Uz raspravu o Zakonu o medicinskoj oplodnji

 

Čini mi se kako je čitava rasprava o Zakonu o medicinskoj oplodnji bila nepotrebno ispolitizirana i pretvorena u još jednu lakrdijašku kampanju za pridobivanje glasača. Više se raspravljalo o perifernim problemima, s dobro smišljenim krilaticama, neprimjerenima temeljnim problemima, te, kao obično, međusobnim uvredama i objedama. Sve sam to shvatio kao "kukavičje jaje", od drugorazredne važnosti dok se ne riješe primarna pitanja opstanka naših ljudi, našeg naroda i domovine Hrvatske!

umjetna oplodnjaNama je nesumnjivo i ranije bio potreban zakon za regulaciju principa umjetne oplodnje. Ipak smatram, da nije obveza društva da sve to i "plati", osobito ne u ovakvim kriznim vremenima u kojima naš narod živi, kad država nema novca za osiguranje temeljnih obveza društva: zdravstva, odgoja, obrazovanja, teško ranjenog i još uvijek veoma ranjivog naroda. Posvuda ima toliko nevolje, nervoze i tuge, medicina i zdravstvo nam također padaju, a prijeti nam i da hrvatski liječnici «izumru» zbog grešaka koje se nije na vrijeme uočilo.

U navedenom Zakonu trebalo je regulirati tehničke principe i granice na temelju naših iskustava i općenito prihvaćenih načela zaštite ljudskog zdravlja i pravnih normi suvremenih društava. Umjesto toga vidjeli smo u novinama, televiziji i na radiju, da su raspravu ponovno iskoristili naši političari, koji nažalost loše vode ovu našu dragu, jadnu i jedinu nam domovinu, znajući uvijek pogoditi temu, koja "zagrije" dio našeg naroda: sada je to bila priča o "umjetnoj oplodnji", poput ranijih raspaljivanja nacije oko «ZERP»a, Drugog svjetskog rata, koji u Hrvatskoj nije nikad dovršen zbog Bleiburga i Jasenovca, Thompsona, i sl. Mene mogu svrstati u konzervativce, ali se potpuno slažem da su roditelji, kad god je to moguće, neophodni za odgoj djeteta, pa iako se nažalost događaju tragedije i kad su roditelji najbolji (ili to barem žele biti) - danas češće nego kad su majke bile više s djecom i odgajale ih u humanizmu i ljubavi, a ne u pohlepi za materijalnim dobrima i hedonizmu. Takvih krivih «poruka» je puna i naša javna, pa i druge televizije, a i novine - ne samo "žuta štampa". Još je važniji «praktični odgoj», tj. sve što djeca vide u ponašanju starijih u društvu, osobito onih, koji služe kao uzori na televiziji i novinama.

Vidjeli smo na ekranima i novinama parove s uspješnom djecom začetom umjetnom oplodnjom. Hvala Bogu, da je to nekima dobro uspjelo, da su i roditelji i djeca zadovoljni i sretni, i da su materijalni preduvjeti roditelja i napori liječnika i medicinskih ustanova, usprkos teškoćama i opasnostima i za majku i djecu, bili omogućili sretan rezultat. S druge strane, strašilo se naciju s velikim postotkom neplodnosti jednog ili oba roditelja, koji, ako su točni, hitno zahtijevaju ozbiljnu znanstvenu analizu o uzrocima tako velikih proporcija neplodnosti naših građana. Radi li se tu o ekološkim utjecajima, posljedicama nagle «degeneracije» naše populacije, u što ne vjerujem, ili loših navika (alkohol, cigarete, droga, promiskuitet). Naravno, da ima i genetski uvjetovanih slučajeva, kojima treba pomoći na najbolji mogući, za društvo najprimjereniji način.

Kada smo već kod genetike, uočio sam da laici katkad ne shvaćaju da umjetno dobiven zametak, od poznatih ili nepoznatih osoba, a o takvim primjerima se mnogo raspravljalo u našim medijima, nije dijete tih roditelja (ili majke koja ga je rodila kao «zamjenska majka»), nego osoba koje su «donirale» svoj dio zametka. Zar nije s logičnog, čisto ljudskog, prirodnog (nazovimo ga uvjetno i «moralnog») stajališta, za majku i njezino zdravlje sigurnijeg i psihološki jednostavnijeg, da bračni par, željan djece, preuzme brigu o siročetu bez majke i oca, ili djetetu napuštenom od neodgovornih roditelja: tako se može jednim potezom učiniti dvostruko dobro: dobiti dijete, koje će roditelji moći odgajati kao svoje vlastito, s velikom sigurnosti da će im to dijete vratiti njihovu ljubav na isti način, kako to uglavnom čine rođena djeca. Kao neurolog znam i tvrdim, da je malo psihičkih osobina ljudske jedinke vezano za genetske čimbenike, dok je većina posljedica odgoja, i društvenih utjecaja, te osobnih iskustava i doživljaja.

Ima toliko siročadi i nezbrinute djece, pa bi državni organi najprije trebali pristupiti tom problemu, da se na vrijeme nađu odgovarajuće obitelji, koje će prihvatiti tu nesretnu djecu kao pravi roditelji. Koliko smo informirani, tu ima u našoj državi mnogo problema, prvenstveno neodgovarajućih institucija za odgoj takve djece i omladine, neorganizirane psihološke, medicinske i socijalne službe, koja bi na pravi način i u pravo vrijeme mogle intervenirati za najbolju korist djeteta i društva. Tu je potrebna veća skrb, financijska, medicinska, psihološka, pedagoška, ne zanemarivši ni duhovnu komponentu, što se ipak najbolje može postići u obiteljskoj sredini. Uz opasnost da me se proglasi konzervativnim, što nikad nisam bio, smatram potpuno promašenom svaku raspravu o pravu "istospolnih parova" ili «žena bez partnera», koji žele "umjetno" oplođenu djecu. Prihvaćam stav suvremene psihijatrije da ta stanja nisu bolest, ali nisu ni u skladu s temeljnim prirodnim zakonima, pa ih, poštujući njihovu posebnost, ne treba niti promicati, niti davati prigodu takvim «brakovima» da svojim odgojem djece reproduciraju nešto što nije u skladu s prirodom.

Stoga bi kao zakonsku odredbu za državnu pomoć trebalo ostaviti slučajeve pomoći brakovima, koji imaju teškoća u dobivanju vlastitog djeteta, a koje se mogu riješiti samo metodama umjetne oplodnje. Ovakvu formulaciju treba uskladiti s postojećim zakonskim odredbama o braku i jednakosti građana. Ostalo bi, po mojem mišljenju, trebalo zakonski regulirati uglavnom kao mogućnosti privatnog financiranja, uz bolje objašnjavanje javnosti i pojedinaca o medicinskim i moralnim dvojbama, koje još uvijek postoje.

Neke rasprave i moguća alternativna rješenja su zaista hipotetska u vremenu, kad najveći dio građana Hrvatske živi u bijedi, te kad prema podatcima Vlade RH 1,400.000 hrvatskih radnika i umirovljenika ima prihod ispod 3.000 kuna! Usprkos već dugog upozorenja o negativnim populacijskim kretanjima u Hrvatskoj, donekle prikrivenim dolaskom Hrvata iz BiH, sažetom na ne tako davnom skupu Akademije medicinskih znanosti pod vodstvom uvažene demografkinje Alice Baletić-Wertheimer. I dalje se mladi ne mogu zapošljavati, ne mogu stvarati brakove, ili si ne mogu ni «priuštiti» imati djecu zbog neodgovarajućih životnih uvjeta, zbog straha da dobiju otkaz ili izgube teško dobiveno, bijedno plaćeno namještenje (najčešće «na određeno vrijeme»). Zar nije strašno, što naši mladi u svojoj domovini nemaju sigurnu budućnost: kasno se ili uopće ne žene, imaju djecu još kasnije, što sve nosi nove probleme, pa im ni "humanitarna" pomoć ne može riješiti postojeće nevolje. Najgore je, što mnogi mladi, često oni najizvrsniji, odlaze, uglavnom nepovratno, u strane zemlje, gdje se njihova djeca odnarode, bolje ili lošije asimiliraju, prihvaćajući strane jezike i tuđe navike: tek se neki sjećaju ili uspostavljaju veze sa starom domovinom.

Neprestano smo obavještavani o postojećim problemima liječenja djece s rijetkim bolestima, koje često HZZO prema postojećim pravilima ne može financirati, te je liječenje takve djece prepušteno «snalaženju» roditelja ili «humanitarnim» akcijama, uz sve druge probleme pravovremenog liječenja. Nije primjereno sve prebacivati na HZZO i resorno Ministarstvo, kada su problemi mnogo dublji, a krivci za to stanje nedefinirani. Uz svako poštovanje prema pojedincima koji žele imati u porodici rođeno dijete, bilo kojom metodom «umjetne oplodnje», smatram da društvo nema pravo trošiti reducirana sredstva za financiranje umjetne oplodnje po želji pojedinaca u spomenutim općim materijalnim uvjetima, kad na pretrage, specijalističke preglede ili konzultacije, treba čekati tjednima, pa i mjesecima.

Naši radni ljudi i umirovljenici jedva spajaju kraj s krajem, a bogataši se bahate, njihova djeca skupim automobilima ubijaju naše mlade, djecu i starce, šire razvrat, bolesti i ovisnost o drogama. I nikome ništa: najčešće se, nakon pojedinačnih slučajeva, društvo na kratko trgne, slijede prazne riječi i novi "akcijski planovi", na koje se zaboravi, kad naiđu novi problemi. Zašto plaćamo TV pretplatu našoj nacionalnoj televiziji, kad naši mladi tamo mogu prečesto vidjeti primjere lošeg ponašanja, promicanje alkohola, i, indirektno, nuđenje zvanja zabavljačica, striptizeta ili još gore, na uslugu stranim ili domaćim bogatašima, koji već gotovo dvadeset godina ne plaćaju porez za svoje jahte, dvorce i skupe automobile, ni na ostali luksuz koji si ta društvena «elita» može priuštiti!

Osobno sam, kao mnogi normalni ljudi, ponosan na svoje kćeri, zetove i unučiće, ali se sve više bojim kakva ih budućnost čeka? Najnoviji potezi Vlade, a ni prijedlozi oporbe u tome me nimalo ne ohrabruju. Robovi strancima ili domaćim "tajkunima"? Hrvatski intelektualci su uglavnom sustavno ponižavani, marginalizirani, i to šutke prihvaćaju! Mnogo se očekuje od učitelja i nastavnika naše djece, što nas jedino može spasiti, no oni su sve slabije plaćeni i demoralizirani, a i obećani besplatni udžbenici su otkazani!

S izuzetnim zadovoljstvom sam pročitao (englesku verziju) izuzetno važne i aktualne enciklike «Ljubav u Istini» (Caritas in Veritate) Pape Benedikta XVI, koja daje izvrsnu analizu sadašnje krize u svijetu, posebno u okvirima globalizacije. Temeljena na društvenim i ekonomskim analizama i učenju Crkve, ona je rijedak, duboko human, filozofski, ali i laiku razumljiv tekst o najtežim problemima današnjeg čovječanstva, dajući ipak uvjetno optimističan pogled na čovjekovu budućnost, uz glasni poziv na zajedničku akciju svih crkava, znanosti, politike, od malih zajednica do velikih država i njihovih institucija. Naglašava da bez istinskog uočavanja «zajedničkog dobra» svjetske zajednice nema «sveukupnog ljudskog napretka» ni «odgovorne slobode pojedinaca i naroda». Ova enciklika, oslanjajući se na one ranije Pavla VI. i Ivana Pavla II, predstavlja vapijući, najdublji humani poziv bogatim pojedincima i narodima, da shvate da samo u kršćanskom humanizmu kao principu djelovanja možemo ostvariti puni «razvoj cijelog čovjeka i svih ljudi». Između ostalog nalazimo gotovo na početku ove Enciklike koju bi trebao svatko par puta pročitati: kršćanin, pripadnik drugih vjera ili ateist: «Ne mogu «dati» drugome što je moje, ako mu nisam najprije dao ono što mu po pravdi pripada»!

Neka nam ta misao pomogne da pobijedimo egoizam bogatih i moćnih, da u našim sadašnjim teškoćama nađemo put za spas pojedinaca, za bratstvo svih ljudi na zemlji, i osobito, na što možemo samo mi utjecati, našega naroda i domovine!

Prof. dr. sc. Boško Barac, dr. med.
www.hkld.hr

{mxc}

 

Pon, 2-08-2021, 01:00:53

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.