Hrvati u BiH kao ''moneta za potkusurivanje''

Teško je u hrvatskoj politici naći pitanje prema kojem se ta ista politika odnosi dosljedno. Reklo bi se da je u hrvatskoj politici od osamostaljenja do danas samo diskontinuitet kontinuiran. Ipak, ima jedno pitanje u kojemu se može iščitati stanoviti kontinuitet u hrvatskoj politici, to je politika prema Bosni Hercegovini, odnosno prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Koliko se god na verbalnoj razini razlikovala politika prema BiH različitih garnitura na vlasti u Hrvatskoj, u bitnomu ona ostaje ista: tamošnji Hrvati ovdašnjim političkim elitama ostaju, kako se to nekada govorilo, ''moneta za potkusurivanje''. Vrijedilo je to u vrijeme Franje Tuđmana, vrijedi i danas.

Naravno, neusporedivo su razumijevanje i briga za hrvatsko pitanje u BiH Franje Tuđmana s onim koje su pokazivali Račan, Sanader, Milanović ili Plenković, no činjenica je da su tamošnji Hrvati bili gotovo jedini adut koji je Franjo Tuđman imao u nadmudrivanju s velikim igračima tijekom postjugoslavenskih ratova, i taj je adut po potrebi koristio.
Washingtonski i nakon njega Daytonski sporazum, kojima je trasiran put bosanskohercegovačkih Hrvata u sadašnji nezavidni položaj, plod su takve politike. Jednostavno se nije smjelo dogoditi da hrvatska konstitutivnost ne bude iskazana i kroz teritorijalnu jedinicu. Kako god se ona zvala i koliko god velika bila! Štoviše, i sama bi Bosna i Hercegovina bolje funkcionirala i bila stabilnija kada bi imala tri nacionalna entiteta kada već ima tri konstitutivna naroda.

Račanova vlast odrekla se u Washingtonskom sporazumu predviđene konfederacije Federacije BiH i Hrvatske i time dodatno oslabila položaj Hrvata u BiH. Doduše, teško je zamisliti kako bi Federacija BiH bila u konfederaciji s Hrvatskom uz istodobno ostajanje u Republici BiH zajedno s Republikom Srpskom. Ali Washingtonski sporazum čedo je Mate Granića te se ne treba čuditi da čovjek, koji u jednom cijelom nalazi tri polovine, osmisli i takvo nešto.

Za Hrvatsku je pak pogubno da su gotovo svi kasniji hrvatski predsjednici i premijeri izašli iz Matine kabanice. A Matina je ''kabanica'', njegovo najvažnije djelo, upravo taj nesretni Washingtonski sporazum. Još pogubnije od Račana na hrvatske interese u BiH djelovao je Stipe Mesić koji se s vremenom pretvorio u bezobraznog bošnjačkog lobista.

Još gorljivije od Račana, slabljenja pozicije Hrvata u BiH dohvatio se Ivo Sanader podijelivši tamošnji HDZ na dvije stranke, a njegov je ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković, od milja zvani Njonjo, pred nekim zamjenikom pomoćnika američkog državnog tajnika, kako se može vidjeti s WikiLeaksa, opanjkavao predstavnike bosanskohercegovačkih Hrvata i njihove prijedloge političkog rješenja Hrvata u BiH nazvao ''glupim i neprihvatljivim''.

Gospođu Kosor ćemo preskočiti jer o njezinoj politici ionako sve govori njezina deviza ''Kud Ivo, tud i ja!'' Šteta samo što nije do kraja ostala vjerna svojoj devizi pa ga slijedila i u Remetinec. Milanović se kao predsjednik vlade nije baš iskazao brigom za položaj Hrvata u BiH. Ipak, kao plus mu kod tamošnjih ljudi ostaje zabilježen posjet Mostaru kada su neke rušilačke tendencije iz istočnog Mostara prijetile da se preliju i u zapadni Mostar.

Plenkovićeva podrška bosanskohercegovačkim Hrvatima uglavnom je deklarativna, verbalna, no bez ikakvog vidljivog učinka. Tako da je uglavnom točna, koliko god zločesto zvučala, primjedba Nine Raspudića da je djelovanje Andreja Plenkovića i Gordana Grlića Radmana prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini anestetsko, to jest da svojim eunijskim blebetanjem djeluju umrtvljujuće na taj korpus dok mu se režu i preostala politička prava i slobode. S druge strane predsjednik Milanović, ranije uglavnom indiferentan prema Hrvatima u BiH, odjednom je nanjušio priliku da malo zapapri nevjerodostojnom HDSZ-u pa se naglo pretvorio u velikog borca za prava bosanskohercegovačkih Hrvata idući čak dotle da prijeti vetom na prijam Švedske i Finske u NATO ako Amerika i EU ništa ne učine da se politički položaj Hrvata u BiH popravi.

Na žalost, i oko toga se pitanja razvila unutarnja svađa i prepucavanje, a prema vani je otišao nelijep dojam da je Hrvatska neozbiljna država u kojoj se državni vrh iscrpljuje u međusobnim svađama i da je jedna strana u tim svađama proruska te se stoga protivi primanju Švedske i Finske u NATO, dok pitanje bosanskohercegovačkih Hrvata nekako izmiče iz fokusa. Plenković je, da nekako uzvrati Milanoviću, brže-bolje doveo Charlesa Michela u BiH hvaleći se: ''Ne dolazi Charles Michel u BiH zbog Milanovića, nego zbog mene!'' Međutim, tužna je istina da je i to naručeno dolaženje Charlesa Michela najvjerojatnije još samo jedna anestetska pilula, a hrvatska politika prema hrvatskom pitanju u BiH politika kontinuiteta te služi kao sve slabiji hrvatski ulog u nekoj većoj igri ili za unutarpolitičke obračune u Hrvatskoj, koji sa stvarnom dobrobiti Hrvata u BiH imaju malo ili nimalo veze.

I da bih ostao do kraj pošten prema Milanoviću, iako mu ne vjerujem, moram priznati da je on, kakvi god motivi iza toga stajali, prvi hrvatski političar koji je hrvatsku političku specifičnu težinu pokušao staviti na vagu u korist Hrvata u BiH. Dosada je uglavnom bilo obrnuto. Premda mislim da je jedino povoljno rješenje za Hrvate u BiH uspostava trećeg entiteta (Distrikt Brčko tu ne računam). U protivnom prijeti im svođenje na nacionalnu manjinu i postupno nestajanje s tog prostora.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik