Uspostavljanje zapadnobalkanskog prostora

Pripadnici hrvatske estrade rado gostuju u susjednoj Srbiji, srpski estradnjaci još radije dolaze u Hrvatsku. To je u neku ruku i normalno, logično poslovno ponašanje. Sličnost jezika omogućuje šire tržište i logično je da oni koji od pjevanja i svirke žive nastoje pokriti što šire područje, međutim diskutabilno je ono popratno, ono što se dodatno nastoji prodati uz svirku. Tako se naši estradnjaci na koncertima po Srbiji rastapaju od snishodljivosti i ulagivanja srbijanskoj publici, a srpski u Hrvatskoj juguju. Tako je Lepa Brena prije nekoliko godina u prepunoj Areni na sveopće oduševljenje publike otpjevala Jugoslavenku, a njena snaha Aleksandra Prijović ovih je dana pet puta uzastopce napunila Arenu.

Nedavno je Petar Grašo srpskoj publici pokušavao nadoknaditi Oliverov principijelni nedolazak posvećujući dio svoga koncerta u Srbiji Oliveru. Tada je izjavio: ''Znam da je Oliver bio i ostao jedan od pjevača čije se pjesme rado slušaju u Srbiji. Zato sam odlučio da svoju vjernu beogradsku publiku obradujem specijalnim opusom u njegovu čast, da ga se sjetimo na najljepši način.'' Sve je to lijepo, samo pomalo smrdi na lešinarenje. I izručivanje mrtvog Olivera tamo gdje živ principijelno nije htio otići. Zlatan Stipišić Gibonni također, slično kao Grašo, voli tržiti specifičnu dalmatinsku osjećajnost po srpskim zemljama. Pišu novine da je na beogradskom koncertu sišao među publiku te se obratio jednom dečku: ''Slušaj, Nemanja, da ti nešto kažem. Snimaj srcem i dušom, ne mogu ti pikseli prenijeti ovaj osjećaj.'' I tako Džibo Nemanji uvaljuje bokun duše dalmatinske, a kako to nuđenje shvaćaju u Nemanjinoj zemlji, dovoljno je pogledati program bilo koje od srbijanskih televizija s nacionalnom frekvencijom.

To estradno podilaženje i neskriveno jugovanje nije toliko važno samo po sebi, no vrijedno je pozornosti kao jedan od segmenata puno zamašnijeg projekta. Riječ je o polaganom uspostavljanju regionskog, jugoslavenskog, zapadnobalkanskog ili kako god hoćete kulturnog prostora u koji su osim estrade uključeni i književnost, film, kazalište, mediji… Onoga trenutka kada zapadnobalkanske zemlje uđu u Europsku uniju neće biti nikakve prepreke dominaciji srpskog sveta koji se već kapilarno infiltrirao na cijeli taj prostor. Hrvatska je ideja već i u ovakvoj Hrvatskoj u defenzivi, možemo samo zamisliti kako bi se nosila s agresivnom idejom ''srpskoga sveta'' i unutarnjim jugoslavenstvom kada bi se EU proširila na istok.

U svijetu zahvaćenom sukobima koji u sebi sadrže potencijal za izbijanje svjetskog rata ova puzeća jugoslavenska rekonkvista možda nema puno izgleda, ali velike globalne promjene uvijek su i svojevrsna kušnja za opstanak i državnost malih naroda. Sa susjedima koji su u posljednjih stotinjak godina u trenutku takvih velikih promjena uvijek kretali da zauzmu naš teritorij, naša dobra i našu slobodu – treba biti oprezan. I spreman. Dok se već i svjetski mediji uočili da se Srbija ubrzano naoružava bez nekog jasnog razloga, hrvatske se vlasti prave kao da se ništa ne događa. I naši, dobrim dijelom već plaćeni Rafali još lete u Francuskoj. Ako uopće lete. Dobro, Rafali će valjda doći, no što je s ostalim? Protuzračne obrane praktički nemamo, mornarice isto tako, broj profesionalnih vojnika dostatan je za borbu protiv poplava, za nešto drugo baš i nisam siguran, a o uvođenju nekog oblika vojnog roka se i ne razmišlja. Ukratko, u ozračju mogućeg svjetskog rata Hrvatska ne djeluje baš spremno.

Dodatan je problem što se nakon dvije tisućite sustavno i planski lomi hrvatski pobjednički duh nabildan tijekom slavnih devedesetih. U vremenu kada novinara Marka Juriča osuđuju samo zato što je na svoj osebujan način upozoravao na pjevača četničkih pjesama Porfirija Perića, tada mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a klince uhićuju i sude na zatvorske kazne zbog pjevanja vlastima nepoćudnih pjesama na nogometnim utakmicama – teško je i govoriti o nekakvom nacionalnom ponosu i spremnosti. Međutim, sve ima svoje vrijeme. Krčag ide na vodu dok se ne razbije, što se snažnije hiti klatno u jednu stranu, to se snažnije i vraća na drugu stranu; tako bi se mogli iznenaditi i ubijači hrvatskoga duha silinom njegova izbijanja kada pritisak prevrši svaku mjeru. 19. listopada je u Splitu otkriven spomenik Miljenku Smoji, a već je za kojih tjedan dana osvanuo poliven plavom bojom i s Partizanovim šalom oko vrata. Kao i kod Tomićeva ekskramentalnog pomazanja hrvatski Split izražava svoj stav prema određenim javnim osobama.

Boju su komunalni radnici brzo oprali, šal bacili. Dobro, razumijem za boju, ali šal su mu mogli ostaviti. Smoje je Hajduka zamrzio kada je maknuta zvijezda iz Hajdukova grba, stoga je u redu da mu i na spomeniku bude grb kluba koji je zvijezdu u grbu sačuvao.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik