Zambijska predstava

Stvarnost je postala dostatno tmurna da je sagledavati vrijedi isključivo s vedrije strane. Slučaj s osmero nevoljnih hrvatskih Zambijaca sve više nalikuje predstavi kazališta apsurda koja kao i svaka takva predstava kroz naoko besmislene replike i radnje nepogrješivo dočarava duh vremena. Koji lebdi nad baruštinama. Takve su predstave kao stvorene za Ivana Pernara, on u njih uskače i mimo volje režisera. Stoga je igra s njim, bez obzira na volju igrača, prešla na novi level. Tko zna, možda na kraju sva ta cika i vika istjeraju kakvo čudovište iz močvare na svjetlo danje premda će nas kasnije glavnostrujaški mediji uvjeriti da ništa nismo vidjeli i da nam se samo pričinilo.

Prvo o Pernaru. Mislim kako je njegovo djelovanje besmisleno pokušati obuhvatiti političkim ili ideološkim kategorijama, njega to jednostavno ne zanima, a vjerojatno mu nisu do kraja ni jasni ti koncepti, ne stoga što bi bio glup, nego zato što njegovi motivi nisu politički. Kao postmoderni Don Quijote on živi svoje preobrazbe zadržavajući, za razliku od klasičnog Don Quijotea, svijest da su te preobrazbe najobičnije pizdarije, ali da su to isto također i pompozne uloge njegovih preziratelja, od Andreja Plenkovića do Sandre Benčić. Pernar je dijete koje viče da je car gol, ali dijete koje je svjesno da je uloga djeteta u bajci o golom caru također svima poznata te da je kao takva još samo jedna od uloga u igri bez kraja. U takvoj impostaciji ni dijete ne viče samo zato što gleda svojim očima, nego očekuje i neku nagradu za odigranu ulogu. Nagrada je za sada izlet u Zambiju, a možda taj izlet urodi i velikim političkim povratkom. Tko zna!?

O nevoljnim Zambijcima. Kao prvo, riječ je o - za hrvatske prilike – dobrostojećim ljudima. Sama činjenica da su se upustili u ne baš jeftino posvajanje kazuje da je tomu tako. Drugo, na temelju do sada poznatih činjenica riječ je po ljudima koji ideološki pripadaju lijevom spektru. Već to je bilo dostatno da dio javnosti teško suspreže likovanje nad njihovom nevoljom. Da me se ne bi krivo shvatilo, kada bi slučajno pripadali desnom spektru, ovdašnja ljevica to likovanje uopće ne bi susprezala. Jedno od tih posvajatelja transrodna je osoba što je dodatno senzibiralo dio domaće javnosti da se zainteresira za slučaj, ali i da se u javnosti intenzivira rasprava o spolnoj tranziciji. Ili je ipak riječ o rodnoj tranziciji, vrag će ga znati. Zanimljivo je da je do potkraj dvadesetog stoljeća riječ 'tranzicija' gotovo zaboravljena mirovala u rječnicima stranih riječi ili u glavama obrazovanijih pripadnika društva da bi u dvadeset prvom postala jedna od frekventnijih riječi.

Konačno o meritumu ovog slučaja. Glavnostrujaški mediji su napadno izbjegavali pisati o ovomu dok stvar mimo njihove volje nije eskalirala. Kada su krenuli u sanaciju štete, posvojitelje su nastojali prikazati kao plemenite ljude koji spašavaju crnu dječicu iz kongoanskog pakla potkrepljujući taj narativ sentimentalnim pričicama o već posvojenoj djeci iz Konga, usput upozoravajući sumnjičavce da previše ne kopaju po cijelom tom slučaju jer, kao, nanose bol toj istoj dječici. Navlas isto ponašala se i vlast, štoviše ministar Grlić Radman je decidirano ustvrdio da naši građani u zambijskom zatvoru nisu krivi, a nakon njihova puštanja iz zatvora ustvrdio je da je optužba odbačena iako je sudac jasno rekao da je proces samo obustavljen i da se može nastaviti u svakom trenutku. Da se Grlić Radman suzdržao od euforije i samohvale prilikom puštanja osmorke iz zatvora, možda bi nevoljnici danas bili u Hrvatskoj. Ni najjadnija država ne voli kada ju se javno podcjenjuje.

Sada je već razvidno nekoliko stvari. Posvajanje u Demokratskoj Republici Kongo nije dozvoljeno od 2017. Na žalost, to smo morali doznati posredstvom inozemnih medija, što su prenijeli raspravljači na Forumu.hr, a tek onda nevoljko i glavni hrvatski mediji. Tada je i Plenković priznao da su vlasti to znali barem zadnjih nekoliko tjedana, što samo po sebi baca sasvim drukčije svjetlo na njegove nedavne izjave kako je uvjeren da su naši građani nevini te da su djeca kod njih zatečena bez sumnje hrvatski građani. Sudovi u Hrvatskoj imaju čudnovatu praksu da bez provjere ovjeravaju papire o posvajanju iz Demokratske Republike Kongo, dok je provjera posvajanja djece iz neke manje egzotične države puno rigoroznija. Činjenica da je polovica ukupnog transfera djece iz DR Konga išla prema Hrvatskoj, toliko strši da se vidi iz aviona. No ne i iz Banskih dvora. Za nevolju onih u tim dvorima, Pernar je u avionu. Za Zambiju.

Dijelom i zbog nespretnog zataškavanja stvar se sve više zahuktava. Neupućen u problematiku na početku sam vjerovao da su naši posvajatelji slučajno nastradali i bilo mi ih je žao. Još uvijek mi ih je žao jer ne želim nikome da zaglavi u zambijskom ili bilo kojem drugom zatvoru, ali sve manje mi se čini da su tamo zaglavili slučajno. Iza svega se ovoga možda ipak krije ružna priča o međunarodnoj trgovini djecom u kojoj Hrvatska igra jednu od glavnih uloga. To bi bilo porazno za zemlju u cjelini. Najsmješnije u toj nimalo smiješnoj priči jest mogućnost da nas sve skupa prosvijetli Pernarov luckasti osmijeh s oblaka.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik