Zlato

Nisam od onih koji očekuju bogzna što od hrvatskih vlasti, odavno ih već procjenjujem po tomu koja garnitura manje štete čini, a nešto bogzna pozitivno od njih i ne očekujem. Ali ipak, godinama unatoč, nije u meni sasvim zamro naivni Hrvat optimist. Tako mi je domoljubno srce malo zaigralo dok sam neki dan na jednom od ovdašnjih portala čitao vijest kako je Hrvatska narodna banka kupila u prosincu gotovo dvije tone zlata. Hvala Bogu, pomislio sam, da se u ovim teškim i nepredvidljivim vremenima državni vrh odlučio na jedan takav državnički potez. Međutim, čitajući dalje, vrlo sam se brzo ohladio jer je pisalo da je zlato ''HNB odmah proslijedila u Europsku središnju banku'' budući da je od 1. siječnja i ulaska u eurozonu to njezina obaveza prema Europskoj središnjoj banci.

Štoviše, znatno veći iznos od onoga u zlatu uplaćen je i u dolarima jer ''nacionalne središnje banke uplaćuju novac u odnosu na postojeće stanje međunarodnih pričuva ESB-a, i to 85 posto iznosa u američkim dolarima, a 15 posto u zlatu.'' Dobro, obaveza je obaveza, što se može, kada smo već ušli u eurozonu, moramo i platiti, međutim mene – kad je već o zlatu riječ – kopka nešto drugo. Kako se država uopće dovela u situaciju da se u potpunosti liši zlatnih pričuva. Dočim se vlast dočepala zlata u sukcesiji imovine bivše države, počela je prodaja, prvih 13,127 tona prodano je 25. rujna 2001. godine, a prodajna cijena je iznosila 277,78 dolara za uncu. Ostatak je zlatnih rezervi prodan 29. studenoga 2005. godine po cijeni od 496 dolara po unci. Tako smo se riješili zlata. Za vrijeme prodaje prvog, većeg dijela na vlasti je bila koalicija s Račanovim SDP-om na čelu, za vrijeme prodaje onoga što je preostalo na vlasti je bio HDZ s Ivom Sanaderom načelu. Cijelo vrijeme na čelu HNB-a bio je Željko Rohatinski.

Za efikasno i brzo lišavanje Hrvatske zlatnih pričuva Rohatinski je u svoje vrijeme bio hvaljen i slavljen kao financijski mag, šuškalo se da bi mogao postati sljedeći premijer, a dobio je i nagradu udruženja guvernera europskih nacionalnih banaka kao najbolji guverner. Godine 2007. tvrtka Lex Info proglasila ga je za najuglednijeg financijskog stručnjaka. 2008. Hrvatska udruga za odnose s javnošću dodijelila mu je nagradu za najboljeg komunikatora među osobama iz hrvatskog javnog života premda je komunicirao uz iznimni napor, a dnevnik Jutarnji list proglasio ga je za osobu godine. Mjesečnik The Banker dodijelio je Rohatinskom dva priznanja za 2008. godinu - priznanje najboljeg guvernera Europe i najboljeg centralnog bankara godine 2008. u svijetu. Međutim, tijekom cijelog njegova mandata na čelu HNB-a Hrvatska se samo zaduživala, održavanje tečaja kune pogubno je djelovalo na izvoz i hrvatsko gospodarstvo u cjelini, a na koncu je zemlja zapala u tešku recesiju.

Nevesela priča o rasprodaji hrvatskih zlatnih pričuva kada je zlato bilo jeftino i dokupljivanja nužnog minimuma, koji država mora položiti u ESB kao pripadnica eurozone, kada je zlato skupo samo je još jedan od bisera u niski hrvatske političke gluposti. Sada se već tih bisera nakupilo toliko da samo glup može povjerovati da je u pitanju samo glupost. Podosta toga otpada i na namjeru. Svojedobno kada se devedesetih povela priča o tomu kako nisu svi koji škode Hrvatskoj neprijatelji Hrvatske, neki su samo ludovi, Gojko Šušak je rekao: ''Ali kako to da su baš uvijek ludi na našu štetu, a nikada na našu korist.'' Usput treba primijetiti, a to je ono najluđe u cijeloj priči, da se takvo ''ludilo'' u Hrvatskoj i te kako honorira. Položajem, novcem, sinekurom, nagradom za najboljeg bankara, novinara, menadžera i slično.

U posljednje vrijeme čak i predsjednik države kao da gubi kompas, kao da ga gore opisano ''ludilo'' spopada. Koliko god na momente vulgaran i verbalno raspojasan znao biti, još ga je bilo i zanimljivo slušati dok se razbacivao ''plamenim jazavcima'' i sličnim metaforama, no kada je počeo lupetati vanjskopolitičke gluposti, postao je štetan i za državne interese. Ono što je rekao o rusko-ukrajinskom sukobu, Krimu te otimanju Kosova od Srbije ispod svake je razine i škodi interesima Hrvatske na međunarodnoj sceni. Osobito je nebulozna, pa i opasna njegova izjava da smo mi, dakle Hrvatska, zajedno sa zapadnim saveznicima oteli Kosovo Srbima! Podmukla je njegova jugoljubnom uhu upućena tvrdnja da se Hrvati i Srbi nisu baš toliko mrzili kao što se mrze Rusi i Ukrajinci. Ne znam za Ruse i Ukrajince, ali onome tko je s razumijevanjem poslušao pjesmu bradatih ''osloboditelja'' Vukovara o Slobodanu, mesu, Hrvatima i salati, zna s koliko su nas ljubavi istočna braća došla oslobađati. Nije ni čudo da su njegove izjave u Srbiji dočekane s oduševljenjem i komentarima tipa: Zorane, Srbendo! Zoki, delijo!

Zato je, čini mi se, hrvatskoj nacionalno osviještenoj političkoj opciji, Domovinskom pokretu, Mostu i Hrvatskim suverenistima, krajnje vrijeme da se jasno distanciraju od Milanovića. To je samo dobronamjeran savjet, a oni će učiniti onako kako znaju i kako misle da je bolje.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik