Na početku rujna

Počeo rujan, počela škola, završilo ljeto. Pa prije nego počne ona vruća politička jesen i hladna Putinova zima, ostanimo još malo u revijalnom tonu. Čitam na jednom srpskom portalu tekst pod naslovom ''Parlament Letonije proglasio autokefalnost Letonske pravoslavne crkve.'' Time su latvijski pravoslavci, koji su vjerojatno po etničkom podrijetlu većinom Rusi, raskrstili s Ruskom pravoslavnom crkvom. Postoji čak i autokefalna Poljska pravoslavna crkva premda su njezini vjernici uglavnom po podrijetlu Bjelorusi ili Ukrajinci. Samo u Hrvatskoj mora biti Srpska pravoslavna crkva. I hrvatski vodeći političari na vide ništa čudno u tome, štoviše svake godine dolaze na ''tradicionalni Božićni domjenak SNV-a'' knezu Miloradu na poklon. Svaki u nadi da će baš on biti taj srećković u čijem će bokunu božićnog kruha iliti česnice biti Miloradov sretni novčić.

Hrvatski vaterpolisti osvojili su prvo mjesto na Europskom prvenstvu u vaterpolu. Atmosfera u Spaladium areni bila je fantastična, slavilo se uz Thompsonovu pjesmu Lijepa li si. Ne znam, nisam neki stručnjak za te stvari, ali čini mi se da je Thompson najuspješniji motivator hrvatskih nacionalnih vrsta u različitim sportovima, možda je došlo vrijeme da mu Hrvatski olimpijski odbor dadne neko priznanje za to. S druge strane Thompsona se ne čuje na utakmicama hrvatskih košarkaša jer je tamo glazbu donedavno određivao Dino Rađa, a on ne voli Thompsona. Draži mu je Bajaga. Istini za volju, uz utakmice naših košarkaša Thompson ne bi ni pristajao jer naši košarkaši uglavnom gube.

Nakon još jednog takvog poraza, ovaj put od Finske, i ispadanja s Europskog prvenstva, za oko su mi zapeli neki komentari čitatelja na portalu Večernjeg lista koji su, držim ispravno, detektirali obnavljanje jugoslavenske lige kao početak propasti hrvatske košarke. Posebice je lucidan sljedeći komentar: ''Bitno je isušiti močvaru, za košarku ćemo lako.''

U rusko-ukrajinskom ratu ukrajinski patriotizam i američko oružje konačno počinju donositi prevagu. U silovitom protunapadu u Harkivskoj oblasti ukrajinske su snage povratile više od dvije tisuće kvadratnih kilometara za nekoliko dana. Na srpskim portalima posvemašnje razočaranje, žaljenje i bijes. Iskristalizirale su se dvije škole suočavanja s neugodnom stvarnošću: jedni razočarano optužuju rusko vodstvo za izdaju, Putina uspoređuju s Miloševićem koji je, po njihovome, izdao Krajinu; drugi, potpuno zabrazdili u rusko-srpsku mitomaniju, lupetaju o mudroj ruskoj strategiji. Koja se sastoji u tomu da navuku Ukrajince da izađu iz utvrđenja na čistac pa da ih onda potamane.

Oni rijetki, kojima dvoglavi orao potpuno nije pokljucao pamet, oprezno primjećuju kako ne bi bilo pametno da se to navlačenje Ukrajinaca u stupicu nastavi do Moskve. Tu se onda uključuju oni najluđi s tvrdnjom da je Rusija najopasnija kad je stjeraju do Moskve i kada Moskvu pohara vatra, pa potežu Napoleona… U svakom slučaju ''Slava Ukrajini'' dok još poklič nije zabranjen.

Umrla engleska kraljice. Na portalu Vecernji.hr piše: TUŽNA VIJEST: U 97. godini života preminula je kraljica Elizabeta II. Izraze sućuti poslali svi, od Plenkovića do Putina. Plenković piše: ''Bila je izvor inspiracije generacijama.'' Jadranka Kosor, kao i obično inventivno, kaže: Rest in peace. Putin u svojoj sućuti spominje ''nenadoknadivi gubitak'', a o gubitku na ukrajinskoj bojišnici mudro šuti. Bilo kako bilo, dok smrt postoji, umrijeti u devedeset sedmoj godini nakon lagodnog i ispunjenog života, san je gotovo svih ljudi na ovom planetu, kažem 'gotovo svih' jer uvijek i u svemu ima iznimaka; tako da je ova ''tužna vijest'' zapravo ohrabrujuća vijest – može se živjeti dugo i dobro! Ako si engleska kraljica. Evo četiri dana već tekstovi o engleskoj kraljici zasjenjuju sve ostalo, što zorno svjedoči da je Velika Britanija jedina preostala stara imperija.

Razvikanu ''pljačku stoljeća'' već pomalo prekriva plava trava zaborava. Tako ni subotnji prosvjed nije bio baš uspješan. Policija kod nekog klinca našla improviziranu bombu, kažu da je sljedbenik Marka Franciškovića. Daleko od toga da branim HDZ, ali svota pronađena na računu umirovljenika Dane, koliko god velikom izgledala, sitnica je prema onom što se u Linićevo vrijeme spalilo prodajom Bijelih noći ili prodajom četvrtine Ine za smiješnu svotu, pa i prema onome što se izgubilo Petrovljevim inzistiranjem na arbitraži unatoč Karamarkovu upozorenju da je bolji dogovor od arbitraže. O vremenima Vanje Špiljka da i ne govorimo…

Inače, princip korupcije i rodijačkog kadroviranja ne mijenja se bitno bez obzira tko je na vlasti. Iz pouzdanih izvora čuo sam kako se kadroviralo kad je 2000. vlast osvojila velika protuhadezeovska koalicija s Račanom i Budišom na čelu. Sastali se šefovi stranaka i njihovi pouzdanici te dijele fotelje: Hrvatsku lutriju Leki, bratu čuvenog esdepeovca Josipa Leke, mjesto tajnika u jednom od ministarstava mužu Gordane Sobol itd. Na red dođe Budiša te on predloži Marka Budišu za čelnog čovjeka Narodnih novina. Pitaju tko je Marko Budiša, Dražen Budiša im odgovara da je to njegov brat te da ima odgovarajuću stručnu spremu. Svi se slože, komu ćeš ako bratu nećeš!? Tada Budiša zavapi: Što vam je ljudi, što činite, pa zar mislite da bih ja tako besramno vlastitog brata postavljao na položaj!? Možda Budiša ni do danas toga nije svjestan, ali čini mi se da je upravo toga dana nepovratno izgubio ugled u očima svojih koalicijskih partnera, već su tada zaključili da će ga se riješiti i da to neće uopće biti teška operacija.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik