Zajednički zločinački pothvat – ali čiji? 

U Večernjem listu od 11.04.2007 na prvoj je stranici tiskan naslov članka "Hrvatsku u Haagu nitko neće braniti" objavljenog na 2. strani lista. Tekst se temelji na razgovoru novinarke gospođe Jadranke Jureško-Kero i svjetski poznatog pravnog stručnjaka i profesora na američkom Yale - sveučilištu, gospodina Mirjama Damaške (porijeklom Hrvata). Inače, gospodin Damaška je ranije bio član hrvatskog savjeta za pripremu podneska prijatelja haaškog suda.

Naslov zvuči dramatično, i da li iznenadjuje? Što možemo i što smo dužni učiniti da citirani naslov pretvorimo u "Hrvatska će u Haagu biti obranjena". Tako smijemo i moramo razmišljati za volju istine o tijeku, završetku Domovinskog rata, što je često detaljno i argumentirano opisivano i tumačeno u brojnim knjigama, stručnjaka - svjedoka, u brojnim člancima, u našim tiskovnim medijima, te na prigodnim sastancima , okruglim stolovima i javnim predavanjima.

Ono što je negativno jest da unatoč predstavljenom argumentiranom materijalu, predstavnici hrvatske političke vlasti još ne koristi mnoge dokumente, koji nepobitno dokazuju ispravnost postupanja Hrvatske tijekom Domovinskog rata.

Nameće se ozbiljno pitanje: da li je zanemarivanje korištenja važnih dokumenata za obranu od inkriminacija Domovinskog rata i u zadnje vrijeme hrvatske države, rezultat neupućenosti ili nestručnosti? Posljedica toga jest optužba (optužnica) Haaškog tribunala protiv generala hrvatske vojske po "zapovjednoj odgovornosti", i optužba protiv mnogih državnih predstavnika hrvatske države za "zajednički zločinački pothvat", koji ako se ne opovrgne može dovesti do stigmatizacije Hrvatske.

Hrvatska ima nepobitne dokumente i na ovom mjestu želimo na neke od njih upozoriti objavljivanjem već tiskanih izvora kao i objavljivajem tekstova u kojima su izravno ili neizravno navedeni. Upozorenja na neiskorištenost relevantnih dokumenata u obrani Domovinskog rata i hrvatske države već su objavljivana, ali se ne ćemo ustručavati od ponavljanja sve dotle dok to ne spozna što širi krug građana a preko njih i političara, koji nas predstavljaju.

Pođimo od poznatih činjenica:

Nakon raspada SFR Jugoslavije u procesu nestajanja komunističkih država istočne Europe u obrani od oružane agresije stvorili smo 1991. g. suverenu i međunarodno priznatu hrvatsku državu, zahvaljujući hrvatskim dragovoljcima i braniteljima. Završna kruna je bila uspješna vojno-redarstvena operacija OLUJA .

Slijede primjeri iz izvornih ili iz referalnih tekstova:

Okrugli stol "O kazneno pravnoj analizi optužbe pred tribunalom u Haagu protiv visokih dužnosnika i vojnih zapovjednika Republike Hrvatske za zajednički zločinački pothvat u akciji Oluj“, Akademija pravnih znanosti Hrvatske i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 14. lipnja 2005., Vijećnica Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Citati:

Prof.emerit. dr.sc. Željko Horvatić:

"Poticaj za ovu temu pred Znanstvenim vijećem ove Akademije je dao prof. dr. Hrvoje Kačić, koji već dulje vrijeme inzistira. da se ta tema raspravi...

...Spreman sam dokazati da je djelovanje tog suda (tribunal u den Haagu) zapravo nanijelo veliku štetu zamisli međunarodnog kaznenog pravosuđa i značajno reduciralo očekivano povjerenje u njegovo djelovanje i učinak. Onako kako je to pravosuđe zamišljeno, da mora predstavljati optimum pravednosti čovječanstva, koje nije opterećeno nacionalnim interesima pojedinih država i bilo čijim političkim interesima, da je u pravom smislu riječi i optimalno supranacionalno pravo i pravosuđe čovječanstva , do sada se na žalost nije ostvarilo. Šteta koju je nanio Haaški tribunal u svojim postupcima je, skoro bih rekao, veća od mogućnosti da se ona vremenom ispostavi…

Slijede citati bitnih odlomaka iz izlaganja prof dr. H.Kačića, s opisom uvjeta koji su doveli do akcije OLUJA. U izlaganju se navodi čime su pripadnici UNPROFORA bili uspaničeni. Naime, razdoblje početkom ljetnih mjeseci 1995. g. bilo je obilježeno nametanjem taočke krize.

"...U takvim okolnostima se uspostavljaju pregovarački kontakti između predstavnika UN i srpskih vojnih snaga. Dana 4. lipnja 1995. u zvorničkom hotelu "Vidikovac“ sastaju se Bertrand Janvier, tadašnji glavni vojni zapovjednik snaga UN u bivšoj Jugoslaviji sa Ratkom Mladićem, Zapovijednikom vojske bosanskih Srba...

..... Jedan od bitnih uvjeta usuglašenog sporazuma bila je obveza srpskih snaga da će pustiti na slobodu sve pripadnike UNPROFORA, koje kao taoce drže u zatočeništvu, ali uz uvjet da snage UNPROFORA odustanu od zračnih napada na teritorij pod kontrolom srpskih vlasti. Taj je sporazum bio odobren i od strane posebnog izaslanika gen. tajnika UN. U tim okolnostima uslijedio je agresivni napad srpskih snaga na Srebrenicu, te u vrlo kratkom roku osvajanje Srebrenice i Žepe, s tim da vojne snage UNPROFORA na području tih dviju proglašenih "zona sigurnosti“, nisu bile u stanju upotrebom oružja obraniti lokalno stanovništvo bez zaštite od strane zrakoplovnih snaga UN.

Podaci objavljeni u nekim publikacijama navode broj od 370 taoca (npr. tjednik Globus). Richard Halbrooke u svojoj knjizi "To end the War“ navodi da je bilo lišeno slobode preko 350 predstavnika UN snaga. Ti se podaci međutim ne koriste

...Utvrdivši nesposobnost i nedostatke u funkcioniranju UNPROFOR–a, Karadžić i Mladić, sa svojim beogradskim protagonistima i zaštitnicima, krenuli su u ofenzivne operacije već početkom srpnja 1995. Srebrenica svoju apokalipsu doživljava pred cijelim svijetom od 8. do 15. srpnja, s genocidnim pokoljima u kojima je stradalo više od 8100 ljudi, pretežno muškaraca, dok su žene i djeca protjerani, čime je izvršen zločin etničkog istrebljenja. Nakon desetak dana sličnim nasiljima i zločinima jednakog intenziteta obrušili su se srpski osvajači na Žepu, kojoj je također bila garantirana sigurnost od strane Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda.

U takvim okolnostima Hrvatska i Bosna i Hercegovina zaključuju tih dana tzv. Splitski sporazum, (21. srpnja 1995), kojim susjedna država potvrđuje da Hrvatska svojim oružanim snagama može djelovati i na teritoriju BiH radi zaustavljanja nasilja koje provode srpske paravojne postrojbe...

...U tim dramatičnim okolnostima Tadeusz Mazowietski, specijalni izaslanik E.Z. i U.N. u odnosu na ljudska prava na području bivše Jugoslavije, koji je proveo dvije godine i 11 mjeseci na teritoriju Bosne i Hercegovine, ali i na područjima Hrvatske, Makedonije i Srbije, poštujući vlastita moralna načela, dao je upravo 27. srpnja 1995. ostavku, s objašnjenjem da to čini zbog nedjelotvornosti UNPROFOR-a i licemjerja međunarodne zajednice...

...Kratki izvadci iz dopisa gosp. Mazowieckog, kojeg je dana 27. srpnja 1995 god. uputio Predsjedniku Komisije UN za ljudska prava.

Navod:

"Događaji posljednjih tjedana u Bosni i Hercegovini, i prije svega činjenica da su Ujedinjeni narodi dopustili pad Srebrnice i Žepe, a time i beskrajnu tragediju pučanstva, koje je potražilo zaštitu u tim, prema međunarodnim sporazumima, sigurnim zakloništima ("ports") prisilili su me da ustvrdim kako ne vidim nikakovih mogućnosti da i dalje obnašam mandat... Formiranje "Zona sigurnosti" od početka je bio jedan od glavnih prijedloga u mojim izvješćima. Nedavna odluka Londonske konferencije kojom se prihvaća pad Srebrenice i prepušta Žepa, za mene je neprihvatljiva. Takvim odlukama se ne stvaraju uvjeti koji su nužni za obranu "zona sigurnosti".

Ovi su događaji prekretnica u razvoju situacije u Bosni: istodobno je riječ o borbi jedne države, članice Ujedinjenih naroda, da preživi i zadrži svoj višenacionalni značaj te o nastojanju da se održe na životu načela međunarodnog poretka. Ne može se uvjerljivo govoriti o zaštiti ljudskih prava, ako međunarodna zajednica i njezini vođe ne pokazuju postojanost i hrabrost. Tragedija ljudi u Srebrenici i Žepi je pokazala kakvo je stanje u odnosu na ljudska prava. Nadalje ima kršenja ljudskih prava koja vape u nebo. Stalno se ometa dostava humanitarne pomoći, a umiru i "plave kacige" i predstavnici humanitarnih organizacija...

... Počinjeni su užasni zločini, a međunarodna zajednica je na to reagirala mlako i neučinkovito..... sadašnje kritično stanje prisiljava da se ustanovi pravi značaj tih zločina i odgovornost Europe i nesposobnosti međunarodne zajednice, zato što ih nisu spriječili…"

Završetak navoda.

...Također treba uzeti u obzir i konstataciju, koja je iznesena u izvješću specijalizirane institucije UN, tj. Pod naslovom Report of the Economic and Social Council UN, 22 Aug. 1995. u kojem izvješću se pod točkom 93 navodi kako slijedi:

Prijevod: "Pad Srebrenice i Žepe doveo je do tragedije, gubitka života i ozbiljnog ugrožavanja ljudskih prava. Istodobno to je ozbiljno potkopalo vjerodostojnost Vijeća sigurnosti, Generalnog tajnika i cijelog sistema Ujedinjenih naroda."

U skladu s odredbom čl. 51 Povelje UN–a, Hrvatska je imala pravo poduzeti vojno–redarstvenu operaciju "Oluja". Izvršavajući svoje ustavne obveze, poduprta odlučnošću cjelokupnog naroda u zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta svoje države da se konačno oslobode okupirani dijelovi Banovine, Like, i sjeverne Dalmacije, Hrvatska je preuzela obvezu spriječavanja daljnje tragedije stanovnika Cazinske krajine i Bihaća. Hrvatska je doista spasila i Bihać i Cazin i Goražde. Obveze koje su preuzele postrojbe UNPROFOR–a faktički je izvršila Hrvatska i tako onemogućila još tragičnije posljedice od onih koje su se dogodile.

Akcijom Hrvatske vojske dokinute su patnje izmučenog stanovništva Bihaća i Goražda, utvđenih kao tzv. sigurnosne zone, jednako kao Srebrenica. U tom je tako području popravljen narušeni ugled UN–a i pozicija mnogih tadašnjih dužnosnika UN–a...

...Tom uspješno provedenom operacijom (u trajanju od oko 3 dana) zaustavilo se krvoproliće i tragični sukob i na teritoriju susjedne države tj. na teritoriju BiH, a okončan je i mit koji je do tada prevladavao o nepobjedivosti Srbije. Valja istaći da nije osnovano, a ni korektno suglasiti se da je Dayton doveo do prekida ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Nije ispravno da predstavnici Hrvatske pred svijetom (pogrešno) izjavljuju da je Dayton odnosno "Daytonski sporazum" doveo do mira u BiH, (u nekoliko navrata do 2005.g.) i da se pri tome izostavlja istaći doprinos Oluje.

Prof. dr.sc. Mirjan Damaška, Yale-University, SAD:

Drugi problem, koji nazirem u izlaganju gospodina Kačića, odnosi se na selektivnost međunarodnog pravosuđa. Očito je, na primjer, da se vojni zapovjednici velikih sila nisu i neće procesuirati za ponašanja za koje se terete njihovi kolege s područja bivše Jugoslavije. Teško se je oteti dojmu da je tako obuhvatna i neodređena doktrina kao što je to zajednički zločinački pothvat olako prihvaćena od tribunala baš zbog namjene da se upotrebi za optuženike iz malih i neutjecajnih država.

Taj dvostruki kriterij i s njim povezana selektivnost progona može biti izvor opravdane kritike i protesta koji se očitovao u istupu kolege Kačića. Žalosno je, međutim, ali istinito, da u sadašnjem historijskom trenutku međunarodno kazneno pravosuđe može djelovati samo pod uvjetom da bude selektivno...“

(Ova informacija uglednog stručnjaka upućuje da je potrebno energično se suprotstaviti stavovima Tužiteljstva, baš zato jer oni nemaju pravno utemeljeno polazište.)

Rasprave na Okruglom stolu završene su konstatacijom prof. emerit. dr. sc. Željka Horvatića, ovim riječima:

Organizatori ovog znanstvenog skupa tekst uvodnog izlaganja i rasprave učinit tiskanjem odgovarajuće publikacije dostupnim stručnoj javnosti . Posebno smo uvjereni da će taj materijal biti od koristi za stajališta Republike Hrvatske o optužbama pred tribunalom u Den Haagu i obrani njenih državljana koji su pred tim sudom optuženi za učešće u zločinačkim pothvatima u Vojno redarstvenoj akciji "Oluja ".

Pitanje:

Nakon izvanrednog truda uloženog u pripremi građe za održavanje Okruglog stola Akademije pravnih znanosti 14. lipnja 2005. g. u Zagrebu, normalno je očekivati da javnost bude upoznata što je poduzeto za realizaciju iznesenih stavova. Očekivano upoznavanje javnosti s rezultatima o realzaciji stavova okruglog stola je do sada izostalo.

Na građu iznesenu na spomenutom Okruglom stolu Akademije pravnih znanosti održanom 2005. g u Zagrebu, upozorava i članak I.Lisac, objavljenom u tjedniku Hrvatski list od 28. 05. 2006, pod naslovom "Zašto Haaški sud nema dokumente o srpskoj agresiji na Hrvatsku?“ kao odgovor na tvrdnju Davida Toberta, pomoćnika glavne tužiteljice Carle del Ponte da Tužiteljstvo nikad nije dobilo dokumente od republike Hrvatske, na temelju kojih bi se pokrenuo krivični postupak po zapovjednoj odgovornosti V. Kadijevića i B.Adžića.

Na isti problem upozorava i članak pod naslovom Nekažnjena zlouporaba zapovjedne odgovornosti objavljen u tjedniku Hrvatsko slovo od 6.03. 2007.g.

Uredništvo elektroničkog glasila www.amac.hrvati-amac,com objavilo je već niz prikaza, kritičkih osvrta i razgovora s uglednim stručnjacima na temu iskrivljenih povjesnih činjenica tijekom hrvatske obrane od agresije JNA u optužbama tužiteljstva u Haagu. Tako je spomenuto elektroničko glasilo nedavno objavilo izvještaj s promocije (6. veljače 2007.g. u Zagrebu) Zbornika "Haaški sud - 'Zajednički zločinački pothvat' - Što je to?".

Naslov teksta glasi. Koga optužuje i koga štiti haška tužiteljica Carla del Ponte? Prenosimo bitne odlomke iz tog članka:

Ovo je drugi po redu zbornik o toj temi, a nastao je prema izlaganjima više znanstvenika na Drugom stručno-znanstvenom skupu, održanom 6. prosinca 2006. godine. U spomenutom zborniku (izdanje Hrvatskog kulturnog vijeća) objavljeno je desetak radova, u kojima se argumentirano i faksimilom dokumenata ili citatima iz njih dokazuje neutemeljenost optužbe za tzv. "Zajednički zločinački pothvat".

Evo nekoliko naglasaka iz tekstova zbornika i s njegova predstavljanja:

Optužbom za tzv. "Zajednički zločinački pothvat" Tužiteljstvo suda u Haagu pokušava poništiti hrvatsku nezavisnost i slobodu i pokušava oživjeti agresorsku tvorevinu RSK. Naime, optužba haške tužiteljice Carle del Ponte derogira, tj. stavlja izvan snage sve rezolucije UN-a, koje se odnose na prostor države Hrvatske, jer se ni u jednoj rezoluciji Krajina ne zove nikako drugačije nego: okupirano hrvatsko područje. Time se, izvrćući činjenice i falsificirajući povijest, haška tužiteljica stavlja iznad UN-a.

Carla del Ponte još je lani izjavljivala da se povijest Domovinskog rata u Hrvatskoj piše u Haagu. Ne slučajno - ona upravo ovoga tjedna (veljača 2007.g.) dolazi u Zagreb protumačiti Hrvatima što se u Hrvatskoj događalo od 1990. do 1996. godine - tko je bio agresor, a tko žrtva. Predstavnicima tisuća i tisuća žrtava agresije na Hrvatsku nije dopušten pristup na skup, na kojemu će del Ponte govoriti o žrtvama koje su se, prema njezinoj optužnici, prometnule u zločince.

Domovinski rat imao je obrambeni antiteroristički karakter i započeo je nakon što su pobunjeni hrvatski Srbi urežiji druge države i zločinačke JNA okupirale četvrtinu Hrvatske. Međunarodno pravo u pravilu ne poznaje ratni zločin kod onoga koji se brani. Zašto se klasični zločini u ratu poistovjećuju s ratnim zločinima u slučajevima hrvatske obrane?

Za zločine počinjene u Domovinskom ratu neka odgovara svaki počinitelj. Ali, ako vrijedi pravilo zapovjedne odgovornosti - gdje je odgovornost naredbodavaca agresije na Hrvatsku: vojnog vodstva JNA i političkog vodstva Srbije?

Zašto nije procesuiran načelnik Generalštaba general Blagoje Adžić, koji je još 5. srpnja 1991. dao nalog 150-orici svojih podređenih oficira da ubijaju? On je izričito naredio:

"Izdajice treba ubiti na licu mesta, bez milosti i razmišljanja, a jedinice sa kojima ćete komandovati moraju do kraja izvršiti dobijene zadatke, pa makar pri tome izginuli do poslednjega. Mi imamo prednost u naoružanju. Od sada upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama."

General Blagoje Adžić odgovoran je i za rušenje zrakoplova EZ-a 1991. god., kada je poginula cijela posada - petorica europskih promatrača.

Zašto tužiteljica ne procesuira zločine agresije protiv mira?

Dokumenti objavljeni u zborniku - po datumima bjelodano dokazuju da je još od 1989. na djelu bilo onemogućavanje demokratskih procesa u Hrvatskoj. Radi totalitarističkog projekta Velike Srbije manjina se hrvatskih građana udružila s vanjskim činiteljima da bi srušila državu Hrvatsku prije no što je ona i nastala. U proljeće 1990. protuustavnom Odlukom Skupštine općine Knin osnovana je Zajednica općina Sjeverne Dalmacije i Like, s ciljem otcjepljenja toga hrvatskog teritorija. Dakle, to je prije donošenja Deklaracije o nezavisnosti Hrvatske, a Kninski balvani (17. kolovoza 1990.g.) su režirani iz Beograda. Međutim, već na skupštini 10. travnja 1990.g. u Kninu, dakle već prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj, je bilo odlučeno da sa odluke iz Zagreba neće poštivati.

Haaška tužiteljica Carla del Ponte može pronaći podršku i u objavljenoj knjizi Magna fraus- bijeda ideologije otvorenog društva (2002.g.), sljedeći autore SANU- Memoranduma u kojoj I.Banac govori o "zločinu za pisaćim stolom". Tako se Carla del Ponte može označiti kao osoba koja vrši "zlodjelo za pisaćim stolom"

Kome odgovaraju predstavnici Tužiteljstva međunarodnog suda u Haagu, koji ne procesuiraju zločine agresije u Hrvatskoj. Nosioci naredbi te agresije, koji se izjašnjavaju pred auditorijem od 150 podređenih oficira bivše JNA, s uputama o ubijanju "na licu mesta, bez milosti i razmišljanja" su i danas, 16 godina nakon tih naredbi na slobodi, iako je tekst te naredbe bio na raspolaganju tužiteljstvu suda u Haagu i mnogo je puta objavljivan u tisku i u knjigama o Domovinskom ratu. U međunarodnim i nacionalnim pravnim tijelima nije do sada poznat ovakav primjer nekažnjavanja javno izrečene naredbe, iza koje stoji provođenje zločinačke agresije na području jedne zemlje.

Na kraju ponavljamo: Hrvatska je svojim oslobodilačkim vojno-redarstvenim akcijama "Bljeskom" i "Olujom" učinila ono što su svojim instrumentima morali učiniti UN, NATO i EU (EZ). Hrvatska je imala obvezu oslobađanja svojih okupiranih teritorija. Isto tako imala je nadasve pravo na oslobođenje zemlje koju su priznale sve članice EZ-a. Za to zaslužuje priznanje a ne osudu!

Zagrebčanka

{mxc}