Pismo dragome prijatelju

Dragi prijatelju, nadam, se da ćeš mi oprostiti familijaran ton jer nas se dvojica dobro poznajemo iako se nikada upoznali nismo, iste su nas strepnje i nade obuzimale krajem osamdesetih, s istim oduševljenjem smo slušali Tuđmana i Đodana na Trgu Francuske revolucije, slavili poslije prvih demokratskih izbora, tiskali se – doslovno ili figurativno – oko pečenoga vola u Dubravi, kao djeca veselili se međunarodnom priznanju, prvim pobjedama, oplakivali žrtve, toliko toga zajedničkoga prošli nezaboravnih, veličanstvenih devedesetih… U Hrvatskoj nije najvažnija ona razvikana podjela na ustaše i partizane, ne, najdublja je podjela među ljudima u Hrvatskoj u odnosu spram devedesetih. I da živimo još deset života, tih deset godina bilo deset najboljih godina u svih tih deset života. To tiho bratstvo spaja nas i u prostoru punom nepoznatih ljudi, kao što averzija naspram tih naših svetih deset godina spaja one druge. One koji opet stoje nasuprot nama.

Neznani prijatelju, sjećaš li se kako smo dvije tisućite prosvjedovali protiv Nedostojnika koji je preko noći umirovio naše generale. Usput, što li je ostalo od svih tih naših generala!? Sjećaš li se kako su nam uzimali jednu po jednu svetinju, ime Sabora, Dan državnosti, Oltar domovine, uhićivali časnike, preuzimali institucije, obnavljali bratstvo i jedinstvo, zaduživali i pljačkali zemlju sveudilj govoreći kako je Tuđmanov HDZ opljačkao i zadužio zemlju? Onda se slavna stranka predvođena gizdavim Ivom vratila na vlast. Očekivali smo retuđmanizaciju, dobili nastavak detuđmanizacije; očekivali smo povratak smijenjenih dužnosnika i medijskih djelatnika, dobili nastavak lijeve politike na kulturnom, medijskom i dobrim dijelom usko političkom planu. Ali tješio si, priznaj, važno je da smo se vratili, zna Ivo što radi, okolnosti su takve, moramo se umiljeti Europskoj uniji, popuštati, predati generale, udobrovoljiti Pupovca, ali kad uđemo, onda ćemo… Ma zna Ivo što radi! Kad je Ivo na Malo vitra otplovio u kriminalnu povijest ove nesretne zemlje, bilo nam ga je gotovo žao, uz fatalističku konstataciju: u Hrvatskoj je bavljenje politikom neraskidivo povezano s upoznavanjem zatvora iznutra.

I onda kada je stranku vodila Jadranka Kosor vođena sigurnom Šeksovom rukom, i onda kada je kratkotrajno na čelo stranke zasjeo Karamarko, i onda kada je kao jedini kandidat rukopoložen Andrej Plenković – ti si, neznani druže, vjerno slijedio promjenjiva načela stožerne stranke, ponekad ne znajući ni sam što ćeš sutra misliti i čega ćeš se od jučer odreći. Mnogo toga ti se nije sviđalo, mnogo toga nisi razumio, ali vjerovao si da oni znaju bolje, a tu su bile i one zlata vrijedne mrvice koje bi ti stranka isporučivala da ti razgale dušu kada bi se ogorčenja i nejasnoća nakupilo u njoj. Jednom povratak starog Dana državnosti, drugi put Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata, treći put kupovina Rafala, četvrti put izbor ,,našega čovjeka'' na mjesto gdje nekoć žario i palio zloglasni Bajić… Tješio si se da stvari, iako sporo, pomalo idu na bolje.

Ali moram te razočarati, odnosno probuditi, zabludjeli prijatelju! Pa krenimo nasumce, bez nekog reda: na Venecijanskom bijenalu u Hrvatskom paviljonu izložena je slika Wake me up in Jugoslavia, naravno uz blagoslov našeg Ministarstva kulture koje je za Venecijanski bijenale ove godine izdvojilo više od 330 000 eura; saznali smo ovih dana da noćnim letovima Nijemci vraćaju migrante u Hrvatsku, za prvu ruku planiraju vratiti 16000 njih, a znamo li da se po Dublinskom sporazumu migranti vraćaju u zemlju EU u koju su prvo ušli, to jest u kojoj su prvo registrirani, ti će se vraćeni brojati u stotinama tisuća; na posljednjem popisu stanovnika u Hrvatskoj je oko 400 000 ljudi manje nego na prethodnom popisu; broj učenika u hrvatskim školama za posljednjih pet godina pao je za više od 12 000, figurativno to je oko 500 razreda; u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture Nemanja je Cvijanović na neboder stavio veliku petokraku, dok za zastavu HOS-a i kapu s obilježjima HOS-a na spomeniku Tinu Ujeviću slijedi drakonska kazna. Ne vidiš li nešto duboko pogrešno u tome, dragi neznani prijatelju!?

Dobro, odužih, a nisam te namjeravao oneraspoložiti jer ti i bez mene znaš da stvari ne idu na dobro. Godine su najgori lopovi, kradu nam blaga do kojih nam je najviše stalo: mladost, zdravlje, snove… Onaj zanos koji si osjetio na HDZ-ovim skupovima devedesete, stoput iznevjeren nakon dvije tisućite, obvezuje te da se iskupiš jer dugo si griješio, u dobroj vjeri, ali ipak griješio. Zato kada se 29. prosinca nađeš pred glasačkim listićem zaokruži ime čovjeka za kojega i glavnostrujaški mediji predosjećaju da predstavlja opasnost po briselsku Hrvatsku prošaranu srpskosvetskom podrivačkom mrežom, pa ga prešućuju i nastoje onemogućiti da dopre do birača. Znaš dobro da je taj kandidat više kandidat izvornoga HDZ-a nego ijedan HDZ-ov kandidat za predsjednika od Tuđmanove smrti do danas, stoga nemoj po tko zna koji put iznevjeravati samoga sebe u ime samonametnute stranačke stege. Zaokruživanjem Tomislava Jonjića vratit ćeš se sebi, a možda se vrati i djelić onoga zanosa koji te nosio devedesetih.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik