Oni su se vratili, a naši nikada!
(usporedbe prigodom oslobađanja engleskih mornara)

4. travnja 2007. povratili su se oslobođeni engleski mornari kući, u Englesku, nakon što su bili uhvaćeni i držani u zatvoru u Iranu oko 12 dana, optuženi da su zašli u iranske vode. Onda im je iranski predsjednik dao pomilovanje i došli su u Englesku nazad. Dočekala ih je rodbina, žene, roditelji, sestre, braća i djeca, koju su neki od tih mladih očeva po prvi puta vidjeli. Bilo je dirljivo. Sve mladi ljudi, možda tek 25-26 godina. Ali došli su kući.

Ja sam se naplakala, jer se naši zarobljenici s a nisu vratili, nikada se nisu povratili, ne znaju im se niti grobovi. Čekali smo ih godinama. Majke su pomrle, sestre i zaručnice ostarjele, a njihova se djeca nisu rodila.

Domovina je bila predana u krvničke, "gvozdene" ruke "drugova" pa i sada kad je Hrvatska oslobođena tog krvničkog sustava, šeću se ubojice po našoj ranjenoj Hrvatskoj i nitko ih ne šalje niti zove u Haag i nitko im ne sudi.

Plakala sam i suzama radosnicama, što su se ti engleski mornari vratili, i suzama tuge, jer se naši nisu nikada vratili. Trebalo je 45 godina da se o tom uopće smjelo početi govoriti, a evo i sada nakon 62 godine poslije Bleiburga, tog krvničkog pokolja hrvatskog naroda još nitko nije okrivljen, niti je s trgova i ulica skinuto ime najvećeg krvnika hrvatskog naroda - Tita.

Vancouver, Canada, 4. travnja 2007.
Vera Valčić Belić,
čiji se zaručnik nikada nije vratio s Bleiburga

{mxc}