Druga godišnjica smrti hrvatskoga književnika, publicista i prevoditelja Benjamina Tolića

Za koji dan navršit će druga godišnjica smrti hrvatskoga književnika, publicista i prevoditelja Benjamina Tolića. Bio je sjajan kozer, vrstan intelektualac, briljantan kolumnist i, što je najvažnije, dobar prijatelj pa je ova kolumna posvećena njemu. Dugo mi se već po glavi vrzma jedan tekst koji uvijek nekako odlažem za neko drugo vrijeme kada ću biti koncentriraniji i imati više vremena. Kako takvo vrijeme vjerojatno nikada neće doći, evo ga iscijedih u vremenskoj stisci za ovu prigodu. Stil je – kako reče Buffon – čovjek sam. Za Benjamina Tolića to je vrijedilo u većoj mjeri nego i za jednoga čovjeka kojega poznajem. Ovo ''čovjek'' iz Buffonove sentence možemo mirne duše poistovjetiti s načinom razmišljanja, karakterom samog pojedinca. S Benjaminom se nikada do kraja nisam slagao oko toga koja je prava mjera pridjeva i priloga u rečenici, ali smo se dobro razumjeli i puno sam od njega naučio. On je pomalo prezirao barokno kotrljanje verbalnog viška u iskazu, čemu ja osobno nisam uvijek uspijevao odoljeti. Rečenica je, po njemu, morala biti jasna, koncizna i britka kao britva. Premda je i sam imao istančan ukus za verbalnu igrivost, za njom je posezao rijetko, dozirano, ali vrlo efektno.

Za Benjaminov način razmišljanja pa onda, susljedno tomu, i način pisanja, ukratko stil, od iznimne važnosti jest načelo koje bi se, po analogiji s Occamovom britvom, moglo nazvati Benjaminova britva. Occamova je britva načelo koje nalaže da se u slučaju kada postoje dvije teorije koje objašnjavaju određeni ishod priklonimo jednostavnijoj. Benjaminova je britva također načelo koje se tiče ispravnog mišljenja, ali ono je smješteno više u područje morala nego područje logike. Za pojasniti Benjaminovu britvu najbolje je možda navesti jednu anegdotu u kojoj stvarna britva ima važnu ulogu i nekoliko primjera koji spomenuto načelo zorno ilustriraju. Prvo anegdota, prepričat ću je onako kako sam je čuo od povjesničara Josipa Jurčevića u tadašnjim prostorijama Hrvatskog slova prije desetak i više godina.

Priča Jurčević kako mu je jedan od naših emigranata, Crnogorac mislim da se preziva, svojedobno u Beču ispričao tu anegdotu o Benjaminu i britvi. Tih su godina naši mladi borci za nacionalnu stvar, kakvi između ostalih bijahu Benjamin Tolić i Zvonko Bušić Taik, zbog zloglasne Udbe živjeli opasnim životom pa su uza se često imali i neko oružje. Benjamin je tako sa sobom nosio britvu. U jednom bečkom lokalu, ime sam mu zaboravio, skupljao se mladi svijet, emigranti, studentarija, radnici, uglavnom zbog popularnih cijena. Tu je znao navratiti i neki lokalni siledžija, pustahija koji je običavao zlostavljati goste, uglavnom verbalno, ali ako bi se tko usprotivio - i drukčije. Jednom se zgodom u lokalu zatekao i Benjamin s nekim našijencima. Kad je ovaj pustahija započeo svoju igru maltretirajući neke studente, Benjamin je skočio i u hipu ga uhvatio jednom rukom oko vrata držeći mu u drugoj ruci britvu pod vratom. Bilo je dovoljno da mu prošapće dvije riječi i pusti ga, a da ovaj pokunjeno napusti lokal, više se i ne pojavljujući unutra, barem jedno duže vrijeme. Ispripovijedani slučaj, doduše iz treće ruke, zorno svjedoči da Benjamin nije bio samo čovjek od riječi, nego i čovjek od djela i da nije podnosio nepravdu, nasilništvo bilo koje vrste. Na način na koji je mislio, oštar i nepopustljiv, uvijek utemeljen na jasnom moralnom stavu, on je i pisao i govorio, a onda je u skladu s tim i činio to što je činio, bez obzira koliko ga to koštalo i koliko to u danom trenutku eventualno bilo nepopularno ili nekurentno.

Više se puta u raznim prigodama mogla čuti anegdota kako je Tolić odbio prihvatiti ispruženu Sanaderovu ruku za vrijeme dok je Sanader bio na vrhuncu moći. Na tom događaju svi su se pomalo skanjivali biti blizu njega, no kasnije su mu pojedinačno prilazili i čestitali. I sam sam svjedočio slučaju kada u jednom većem društvu odbio piće od pokojnoga gradonačelnika Zagreba Milana Bandića uz trpko objašnjenje da on ne pije piće od svakoga, već bira s kim će i od koga će piti. No, možda od ovih slučajeva, koji su se ipak dogodili u kakvoj-takvoj demokraciji te nisu predstavljali prijetnju fizičkom integritetu njihovu protagonistu, o Benjaminovoj britvi puno dramatičnije govori jedan događaj u osvit sedamdesetih. Tada se Tolić nakon povratka iz emigracije našao u istražnom zatvoru pod optužbom za ''neprijateljsku djelatnost''. Očajna supruga Dubravka pokušala je pronaći neku pomoć pa kada je uspjela dobiti obećanje da će je primiti Savka Dapčević Kučar, sva sretna otišla je u zatvor priopćiti Benjaminu radosnu vijest, a on joj je nespreman na kompromise sa sustavom odgovorio: ''Gospođo, ako to učinite, zaboravite da ste imali muža.'' Dubravki u koju je bio zaljubljen još od djetinjstva do smrti!

Držati se načela Benjaminove britve, kako u životu tako i u pisanju, zahtijeva ne samo intelektualnu i moralnu dosljednost nego i iznimnu hrabrost, spremnost na snošenje posljedica te beskompromisnosti. Zanimljivo je da Tolićeva publicistika u hrvatskoj kulturnoj javnosti dobar dio svoje posebnosti i prepoznatljivosti također duguje upravo načelu Benjaminove britve kojega se dosljedno držao. Njegova razlaganja o suverenizmu, centripetalnim i centrifugalnim silnicama u hrvatskoj politici, Europskoj uniji, nasljeđu jugoslavenstva, podložničkom mentalitetu i strategiji nezamjeranja itekako su obilježeni upravo primjenom spomenutog načela kojega se Tolić držao u životu i u pisanju.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik