Detalji

Objavljeno: 03. lipnja 2010.

Prilično bombastično plasirana je u našim medijima vijest o postignuću znanstvenog tima Craiga Ventera. Venter i suradnici uspjeli su stvoriti sintetski genom na osnovu genoma već postojeće bakterije Mycoplasma mycoides i usaditi ga u živu stanicu druge bakterije; tako su dobivene bakterije sa sintetskom DNK koje su se nastavile dalje samostalno razmnožavati. O svom otkriću Venter je, navodno, odmah izvijestio Bijelu kuću. Naslovi u našim medijima kretali su se od usklika o stvaranju umjetnog života do tvrdnje o stvaranju života iz ničega, dakle ex nihilo. Međutim, to jednostavno nije točno. Prvo, DNK sam po sebi nije život, nego tek jedan od gradbenih elemenata kompleksnog fenomena koji nazivamo životom. Drugo, Venter i suradnici su za stvaranje sintetskog genoma koristili fragmente DNK bakterije Mycoplasma miocides. Treće, da bi sintetska DNK ''proradila'' nužno ju je bilo smjestiti u već postojeću živu stanicu, dakle usaditi naputak o životu u već postojeći život. Nikakva tu stvaranja ex nihilo nije bilo, a bogme ni umjetnog života.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 31. svibnja 2010.

Do narednih parlamentarnih izbora preostalo je još godinu dana, eventualno koji mjesec više ili manje, pa su ovog proljeća ponovo krenule razne inicijative s ciljem ujedinjavanja tzv. ''desnih snaga''. Takva nastojanja postala su već uobičajena popratna pojava posljednjih nekoliko izbora, svojevrsni politički folklor. Sagledamo li ih analitički, možemo već izdvojiti neke gotovo zakonomjerne značajke te pojave. Tako se već sada prilično precizno mogu odrediti skupine nezadovoljnika političkom scenom u zemlji koje takve inicijative pokreću.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 30. svibnja 2010.

One nacije čije elite politički misle na duže staze itekako drže do simbolike. Čovjek je, kako ga definiraju filozofi i antropolozi, animal symbolicum. I to na svim razinama, od uporabe jezika u svakodnevnoj komunikaciji do neraskidivog vezivanja smisla vlastitog postojanja za simbole s kojima se identificira i koji označavaju pripadnost obitelji, skupini, naciji, kulturi, vjeri ili kojem drugom obliku zajedništva. Stoga je teško bilo biti Hrvat posljednjih desetak godina, bez obzira na činjenicu da nakon dugog niza godina konačno imamo vlastitu državu. Naime, tijekom tih deset godina sustavno su napadani, podrivani i micani hrvatski simboli. Hrvatski sabor je prestao biti državni, prihvaćeni Dan državnosti je maknut iz kalendara državnih blagdana i zamijenjen neprepoznatljivim datumom, grb i zastava su ismijavani i potiskivani, Zid boli maknut je sa svoga mjesta i ukopan u zemlju, prvi hrvatski predsjednik i obnovitelj državne samostalnosti je sotoniziran, Crkva u Hrvata je ocrnjivana, branitelji progonjeni, suđeni i dezavuirani na razne druge načine, časnici proglašavani nečasnima, narod pak lijenim i rastrošnim, ljubav prema domovini tretirana kao natražnjaštvo i fašizam, a prijateljstvo s nedavnim agresorom na našu zemlju promovirano je u vanjskopolitički prioritet. Žalosna je činjenica da se dio hrvatskog naroda, vođen orkestriranom kampanjom medija u stranom vlasništvu i pod uredničkom palicom jugoslavenskih nacionalista, okrenuo protiv vlastitih simbola. Dakle, protiv vlastitog bića.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 09. svibnja 2010.

Posljednjih dva-tri mjeseca po regionskim internetskim portalima proširila se vijest o tome kako je jugoslavenska SDB kontrolirala i kreirala jugoslavensku r'n'r scenu. Jugonostalgičari su je proglasili glupošću, a poklonici najrazličitijih teorija urote objeručke prihvatili. A sve je počelo na portalu ''Urbana Srbija'' tekstom Velika zavera YU roka''. Njihova je redakcija dobila mail izvjesnog Živana Velisavljevića, navodnog ''službenika DB Jugoslavije'', u kojem se ovaj ispovjedio kako je kreirao događanja na lakoglazbenoj sceni. Velisavljevićeva priča je prilično nategnuta, no urnebesno zanimljiva, pa i duhovita. Ide otprilike ovako: na poticaj Stane Dolanca, koji je uočio da je CIA uz pomoć kontrakulture uspjela otupiti revolucionarnu oštricu mladeži na Zapadu, osnovan je odjel pri SDB sa sličnom namjenom; na čelo odjela imenovan je spomenuti Velisavljević i odmah se pristupilo operaciji ''Miljacka''.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 07. travnja 2010.

Iskreno, ne da mi se polemizirati s Igorom Mandićem. Nije da se bojim proslavljenog polemičara koji se nije bojao ni na Krležu udariti. Doduše, kad je ovaj bio već mrtav. Ali nije mi ni sasvim svejedno, ipak Igor piše za glasilo moćnog člana vladajuće koalicije. A vlast je vlast! Mogu, recimo, Hrvatskom slovu ukinuti i onu crkavicu što mu je daju, pa i to dodijeliti Novostima. Da se Mandiću, Ivančiću, Čuliću i ostaloj nostalgičnoj družini nađe pri ruci kako bi mogli redovitije skoknuti do Ade Ciganlije. Valja njegovati staze ''bratstva i jedinstva''. Ali kad je već navalio, neka mu bude. U Novostima od 26. ožujka u tekstu pod naslovom ''Život satkan od finesa (još jednom, u spomen na Momu Kapora)'' Mandić se opet obrušio na mene, već po drugi put u razmaku od samo tjedan dana, tobože braneći pokojnoga Momu Kapora. Smisao moga teksta o Kaporu na koji se Mandić navezao bio je otprilike sljedeći: Kapor kao ''laki'' pisac iz susjedne države za suvremenu hrvatsku javnost jednostavno nije dovoljno relevantan da bi mu se posvećivala znatnija pozornost, a ako se to ipak čini, onda bi bilo korektno navesti i njegovu privrženost politici koja je izvršila krvavu agresiju na našu zemlju. I sada me Mandić pokušava, usput me nazivajući nenačitanim i neobaviještenim, uvjeriti kako Kapor nije ''četnikovao'' te kako se još za vrijeme Miloševićeve vlasti družio s opozicionarima i nekom talijanskom groficom i bio duša od čovjeka.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 29. ožujka 2010.

Fali mi pomalo propali Feral Tribune. Tamo u jednoj rubrici engleskog naziva objavljivali su brižno prikupljene misli autentičnih hrvatskih intelektualaca. Kako prikupljači bjehu više revni negoli pametni, znali su i omanuti te kao izabranu donijeti i poneku sasvim prosječnu ili čak bezvrijednu misao. No veći dio njihova prikupljenog materijala ipak predstavlja vrijedno blago. Nađe se tu Zidića, Aralice, Pečarića, Ivkošića, Kovačevića, a, bogme, i pokoja moja lijepa rečenica. Feral je uglavnom bio huškački, orjunaški list, no zbog te rubrike kod mene su uvijek imali određeni bonus. Stoga se nisam veselio kad je bešćutni kapitalizam pregazio taj relikt komunizma s ''ljudskim licem''. To što je to ''ljudsko lice'' mnoge podsjećalo na lice friško i nevješto obrijanog četnika, druga je stvar.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 25. ožujka 2010.

Riječi, kao i ljudi, imaju sudbinu. Riječ 'avlija' jedna je od prvih koje sam naučio, s kojom sam odrastao. Kada god bih krenuo na dvor, izišao bih u avliju. Tada nisam znao da je 'avlija' turcizam, a i da sam znao, ne bi mi to bogzna što značilo. Moj tadašnji doživljaj svijeta bio je nalik onome iz Borgesove pjesme Događaj u kojoj pjesnik pokušava uhvatiti prvotnost događaja, nastanak imena: To su bizoni rekoh. A ta riječ/ Ranije nije prošla mi kroz usta,/ Al osjetih da to je pravo ime. Doduše, te prve riječi nisam izmišljao, upijao sam iz okoline, ali prvotnost doživljaja bješe tu. Sjajna i intenzivna kao u zoru vremena. Avliju je, svejedno, potisnulo dvorište. Riječi su i inače zadobile slojevitost. Poput glavice luka. Ljuštiti ih često nije ugodno. Oči suze, a na kraju nakon zadnjeg sloja uvijek dobiješ prazninu, ništa. Koje je, ako me moje davnašnje iščitavanje taoističke literature ne vara, u središtu svega. Tako da čovjek s vremenom postane zahvalan riječima koje je pogubio usput, odrekao ih se, zanemario. Jer kada im se vrati, otkrije u njima djelić one prvotnosti, onu jezgru u kojoj je bizon bizon jer drukčije ne može biti.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 17. ožujka 2010.

Ne znam zašto, ali nijedan roman Mome Kapora nisam uspio pročitati do kraja. Iz nekog razloga tzv. ''proza u trapericama'' nije mi sjedala. Znam da moj ukus nije mjerilo i da se o ukusima ne raspravlja, spominjem ovo samo stoga što sam se nemalo iznenadio kada sam potkraj devedesetih u Ukrajini otkrio da Momo Kapor uživa status kultnog pisca. Upoznao sam serbisticu Nataliju Čorpita, predavačicu ''srpskohrvatskog'' u Lavovu, simpatičnu ženu u kasnim tridesetim, neudanu, dokraja posvećenu srpskoj književnosti. Predstavljena mi je kao ''žena koja je prevela Kapora''. Ne vrijedi to opisivati, trebalo je to čuti. Zamislite da vam netko predstavlja Matu Marasa kao ''čovjeka koji je preveo Shakespearea'', jeste, e sada zamišljeno poštovanje i oduševljenje u tom glasu podignite na n-tu potenciju – i to je otprilike to! Dodamo li k tome da se pred vama ne nalazi postariji gospodin, nego ljepuškasta žena u najboljim godinama, prevoditeljica 'proze u trapericama' u čijim se trapericama nazire puno više poezije negoli proze – dojam će, mislim, biti potpun.(D.Pešorda)