet sprema postati velika sila, ruski ratni stroj taman je dostigao optimalnu radnu temperaturu, Ukrajinci također ne odustaju od grčevite obrane, Izrael sustavno čisti Gazu i ne krijući kakve su mu namjere, Indija i Pakistan razmjenjuju vatru, Trump je pomalo i sam prestao vjerovati u svoje mirovne inicijative…

Zato je Marko Bošnjak skupa sa svojom ekipom pomalo passe. Staroj bludnici Europi, kako je ponekad nezadovoljnici nazivaju, uskoro će zatrebati drukčijih mladića, muškobanjastih mladića, baš onakvih kakvi Ljaše krvcu domovini u svima nam znanoj pjesmi. Stoga i ne čudi da su baš na ovogodišnjoj Euroviziji čak dvije pjesme posvećene majci, francuska i norveška, imenici kojoj se donedavno prijetilo izbacivanjem iz rječnika. Naime, mladića spremnih ''krvcu liti'' za visoke ideale, kako god da ih zvali, nema ako ih majka ne rodi, a i kakav-takav otac, premda se čisto tehnički može i izbjeći, još uvijek je, čini mi se, potreban u toj priči. Bilo kako bilo, vrijeme je, čini se, na strani jednog drugog Marka, onog kojega mediji običavaju zvati nazadnim, a ne na strani seksualno i u svakom drugom pogledu naprednoga Marka.

A to što je i na ovogodišnjoj Euroviziji pobijedio slatki dečko koji pjeva kontratenor i obožava Conchitu Wurst, znači samo da je ono na čemu je Bošnjakova ekipa pokušala utemeljiti uspjeh, već odavno postalo mainstream te samo po sebi ne daje nikakvu prednost. Ovogodišnji je pobjednik na planu vokalne izvedbe predstavljao svojevrsni novitet u odnosu na druge izvođače, a sigurno mu nije odmoglo ni to što je u rasnom smislu izvaneuropskog podrijetla. Uostalom, treba dati i žirijima malo vremena da pohvataju nove trendove, a oni će, čini mi se, ići u smjeru militarizacije i, sukladno tomu, revitalizaciji nekih stereotipova.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik