Stanje u hrvatskom društvu

Naravno da neću pisati o malom Aleksandru, on je u ovu priču zalutao ni kriv ni dužan, no i mimo svoje volje, a nadam se i volje svojih roditelja – postao je svojevrsni indikator stanja u našemu društvu. Oko sudskog spora hoće li mali Aleksandar pripasti ocu ili majci angažirali su se mnogi od predsjednika države i predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske do cvijeta Hrvatskog društva pisaca i estrade. Prvo je Severina, nezadovoljna posljednjom sudskom odlukom, digla graju na hrvatsko sudstvo, zatim se oglasio Milanovićev proteže na funkciji predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske tvrdeći kako Severina nije nemoćna i nezaštićena ženica nego žena, kako bi rekli wokisti, ne poziciji moći. Kao, Bože mi prosti, sredovječni, bijeli, heteroseksualni muškarac.

Onda se u priču upetljao i Zoran Milanović braneći svog štićenika Dobronića i brinući se, tipično u milanovićevskom stilu, je li možda mali Aleksandar dobio sijede zbog procesa o skrbništvu nad njim koji se predugo otegao. Posebno je dirljiv bio apel hrvatskih intelektualaca, pretežno pisaca, u korist Severinina prava na skrbništvo. Između ostaloga intelektualci pišu i sljedeće: ''Pozivamo građanke i građane na solidarnost i empatiju prema majci Severini Vučković i njezinom sinu Aleksandru Popoviću. Pozivamo nadležne socijalne institucije i sudove da povedu računa o tome da nijedno dijete ne smije biti žrtva sustava.'' Od istaknutijih imena na toj listi intelektualaca, da nabrojim samo neke, nalaze se : Snježana Banović, Ante Tomić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, Paolo Magelli, Rade Šerbedžija, Damir Karakaš, Ivica Đikić, Nataša Govedić, Sinan Gudžević, Emir Imamović Pirke i dr. Severinu je na svoj način podržala i Vedrana Rudan.

Zanimljivo je da u zemlji iz koje je posljednjih godina iselilo na stotine tisuća mahom mladih ljudi, u kojoj godišnje umire oko tisuću branitelja, među kojima velik broj njih život završava suicidom, i u kojoj se grubo majkama s troje i više djece ukidaju stečena prava vrli naši intelektualci izljev empatije dožive baš prema jednoj estradnoj zvijezdi. No, kada dašak zdravog razuma i racionalnog razmišljanja rastjera maglu oko Severinina slučaja, postaje razvidno, barem po onome što se dosada moglo saznati iz medija, Severina baš i nema neke uvjerljive argumente da pobijedi u sporu za skrbništvo nad Aleksandrom. Prvo, živi takvim životom da uglavnom nije doma te sina ionako mora ostavljati nekome na brigu. Drugo, već je ulazila u sukobe sa socijalnim radnicima i ravnateljicom škole svoga sina te prijetila sudskom vještaku. Treće, tukla se sa sestrom što je svojevrsno obiteljsko nasilje. Črtvrto, protiv nje se vode određeni sudski procesi itd. Sve to baš i nije neka preporuka za dobivanje skrbništva.

Ali pustimo Severinu, znakovito je da se u ovakvim prigodama oglašavaju brojni akteri javnoga života u Hrvatskoj pokazujući pri tomu uglavnom svoju ideološku pravovjernost i pomodarstvo bez nekog stvarnog interesa i empatije za konkretne aktere obiteljske ili općenito ljudske drame na koju se u svojim istupima referiraju. Uz obveznu osudu hrvatske države kao takve. Urnebesan je u tom smislu notorni Dežulović koji izvodi spektakularni dijalektički kalambur: ''Što onda reći o činjenici da jedna tako moćna žena kao što je Severina bude žrtva takvog sistema? Ako tako prolaze moćne žene, moramo i trebamo misliti kako prolaze one nemoćne. Ako tako prolazi u takvoj jednoj parnici jedan Milan Popović, onda možemo misliti kako je on moćan, kad je u jednoj državi kao stranac, da ne kažem Srbin, moćniji od najmoćnije žene. Što to govori o moći žene u Hrvatskoj, što to govori o ženama uopće u Hrvatskoj, to ostavljam gledateljima da prosude. '' Spretni Boro ovdje uspijeva ugurati tvrdnju da je Severina moćna žena, ali zapravo je nemoćna jer je uspijeva na sudu dobiti muški stranac, štoviše Srbin. Također spretni Boro u svoj iskaz između redova uspijeva ugurati i poruku da je Hrvatska, osim što je ženomrzačka, zemlja ksenofobna, posebice prema Srbima. Tako su za pravovjernog Boro spašene i osvjetlane pokazne žrtve 'žene' i 'Srbi', a prokazano pokazno zlo, to jest mrska hrvatska država.

I za kraj, kada je već o hrvatskom sudstvu i javničkom očitovanju pravovjerja riječ, recimo koju i o Vladinu prijedloga suca Turudića za državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Svi naprednjaci koji drže do sebe, s Milanovićem na čelu, zagalamili su kako je to skandal. Po svemu sudeći, glavna je zamjerka Turudiću nepripadanje posvećenom krugu sumnjičavaca u smisao i opravdanost postojanja hrvatske države ili, zdravojugoslavenski rečeno, hrvatski nacionalizam. Takvog se visokim funkcijama ne pripušta. HDZ-u ovom prigodom, iako sumnjičavo i nevoljko, bilježim plus, a reakcije Mosta i Domovinskog pokreta pozorno pratim.

U prilog aktualnoj vlasti ide i konačno donošenje Zakona o jeziku, kojemu se, doduše, može izreći niz zamjerki, ali velika je stvar da je takav zakon konačno donesen i da je tako tzv. naš jezik i službeno izvanustavan, a i beskompromisni protivnici hrvatske države još jednom su se outali. Bilo suzdržanošću, glasanjem protiv ili izlaskom iz sabornice. Sve u svemu, zanimljivo je kako se u predizbornoj godini u HDZ-u probudi i poneki hrvatski refleks.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik