Kojih će se predaka sjećati baštinici naše zemlje?

Jutros su Plenković i Ursula von der Leyen popili kavu na Jelačićevom trgu. Bili su tu, doduše, i neki ministri te neizbježna Dubravka Šuica, ali to je manje važno. Plenković je blistao, a Ursula se dobro držala s obzirom na činjenicu da je bila lagano odjevena. Platio je Plenković, galantno, iz vlastitog džepa, eurima. Tako je zatvoren stoljetni krug, Hrvatska se vratila tamo gdje je prije stotinjak godina već bila. Bog zna koliko je tvrdih dinarskih glava puklo da se taj krug završi, koliko mladalačkih snova zaustavljeno metkom ili tupim predmetom, koliko buke ni za što!? Nemam ja ništa protiv, velik je to uspjeh, ali nešto mi ne da mira, neki crv sumnje negdje duboko: Jesu li baš za to krvavo procvjetale sve te tvrde glave od Bleiburga, preko Bugojna i Pariza do Rovanjske!? Jesu li baš to sanjale, tome se nadale i za to umirale!? Ne znam. Nekada sam mislio da znam, a sada više ni u što nisam siguran jer sve se prebrzo mijenja, kao u nekom kaleidoskopu koji se oteo kontroli i vrti se sve mahnitije.

Bilo kako bilo, postigli smo nešto, ušli smo u eurozonu i šengenski prostor. Tako je Hrvatska, kako veli naš premijer, ''postala jedna od samo 15 europskih zemalja koje su istovremeno dio tih dviju integracija te NATO saveza.'' Kad kažem mi, mislim naravno na hrvatsko društvo. George Steiner na jednom mjestu lapidarno konstatira da ''društvo zahtijeva pretke''. I tu se već rađa prva sumnja: što smo pronijeli kroz pročišćavajuću vatru primanja u članstvo, što li nas još čeka u tom famoznom članstvu? Možemo li s Kranjčevićem uskliknuti: ''I kralje iznijeh njene/ i velike joj bane,/ Svih pradjedova prah,/ Nepogažene gore i šaren-đulistane/ I morske vile dah.''? I hoće li u njoj, toj sutrašnjoj Hrvatskoj, biti onih koji osjećaju ikakvu obvezu prema našim kraljevima i banovima? Konačno i prema onim mladićima rascvjetalih glava! Jer, kao što je već rečeno, društvo zahtijeva pretke. Kojih će se predaka sjećati baštinici naše zemlje?

Nedavno je u raspravi s filozofom Michelom Onfrayem Michel Houellebecq, autor romana Pokoravanje, ustvrdio: ''Velika zamjena stanovništva je činjenica, šokiran sam što se to naziva teorijom zavjere.'' Onfray, inače ljevičar, to nije zanijekao, međutim izrazio je uvjerenje da će novopridošlo islamsko stanovništvo na kraju pokleknuti pred materijalističkim konzumerizmom i odreći se svoje vjere. Možda, premda sumnjam, ali čak i tom slučaju bit će to islamski konzumerizam ili barem postislamski, a ne zapadnjački, postkršćanski konzumerizam. Društvo zahtijeva pretke, zar ne!? U velikoj zamjeni stanovništva mala Hrvatska, ako uslijed jačanja briselskog centralizma ostane bez alata da to spriječi, može, figurativno rečeno, nestati preko noći, to jest biti nepovratno promijenjena u vrlo kratkom roku. Uostalom, Houellebecq takvu sudbinu predviđa i najvećim europskim narodima.

Usporedno s velikom zamjenom stanovništva traje i bjesomučna kampanja protiv kršćanskih vrijednosti i preoblikovanje dosad neupitnih, zdravorazumskih antropoloških pretpostavki. Nejasno je koja je svrha i cilj takvih nastojanja da se pomuti distinkcija muško – žensko, otac – mati, ljudsko – životinjsko… Možda da se pojedinac izolira, izbezumi, dezorijentira, da mu se izmakne bilo kakav oslonac, pa da bude poslušan i podatan kao figurica od plastelina? A možda ideje imaju svoju evolutivnu logiku i manipuliraju ljudima, a ne obrnuto. Bilo kako bilo, nove ideje preoblikuju europska društva sve brže i brže meljući svaki otpor pred sobom. Ponekad se čini da je svaki otpor iz konzervativne pozicije unaprijed osuđen na neuspjeh i da su povremeni uspjesi toga otpora tek malčice tu i tamo uspore zahuktali stroj Napretka. Čak se i pravedna i očajnička borba ukrajinskog naroda po potrebi koristi da se ucijene oni koji se baš ne bi bez otpora bacili u naručje Napretka. Kao, primjerice, Poljska ili Madžarska, svaka na svoj način.

Čini se da je pod hitno potrebno iznaći neku drugu viziju budućnosti i njome se suprotstaviti tom stroju, a ne pokušavati spriječiti dolazak budućnosti povratkom u prošlost. A možda se zamaramo suvišnim pitanjima. Moj četvrtkovni prijatelj, ne bez vedrog fatalizma, kaže da je svrha svake stvari i svakoga bića upravo što ta riječ i znači: napredovanje k svršetku. Svejedno, pogled na razdraganog Plenkovića ukazuje na mogućnost jedne druge i drukčije perspektive. Gotov da razgali svaku zebnjom obuzetu dušu u ovaj topli prvosiječanjski dan, naš premijer je na sebi svojstven način svjedočio da je svrha dohvatljiva i prije svršetka. Stoga odustajem od daljeg zanovijetanja, ovo je ipak njegov dan. On i Ursula piju kavu na suncem okupanom Jelačić-placu. Usred zime.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik