Tko s Balkancima igra, izigran biva!

Svi oni koji čitaju moje kolumne vjerojatno su primijetili da nisam posve lišen stanovitog panslavenskog sentimenta, no kako bivam stariji, sve više uočavam da nas svako slavenstvo kao narod samo košta. Zapadni i istočni Slaveni uvijek su nekako više preferirali Srbe jer su bili glasniji, dok su im Hrvati bili prihvatljivi tek kao dio jugoslavenske cjeline. Svako pak zbližavanje s južnim Slavenima, osim možda s Bugarima, skupa nas je koštalo u teritoriju, životima, kulturnom i gospodarskom razvitku. Služeći se frazeologijom ''jutarnjačkog'' novinarstva, moglo bi se južnoslavensku rodbinu nazvati ''rođacima iz pakla''. Tih se rođaka – kad ti u goste dođu – bez puške ne možeš riješiti, sva što je njihovo, samo je njihovo, a sve što je tvoje, isto je njihovo ili, u najboljem slučaju, zajedničko.

Stoga s tom nebraćom ima smisla gajiti jedino dosljedno nejedinstvo.

Ovih dana su sarajevski jalijaši napali nogometnu ekipu klinaca iz Srbije i njihove roditelje, navodno zbog zastave, ali zar jalijašima treba neki valjan razlog!? Zastava je navodno obranjena, ali je jedan od roditelja u Srbiju odnio lokalni suvenir. Koji nije predmet nego događaj, a nazvati bi se mogao po jednom sjajno dokumentarnom filmu Kad te moja čakija ubode. Organizator malonogometnog turnira stanoviti Almir Prguda ustvrdio je kako je prije tog napada zabilježen i odvojeni incident u kojemu je skupina djece na igralištu uzvikivala "Ubij Srbina". Prguda kaže: ''Nisu to djeca iz Sarajeva. To je bila jedna ekipa iz Splita čiji dječaci su pjevali takvu pjesmu". Tako je, tipično bošnjački, pokušao skrenuti fokus s napada noževima i palicama na dječje nadvikivanje. Ne pružajući, naravno, nikakve dokaze ni koja je to ekipa iz Splita bila ni je li se takav događaj uistinu dogodio. Pouka ovoga slučaja jest: ne odlaziti ni na kakve regionalne turnire. Tko s Balkancima igra, izigran biva!

Hrvatskoj bi trebalo biti nevažno jesu li se Bošnjaci i Srbijanci počakijali, a da bi to moglo biti tako, hrvatske ekipe ne smiju sudjelovati na takvim turnirima. Turnir je, kako je priopćeno, komercijalne naravi i na njemu sudjeluje veliki broj klubova iz država s područja bivše Jugoslavije. Dobri Bošnjo Prgud nije mogao odoljeti da se ne pohvali kako je ''ovo prvi put u 15 godina da se takvo nešto dogodilo.'' Sama ta fascinacija ''područjem bivše države'' prosječnom Hrvatu već ide na jetra, ali je stanoviti krugovi uporno forsiraju. Stvarajući lažnu medijsku sliku o tomu kao o nečemu čemu treba težiti i čemu svi razumni ljudi teže, a u stvarnosti, kako vidimo, zavađena braća najradije komuniciraju jezikom čakije. U Hrvatskoj već desetljećima traje milanović-jovanovićevsko ''isušivanje močvare'', to jest utjerivanje iznimno uspješnog hrvatskog nogometa u bratski regionalni zagrljaj. Koji garantira bratsko davljenje i utapanje u balkanskoj ispodprosječnosti.

Nevezano uz gore opisani događaj, za oko mi je zapela jedna vijestica o tome kako su njemački policajci ustrijelili Hrvata koji je jurišao na njih vičući da je Isus. Znakovito je to da nominalno hrvatski mediji s jedva prikrivenom zluradošću izvješćuju kada netko iz Hrvatske u svijetu uradi nešto loše ističući pri tome kako se radi o Hrvatu. Pri tomu ne mora uopće biti riječ o Hrvatu, dostatno je da je riječ o hrvatskom državljaninu. Primjerice, ako Srbin iz Hrvatske učini nešto loše u Njemačkoj, onda je on Hrvat, ako pak učini nešto vrijedno pohvale, onda je on Srbin iz Hrvatske. Legendaran je primjer takve podmukle manipulacije članak Inoslava Beškera, kodnog imena Oliver, pod naslovom ''Epohalan uspjeh hrvatske katoličke homofobne kulture: Hrvatica i suprug do krvi premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža koji boluje od Alzheimerove bolesti!''. Ispostavilo se da je navodna Hrvatica zapravo Yasmina Ramić, rođena i odrasla u Belgiji i s hrvatstvom i katoličkom vjerom nema nikakve veze, dok je muž bugarski državljanin, Bugarin, Turčin, Rom ili što četvrto, vrag će ga znati. Ovaj eklatantni primjer hrvatomrstva nije u Hrvatskoj naišao ni na kakvu osudu, štoviše dekodirani Oliver i dalje slovi kao veliki novinar i intelektualac. Stoga, treba inzistirati da se slične vijesti iz inozemstva prenose kao da je ''hrvatski državljanin'' srpske, romske talijanske ili koje već nacionalnosti učinio ovo ili ono. Barem do onda dok svi hrvatski državljani ne postanu politički Hrvati.

Sve u svemu, možda i nije tako loša ona gotska teorija o podrijetlu Hrvata. Ne da je pretjerano uvjerljiva, ali barem nas rješava neželjenoga rođaštva.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik