Maćehinski odnos hrvatske države prema nacionalnoj kulturi

U prošloj sam se kolumni, pišući o Jergovićevu verbalnom atentatu na Miru Gavrana, dotaknuo paradoksalne činjenice da su hrvatske vlasti kudikamo izdašnije i benevolentnije prema onim kulturnjacima koji stalno problematiziraju samo postojanje Hrvatske kao države nego prema onima koji se nisu riješili anakrone navike da vole svoju zemlju. Sada ću malo dublje zagaziti u to minsko polje hrvatske kulturne politike nadajući se da su mine u tom polju još uvijek samo verbalne pa mi neće puno naškoditi, a što se tiče sinekura i beneficija, njih ionako nemam pa ih ne mogu ni izgubiti. Sreća je što u toj neveseloj situaciji postoji Hrvatski tjednik pa ovakvo viđenje stvari kao što je moje može biti podastrijeto javnosti, ali i onima koji odlučuju o kulturi. Premda javnost, zabavljena petim ili šestim koncertom Aleksandre Prijović u Areni, vjerojatno nema vremena ni interesa za ovakve teme. Začuvši pak u podne onaj znameniti pucanj s Gornjeg grada, nisam bio siguran je li to Grički top ili to onima u Banskim dvorima puca neka stvar za stanje stvari u hrvatskoj kulturi.

Maćehinski odnos hrvatske države prema nacionalnoj kulturi – pri tomu mislim na uistinu nacionalnu kulturu, a ne i na protunacionalnu koja trenutno dominira u Hrvatskoj – vidljiv je na svakome koraku. Jedinom hrvatskom tjedniku za kulturu Hrvatskom slovu Ministarstvo kulture RH zbog sitnoga proceduralnoga propusta ukinulo je ionako nedostatnu dotaciju i tjednik je ugašen, dok su s druge strane Novosti, list srpske manjine u Hrvatskoj, izdašno dotirane za napise poput Oba su pala, Lijepa naša lijepo gori i slične. Filmovi, kazališne predstave, književne manifestacije, sve je to duboko prožeto imperativom jugoslavenske rekonkviste u tolikoj mjeri da svi oni koji se u potpunosti ne prilagode tom narativu bivaju izgurani na margine ili kako se to po novome kaže – otkazani. Novac za snimanje filmova redovito dobivaju autori poput Matanića, Brešana, Sviličića, a respektabilne financijske potpore za poticanje književnog stvaralaštva dobivaju autori poput Damira Karakaša, Maše Kolanović, Olje Savičević Ivančević…

Ako se dogodi da na određenu funkciju u znanosti ili kulturi bude izabrana osoba nepodobna arbitrima hrvatskoga društvenoga ukusa, odmah kreće frontalni napad na nju, i to napad koji obično završi micanjem nepodobnika i prije no što je stupio na funkciju ili vrlo brzo nakon stupanja na funkciju. Pa tako, recimo, Vlatka Vukelić ne može postati dekanica Hrvatskih studija iako je legitimno izabrana od svojih kolega. Takozvana ljevica, ustvari slabo prikriveni jugoljubi, digla se na stražnje noge da spriječi njezin izbor tako da se na kraju Senat Sveučilišta nije usudio potvrditi njezin izbor. Telegram je tada slavodobitno objavio članak pod naslovom ''Telegram doznaje: riješeno je. Žena koja umanjuje ustaške zločine neće postati dekanica Hrvatskih studija.'' Svojedobno se nije smirivala histerija dok nije pala vlada u kojoj je Zlatko Hasanbegović bio ministar kulture. Ustašluk je, naravno, pripisivan i njemu.

Navedeni slučajevi su ono vidljivo, ono što se ne može skriti, no još je puno gore ono što se događa ispod žita. Neka nevidljiva ruka vrlo brižno vodi procese tako da u kulturi jugoslavenski duh bude življi nego za vrijeme takozvanog samoupravnog socijalizma i kulta ličnosti Josipa Broza Tita. Jer kako inače objasniti da čak i nagradu koju dodjeljuje DHK ispred Hrvoja Hitreca pokupi Jurica Pavičić? Kako objasniti medijsko višetjedno minuciozno čerečenje solidnog Vrdoljakova Generala dok ga nisu zgadili čak i onima koji su jedva čekali afirmativan film o Domovinskom ratu, a krajnje benevolentan prikaz filmskog trasha Predraga Ličine Posljednji Srbin u Hrvatskoj? Kako objasniti da se nova izdanja hrvatskih živućih klasika poput Aralice ili Hitreca bivaju gotovo prešućena, a njih same samo status priznatih književnika još za vrijeme bivše države čuva od istiskivanja na književne margine? Takve sreće nisu mladi književnici koji tek dolaze, oni će ili prihvatiti jugoslavenski kulturni okvir ili će ostati na margini. Naravno, pod uvjetom da se ništa ne promijeni.

Neshvatljivo je da jedna od najzanimljivijih i literarno najsnažnijih hrvatskih autorica Julienne Eden Bušić nije dobila odgovarajuće mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti iako se na sceni pojavila upravo u trenutku kada su autobiografizam i ženska vizura u književnosti bile na visokoj cijeni. Nesumnjivo najsnažniji roman o Vukovaru i stradanju žena u Domovinskom ratu jest njezin roman Živa glava, međutim naša je kritika neumjereno slavila početnički romančić Ivane Simić Bodrožić (zar ne bi trebalo Bodrožić Simić?) Hotel Zagorje, interesantan tek zbog vremena i konteksta u kojem je nastao te zbog autoričine tadašnje dobi i sveopće senzibiliziranosti društva za Vukovar i vukovarske prognanike. Neshvatljivo je također i da je vrstan stilist, esejist i politički mislilac pokojni Benjamin Tolić svoje knjige uglavnom objavljivao u vlastitoj nakladi jer je njegovo beskompromisno političko hrvatstvo bilo zazorno izdavačima oslonjenim uglavnom na državni novac.

Mogli bi se ovakvi i slični primjeri nizati do sutra, no za tim nema potrebe. I iz navedenog razvidno je da su stvarni disidenti u hrvatskoj kulturi zapravo oni koje mediji poput Indexa, Jutarnjeg lista, Telegrama i sličnih napadaju da su nacionalisti, slizani s vlašću i krivi za fašizaciju društva, a ne oni koji se iz taktičkih razloga proglašavaju disidentima pa po toj osnovi probaju štogod ušićariti i u inozemstvu, a u tuzemstvu tako utjeruju reket od lokalnih i državnih vlasti. Slično su svojedobno postupali i tzv. fakovci kada u se – iako su u rukama čvrsto držali sve poluge moći u kulturi – prozvali alternativcima. Dok se oni tako igraju i dvije-tri majke sisaju, dotle pravi, nehonorirani disidenti postupno bivaju potiskivani i gurani na margine u vlastitoj kulturi.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik