Ujedinjenju desnih bi bolje pristajalo geslo "Ne možemo!"

U subotu je u dvorani "Vatroslav Lisinski" održan skup ujedinjenja hrvatskih desnih stranaka. Hrvatska konzervativna stranka, Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku te Generacija obnove ujedinili su se u stranku Hrvatski suverenisti, koja ima šest zastupnika u Saboru. Za predsjednika stranke izabran je Marijan Pavliček, za supredsjednika Hrvoje Zekanović, a članovi Predsjedništva su Željko Sačić, Ladislav Ilčić, Vesna Vučemilović, Marko ZekanovićMilanović Litre, Davorin Karačić, Dominik Klemenčić, Frano Čirko i Denis Bevanda. Suverenistima se ka podržavatelj i gost na skupu pridružio i Miroslav Škoro, bivši predsjednik Domovinskog pokreta. Pristupio im je navodno i dobar dio Neovisnih za Hrvatsku Brune Esih. Ali bez same Brune, barem za sada.

Najveći je pljesak, kako javljaju mediji, dobio Frano Čirko koji je rekao da ima sve prednje zube kako bi mogao jesti janjetinu. Najartikuliraniji politički cilj koji se mogao čuti na skupu jest inzistiranje na monetarnoj suverenosti, to jest očuvanju nacionalne valute. Uostalom, Zekanović je već ranije najavio prikupljanje potpisa za referendum o tom pitanju, Doduše, spominjano je još pitanje granica i nestalih te demografija, ali onako usput, vrlo općenito i u funkciji kritike vladajućih, a ne u smislu nuđenja nekih novih rješenja tih pitanja. Pavliček je naglasio da očekuje ''da će dio članova Domovinskog pokreta prijeći u Hrvatske suvereniste.'' Pale su i prve procijene koliko će suverenisti imati članova, negdje oko osam tisuća. I onako usput – negdje sam pročitao da Anto Đapić nije zadovoljan saborom Hrvatskih suverenista.

Na stranu zamjerke Ante Đapića, uz još jedno ''ujedinjenje'' hrvatske desnice treba iznijeti nekoliko kritičkih opaski. Prva se tiče pitanja nemaštovitosti aktera tog ujedinjenja glede izbora mjesta događanja, pa i koreografije samog eurodogađaja. U Lisinskom je Tuđman nekada davno najavio stvaranje hrvatske države, a svi kasniji pokušaji tzv. hrvatske desnice da s toga mjesta krene u preobrazbu Hrvatske doživjeli su fijasko. Tako je bilo i s prvim takvim pokušajem ujedinjenja 2007. u kojemu je glavnu ulogu imao Ivić Pašalić iako je za predsjednika bio izabran Milovan Šibl, a tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić skup je nazvao ''balom vampira''. Tu je promoviran Kujundžićev pohod na preuzimanje HDZ-a devastiranog politikom Jadranke Kosor, a tu se zakotrljala i Škorina politička priča.

Druga zamjerka tiče se siromaštva političkih ideja koje su se mogle čuti na skupu. Čirkovi zdravi zubi i odanost još u socijalistička vremena prokazanoj i ozloglašenoj janjetini trebali bi valjda sugerirati kako nova desnica vodi brigu o zdravlju i higijeni, ali se ne srami ni janjetine, to jest narodnih gastronomskih i drugih običaja. Pitanje granica i nestalih jest nešto što je trebalo biti riješeno još davno, ali nije nešto što bi dalo prepoznatljivost novoj političkoj opciji. Stvar oko eura puno je zamršenija i kompliciranija. Suverenisti su već po imenu koje su odabrali za svoju stranku pozvani braniti nacionalnu valutu, no je li lansiranje ideje o referendumu najbolje rješenje? Možda jest kada bi se to kompleksno političko i gospodarsko pitanje pomnije analiziralo uz konzultacije s relevantnim ekonomskim i pravnim stručnjacima, koordiniralo sa strankama i udrugama sličnog usmjerenja u svrhu osiguravanja što šire političke i društvene platforme za tu ideju kako bi referendum imao izgleda na uspjeh. Ništa od toga međutim nije DPurađeno, a najgore bi bilo sakupljanje potpisa ne uspije. To bi se definitivno loše odrazilo na ideju suverenizma kao takvu.

Činjenica da Hrvatski suverenisti pokušavaju ušićariti na krizi Domovinskog pokreta također im ne služi na čast, a neće im u konačnici ni koristiti. Naprotiv, lako je mogući da bi im mogla čak škoditi. Ljudi to prepoznaju i ne vole to. Šest zastupnika u Saboru također ne znači puno budući da su svi ti zastupnici ušli na listi Domovinskog pokreta! Zekanović, Pavliček ili Milanović Litre nikada u Sabor ne bi ušli po vlastitoj političkoj snazi ili po snazi svojih strančica. Tako se, izgleda, svako ujedinjenje na desnici svodi na sklapanje privremenih saveza kako bi se ocrnilo ostale konkurente na tom dijelu političkog spektra i nekako ušlo u Sabor. Nema tu, čini mi se, stvarne želje ni volje za preuzimanjem sudbine zemlje u svoje ruke, nego je krajnji cilj Sabor i lagodna pozicija kritizera bez odgovornosti. A onda se tu uvijek nađe neki cinično nasmijani Sanader i kaže ''Dajte dite materi!'' Što će reći – HDZ-u. Lijevi su se ujedinili pod geslom Možemo, desnima bi, čini mi se, više pristajalo geslo Ne možemo!

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.