Naivni Britanci, velite, vrli hrvatski analitičari...

Proteklih dana hrvatska je javnost bila zaokupljena pitanjem usmrćivanja jednog nerođenog djeteta. Priznajem usmrćivanje je pomalo morbidan termin i bolje bi bilo govoriti o brizi za reproduktivno zdravlje, međutim zadržao sam pojam 'usmrćivanje', kojim se poslužio jedan ovdašnji nazadni liječnik, jer mi zvuči efektnije. Iako ima jedva nešto više od šest mjeseci, mali Grga, kako ga je prozvala majka, živi opasan i napet život. Očajna ga majka želi usmrtiti jer ima tumor na mozgu (Grga, ne majka), a aljkavi i korumpirani hrvatski zdravstveni sustav ne želi izvršiti usmrćenje iz čak i samomu njemu – sustavu, ne Grgi! – nepoznatih razloga. Premda napredni mediji naslućuju da je riječ o kombinaciji poslovičnog zapadnobalkanskog javašluka i klerikalizma.

Zatucani dio javnosti, javljaju mediji, stao je na stranu sustava, to jest liječnika ljenjivaca koji, pozivajući se na famozni prigovor savjesti, izbjegavaju raditi svoj posao i njihovih korumpiranih šefova, postavljenih po stranačkom, to jest hadezeovskom ključu, budući da je općepoznato da lijeve stranke ne mogu biti korumpirane, a one desnije od HDZ-a ne dolaze u priliku da postanu korumpirane. Srećom, i napredna javnost se organizirala te stala na stranu spasonosnog usmrćivanja. Koliko god stvar bila delikatna, mislim da bi se i napredna i nazadna javnosti trebale okaniti ćoravog posla. Grgina mama je hrabrim istupim u obliku dirljivog pisma hrvatskoj javnosti i svom nerođenom sinu presjekla taj gordijski čvor. Grga joj je navodno šapnuo u snu: "Mama radimo pravu stvar…'' Priča o Grginu usmrćivanju trebala bi narednih dana, kako sada stvari stoje, završiti hepiendom u jednoj od slovenskih medicinskih ustanova. Kao i obično, Slovenci opet ispadoše napredniji od nas.

Hepiendom, na žalost, nije završila priča naše Mije Dimšić na Eurosongu. Ispala je još u kvalifikacijama. To, međutim, nikoga nije previše rastužilo jer naš je istinski kandidat bila srpska predstavnica Konstrakta. Svi napredni tuzemni mediji zdušno su navijali za nju, a hrvatski joj je žiri dodijelio maksimalan broj bodova. Bratski, kako i priliči, prošla su vremena kada je to bilo zazorno, pa se srbovati i jugovati moralo poskrivećki. Zahvaljujući mudroj koalicijskoj vladi s čovjekom od suhog zlata na čelu, danas Hrvatska nesputano može navijati za srpsku pjesmu na Eurosongu. S obzirom na geopolitičku situaciju u svijetu, pobijedila je Ukrajina, ali nama je Konstrakta i dalje najbolja. Možda ne bi bilo loše da ubuduće šaljemo zajedničkog predstavnika na natjecanje za pjesmu Eurovizije. Bilo bi jeftinije, a nazadnjačka klatež bi svisnula od muke.

Ako se pita mene osobno, a nije – meni bi, imajući ukrajinsko iskustvo u vidu, draže bilo da Hrvatska nikada ne pobijedi na Euroviziji. Kako stvari stoje, dogodine bi mogli pobijediti Finci. Ili Šveđani. Navalili u NATO kao volovi u kupus. A Zoran se Milanović ustobočio i ne da pa ne da. Nećeš majci, kaže, dok Hrvati u BiH ne dobiju prava koja im po Daytonu pripadaju. Taman naši krasneci, bajrušiji i ostali trkanjci udare kuditi i ismijavati preuzetnog Zokija kadli se javi Erdogan da bi mogao i on staviti veto na prijam novih članica u NATO. Tada se naši krasneci, bajrušiji i ostali trkanjci pregrupiraju i preprogramiraju i stanu uglas hvaliti Erdogana kao mudroga pregovarača koji iz svake situacije zna izvući nešto za turske interese. Uzalud Milanović srdito dodiruje nos i viče da se veta on prvi sjetio, nitko ga više ne zarezuje ni za suhu šljivu. Kao ni Hrvate u BiH, uostalom.

Ipak, čudim se Švedskoj. Stotinama godina prosperira u miru zahvaljujući neutralnosti, kroz Prvi i Drugi svjetski rat prošla je bezbolno, čak i dobro zaradila na tim ratovima, a sada srlja u NATO. U strahu pred Rusijom koja za tri mjeseca silnih ratnih napora ne uspijeva izbiti na granice Donjecke oblasti!? Nešto tu debelo ne štima. Otkako su Britanci izašli iz EU sve je krenulo nekim čudnim tokom. Kad se sjetim kako su naše uboge novinarske budale i još budalastiji analitičari i profesori s potpuno izlišnih fakulteta mudrovali kako su britanski političari ispali naivni omogućivši neukim građanima da na referendumu odlučuju o članstvu u EU, suze mi navru od smijeha.

Međutim, i to se nekako poremetilo u posljednje vrijeme. Suze navru, a onda smijeh izostane. Još bi netko mogao pomisliti da plačem dok se, zapravo, smijem ovom čudnom svijetu. Naivni Britanci, velite, vrli hrvatski analitičari...

Samo, brine me da svaki dan upravo njihov izvještaj o stanju na ukrajinskom bojištu donosimo u našim novinama. Ništa EU, Amerikanci tu i tamo, Rusi ionako lažu, samo britanska istina svaki dan… A stignu se i za Salomonsko otočje pobrinuti ako se tamo prenapadno stanu vrzmati Kinezi.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik